Kolumne (call-umne): Nino RASPUDIĆ

[Ljudevit Kaj]

06.02.2015
Šporka politika

NINO RASPUDIĆ: Povratak u devedesete ili u osamdesete?

Je li metodološki ispravno izolirati devedesete kao da su pale s neba, a nisu odvojak osamdesetih, i jesmo li, s obzirom na kontekst agresije i stvaranja države od nule, kao nacija podbacili više u tom desetljeću ili nakon njega? Mogu li se devedesete svesti samo na privatizacijsku pljačku i netolerantni nacionalizam, a izostaviti da je to i vrijeme stvaranja države, uvođenja demokracije, višestranačja, obrane od agresije i obnove zemlje? Prigovaraju se niski demokratski standardi, no odakle su se drugačiji i mogli baštiniti, nakon pola stoljeća totalitarizma?

Osamdesete su, kako nas između ostalog uvjeravaju i od režima sponzorirani TV uradci, bile super, urbane, tolerantne i rokerske. Uz punu zaposlenost i nepomućeno bratstvo i jedinstvo. A u stvari je režim sve do 1989. ubijao političke neistomišljenike po inozemstvu, hapsio zbog verbalnog delikta, zbog vica, pjesme. Marksizam je promican kao službena “znanost”. Neki se još sjećaju pojma “par-nepar”, nestašice benzina, deterdženta, kave, redukcija struje... Kao luksuz je izgledala banana ili limenka coca-cole.


Povratak u devedesete – sintagma je koja se zadnjih tjedana sve češće čuje od lijevih medija i intelektualaca, a kojom se želi označiti opća negativna atmosfera koja, po njihovu mišljenju, upravo kulminira prosvjedom branitelja u Savskoj, svečanim dočekom Branimira Glavaša i žučnim reakcijama na zadnju presudu Haškog suda. Perfidnost lansiranja tog izraza u svrhu označavanja nečega mračnog, nepoželjnog, zaostalog, leži u tome što ga se uzima zdravo za gotovo, i time sugerira da su politički i širi društveni procesi u Hrvatskoj devedesetih bili isključivo negativni.

Druga strana nasjeda na tu igru pa se brani u smislu “ne, nije to povratak u devedesete”, nesvjesna da time samo pojačava stereotip i tjera vodu na tuđi politički mlin, tj. pristaje na tezu da su devedesete nekakav “srednji vijek”, mračno međurazdoblje između svijetlih jugoslavenskih desetljeća koja su im prethodila i divote vremena kohabitacije Mesić - Račan, kasnije Mesić - Sanader, koje im je slijedilo. Vrijeme rasprodaje svega, od banaka do telekoma, potrošačke histerije, višestrukog uvećanja državnog duga, uvlačenje dobrog dijela građana u dužničko ropstvo, devalvacije svih ideala između mrkve ulaska u EU i batine Haškog suda, tako samorazumljivo ispada vrijeme svjetla, usporedivo samo sa “sretnim osamdesetima”.

Je li metodološki ispravno izolirati devedesete kao da su pale s neba, a nisu odvojak osamdesetih, i jesmo li, s obzirom na kontekst agresije i stvaranja države od nule, kao nacija podbacili više u tom desetljeću ili nakon njega? Mogu li se devedesete svesti samo na privatizacijsku pljačku i netolerantni nacionalizam, a izostaviti da je to i vrijeme stvaranja države, uvođenja demokracije, višestranačja, obrane od agresije i obnove zemlje? Prigovaraju se niski demokratski standardi, no odakle su se drugačiji i mogli baštiniti, nakon pola stoljeća totalitarizma? Paradoks je da proklinjači devedesetih istovremeno žale za tim vremenom u kojem je cvjetalo oporbeno novinarstvo, od “mitskog” Ferala do Radija 101, koje je nakon “izlaska iz mraka devedesetih” neslavno propalo. Mitska “propast industrije” je neprecizan pojam jer ne pojašnjava koje i kakve industrije, te izostavlja kontekst globalizacije, unutar kojeg je došlo do deindustrijalizacije i drugih, pogotovo manje razvijenih europskih država. Ne negirajući primjere pljačke uz političku potporu i svjesnog uništavanja proizvodnje koja je mogla biti održiva, kako bi se domogli unosnijeg zemljišta, treba, radi istine, a istina je cjelina, pogledati i kako su prošla poduzeća koja su ostala u javnom vlasništvu, te istaknuti i uspješne primjere privatizacije. Ističe se nekoliko primjera represije i gušenja slobode govora devedesetih, ali što je danas bitno drugačije? Od nepotizma, partijskog kadroviranja do otpuštanja zbog verbalnog delikta na javnoj televiziji kao u slučaju Karoline Vidović Krišto. Policija se i danas koristi za politički pritisak na medije i civilno društvo. Osobno sam, bez ikakve suvisle indicije, ispitivan o napadu izmetom na režimskog novinara, volonteri udruge U ime obitelji su danima policijski ispitivani zbog drvenih štandova koje im je, umjesto da leže u skladištu, grad Zagreb ustupio za prikupljanje potpisa, čime je proračun, eto, silno oštećen. Što reći o predizbornom uhićenju mladića zbog lijepljenja plakata protiv aktualnog predsjednika u istom gradu u kojem su “mračnih devedesetih” izlazile novine koje su se na naslovnici sprdale s čovjekom na samrti, tadašnjim predsjednikom? Što je s javnim novcem koji se gotovo potpuno dijeli ideološki podobnim “neprofitnim” medijima? Devedesetih je bilo kolosalnih primjera ulizivanja umjetnika vlasti, ali nije bilo slučajeva da režimski intendant stavlja na pročelje narodnog kazališta sliku ministra ili doministra i tako reklamira vlast.

Nepomućeno bratstvo i jedinstvo

Osamdesete su, kako nas između ostalog uvjeravaju i od režima sponzorirani TV uradci, bile super, urbane, tolerantne i rokerske. Uz punu zaposlenost i nepomućeno bratstvo i jedinstvo. A u stvari je režim sve do 1989. ubijao političke neistomišljenike po inozemstvu, hapsio zbog verbalnog delikta, zbog vica, pjesme. Marksizam je promican kao službena “znanost”. Neki se još sjećaju pojma “par-nepar”, nestašice benzina, deterdženta, kave, redukcija struje... Kao luksuz je izgledala banana ili limenka coca-cole. Održavali su se parareligiozni fenomeni poput ophodnog trčanja s komadom drveta zvanim štafeta, koja bi se na koncu uz masovnu ceremoniju predavala despotu, a kasnije njegovim nasljednicima na stadionu JNA u Beogradu. Nekima je tada bilo bolje, ali većini nije. Lažu da nije bilo nezaposlenih. Nezaposlenost se, između ostalog, rješavala izdavanjem pasoša i jednosmjerne karte za Njemačku, čime su u svijetlim desetljećima nepovratno ispražnjeni čitavi krajevi. Laž je da je država svakome davala stan, dobila ga je izrazita manjina. O općoj atmosferi dovoljno govore i najpoznatiji proizvodi jugoslavenske masovne kulture. O kojoj mračnoj atmosferi govori Štulić, o kojoj nezaposlenosti Bolji život ili paranoji Balkanski špijun, ako su osamdesete bile takva Arkadija kakvom ih danas prikazuju?

Politički, kulturni, medijski milje koji je bio dio, ili se prepoznaje kao baštinik, jugoslavenske elite osamdesetih, gadi devedesete kao mračne godine i preko mjere, prije svega da bi obranio vlastite mitove. Između ostalog pripisuju si kao veliku zaslugu što su raspisali demokratske izbore u proljeće 1990., pola godine nakon pada Berlinskog zida i nakon što je Ceausescu već strijeljan. Zašto ih nisu raspisali pet, deset ili petnaest godina ranije? I gdje bi završili da nisu bili tako velikodušni pa tada dopustili višestranačje?

Tko je koga na koncu “poćerao"

Dio priče o devedesetima podgrijala je ovotjedna presuda Međunarodnog suda pravde u Haagu, kojom su odbačene međusobne tužbe Hrvatske i Srbije za genocid. Interpretacije su različite. Od katastrofičnih, prema kojima ispada da smo sada izgubili rat, do optimističnih koje izvlače pozitivne elemente, od utvrđivanja da je u agresiji sudjelovala i JNA do potvrde oslobađajuće presude za Oluju.

Tri su moguća krivca za nepovoljan ishod. Prva teza je da ne valja sud, tj. da je pristran ili nekompetentan. Druga je da je tužba bila besmislena i loše postavljena. Treća mogućnost je da valja sud, valja optužnica, ali je kriv hrvatski pravni tim, jer su dijelovi početne tužbe izbačeni, a postupak loše vođen. Stručne analize će pokazati gdje leži istina. Nakon presude većina medija kao da nastoji nametnuti dojam da je između Hrvata i Srba na koncu ishod ostao neodlučen. Ali u praksi nije. Makijavelistički rečeno, na kraju se računa tko je dobio rat. Balkanski kazano, tko je koga na koncu “poćerao”. Stoga našima ne bi bilo loše podsjetiti se da smo mi u Hrvatskoj dobili rat, a Srbima da su ga izgubili, jer se često ponašamo kao da je bilo obrnuto, pa hrvatska politika uobičajeno pretjerano kuka, a srpska se neutemeljeno junači.

Hrvatska i Srbija moraju kad-tad raščistiti “devedesete”. To se neće dogoditi olakim ljubakanjem pod europskim mentorstvom, već konačnim rješavanjem sudbine nestalih, povratom opljačkanog i suđenjem počiniteljima zločina na svim stranama. Hrvatska ima mehanizme da to izbori, ne bilateralnom ucjenom radi ucjene, već kao sredstvom zadovoljavanja pravde kojim će se i Srbiji pomoći u dosezanju europskih standarda. Bojim se da će proći još nekoliko desetljeća dok se ti procesi ne dogode, ali ostaje nada. Mi jesmo svoja prošlost, ali i bivamo svoja budućnost. Daleko od toga da je povratak u devedesete ideal, ali današnje gospodare Hrvatske treba podsjetiti kako uporno vraćanje vrijednosti, mentaliteta pa i kadrova “osamdesetih”, nužno kasnije dovodi do “devedesetih”.


http://www.portaloko.hr/clanak/nino-raspudic-povratak-u-devedesete-ili-u-osamdesete/0/70082/

Josip Pavičić: Hrvatska gibanica

Hrvatska hiža ima svoja dva križa
Dvije velike laži, da je Hrvatska nacionalistički projekt i da je privatizacija samo i jedino grabež, koje se telale već 20 godina, presudne su prepreke u oporavku zemlje

Do stvaranja neovisne Republike, kaže laž, vladala je u Jugoslaviji pastorala “bratstva i jedinstva”, širilo se razumijevanje i ljubav među “zbratimljenim narodima i narodnostima”, hodočastilo se u Kuću cvijeća, a onda su došli Tuđman, Šušak i Zdravko Tomac i sve razorili!

Privatizacija je kao i dobar konj: ima sto mana, dok loš konj (planska privreda pod komandom politike) ima samo jednu: ne valja. Da bi, dakle, privatizacija bila isto što i otimačina, notorna je laž.

http://www.forumgorica.com/politika/sdp-i-hns-pr(e)dmet-sprdne-(hrvatski-bog-marx)/205 

2013-09-13
HDZ ili SDP – do je kuliko kriv za javni dug Hrvatske

HDZ - 121 milijarda HRK u ukupno 17+ godina mandata 
SDP - 74 milijarde HRK u ukupno 5 godina mandata (Račan, Milanović…)

Koliko je to stvorenog duga po godini mandata?
HDZ – 7,1 milijardi HRK
SDP – 14,8 milijardi HRK

http://www.forumgorica.com/politika/tko-je-upropastio-hrvatsku/msg55706/?topicseen#msg55706

Podvinčani Črn bel, 02:06

Podvinčani Črn bel

[Ljudevit Kaj]

20.3.2015
Piše:  Nino Raspudić

Gdje su Titovi Dolce & Gabbana?

Kad ćemo dočekati jednog “antifašističkog” Dolcea i Gabbanu u Hrvatskoj? Da netko kaže – mi smo antifašisti, ali se odričemo titoizma upravo zato što je u praksi realizirao mnoge značajke fašizma.
O “antifašizmu” kao razlogu da se Brozovu bistu ostavi na Pantovčaku bespredmetno je raspravljati. Dvije godine rata komunisti i nacisti bili su dobri saveznici koji su zajedno raskomadali Poljsku.
 

Pantovčak je, u simboličkom smislu, demokratski prodisao. Bista doživotnog predsjednika komunističke Jugoslavije uklonjena je iz ureda demokratski izabrane hrvatske predsjednice. Nakon te deložacije svi bitni problemi hrvatskog društva i dalje su tu, ali je dobro da je taj potez povučen, prije svega jer sada imamo jedan odvlačitelj pozornosti manje..

Začuđujuće je da je Josip Broz u predsjedničkom uredu uopće i bio prisutan četvrt stoljeća nakon pada komunizma i raspada Jugoslavije. Došao je na vlast silom, stavivši se u ratnom kaosu na čelo širokog, heterogenog pokreta koji je na koncu usmjerio prema masovnim zločinima, jednopartijskom sistemu i totalitarnoj kontroli društva. Svi bitni elementi titoizma savršeno bi se uklopili u današnju Sjevernu Koreju. Za života su po diktatoru nazivani gradovi, od Titova Velenja u Sloveniji do Titova Velesa u Makedoniji, a najdalje su otišli radikalni Crnogorci preimenovavši glavni grad Podgoricu u Titograd. Zamislite kako se osjećao Tito kad dolazi u posjet Titogradu, govori ispred Titova spomenika i sluša pjesme o Titu pred publikom u kojoj mnogi imaju istetovirano Titovo ime ili Titov lik.

Odanost mu se izražavala parareligioznim obredom štafete mladosti,komadom drveta koji je mladež Jugoslavije nosila i predavala iz ruke u ruku da bi je Velikom vođi na kraju predali na stadionu JNA u Beogradu. Štafetlija je i danas puna hrvatska javna scena, neki su na istim pozicijama kao i prije trideset godina. U narodu je Tito bio toliko omiljen da se nakon smrti kult održavao posebnim Zakonom o zaštiti lika i djela Josipa Broza Tita. Masovne likvidacije, etnička čišćenja, otimačina imovine, kolektivizacija, Goli otok, verbalni delikt, ubojstva neistomišljenika po inozemstvu, putovnica i karta u jednom smjeru kao način rješavanja nezaposlenosti, samo su neke od stvarnih tekovina titoizma. Njegova tvorevina, komunistička Jugoslavija raspala se kako je i nastala, u sjeni masovnih grobnica, a Jugoslavenska narodna armija za neke se narode pokazala jednako toliko narodnom koliko i Brozova vlast.
Bit cijele priče o naslijeđu titoizma u tome je da se Broz borio za komunističku Jugoslaviju, a ne za demokratsku Hrvatsku. Dvije osnovne vrijednosti titoizma su u koliziji s današnjom Hrvatskom, jednako kao što su temelji NDH, s rasnim zakonima kao sastavnicom, u koliziji s osnovnim civilizacijskim i humanističkim vrijednostima koje nastojimo njegovati.

Pomirba koja nam treba nije pomirba Broza i Pavelića, komunističke Jugoslavije i NDH, već dva dijela naroda koji su se spletom povijesnih okolnosti generiranih izvana našli na suprotstavljenim stranama. Obje opcije oko kojih se danas prepucavamo bile su bez političkog legitimiteta i uzjašile su uz pomoć vanjskih sila. Je li većina mladića išla 1941. u hrvatsku vojsku zbog oduševljenja rasnim zakonima ili jer je vjerovala da se bori za svoju državu u kojoj će im biti bolje? Jesu li iste te godine drugi mladići išli u partizane zato da bi mogli puniti masovne grobnice ako dobiju rat i stvoriti diktaturu ili su išli u vjeri da se bore za oslobođenje zemlje od stranog okupatora, za pravednije društvo ili da spašavaju živu glavu pa se spletom okolnosti našli na pobjedničkoj, kasnije također ukaljanoj strani? Pomirba nije spajanje nespojivog, već pokušaj uvida da se društveno tijelo spletom povijesnih okolnosti na početku II. svjetskog rata našlo pocijepano i pred izborom koji je nužno vodio vezivanju uz projekte koji su se na koncu pokazali zločinačkima, a ta nesreća se poslije prenosi transgeneracijski i stvara podjele koje su komičnom neskladu s realnim problemima i vremenom u kojem živimo.

O “antifašizmu” kao razlogu da se Brozovu bistu ostavi na Pantovčaku bespredmetno je raspravljati. Dvije godine rata komunisti i nacisti bili su dobri saveznici koji su zajedno raskomadali Poljsku. Tek kad je u lipnju 1941. Hitler napao SSSR, komunisti postaju antifašisti, a Tito na daljinski upravljač iz Moskve (vidi Đilasov “Revolucionarni rat”) kreće u “antifašističku borbu”. Zašto se nisu digli odmah kad je zemlja okupirana u travnju? Ili, da Hitler nije napao SSSR još deset godina, bili se ustanak dogodio tek 1951.?

Branitelji Tita potežu dva očajnička argumenta koja su potpuno u koliziji s njihovom uobičajenom pričom i deklariranim vrijednostima. Prvi je da je Tito “vratio” Istru, Dalmaciju, Međimurje Hrvatskoj. Argument je, za njih neočekivano nacionalistički i moglo bi ga se poštenije prevesti ovako: Tito je valjao jer je pobilo ili potjerao Nijemce i Talijane, jer nam je omogućio da se iživimo nad onima koji su nas stoljećima kinjili kao nižu rasu, da lijepo popljačkamo njihovu imovinu, zauzmemo njihove gradove i tvornice. Prvo, Tito nije te krajeve priključio Hrvatskoj već Jugoslaviji. Drugo, ispravnije bi bilo reći da nam ih je dao drug Staljin, geostrateški nastojeći dobaciti što zapadnije. A što je s nekomunističkim akterima zaslužnim za pripajanje Istre poput don Bože Milanovića? Osim toga, pri takvoj nacionalističkoj valorizaciji Tita kao Hrvatine, nikada ne spominju ono što je isključio iz Hrvatske. Što je s povijesnim i etničkim hrvatskim krajevima koje je avnojevskim granicama isključio iz Hrvatske, a koji su pred rat bili u njenu sastavu?

Drugi očajnički argument u obrani neobranjivog je pseudotuđmanistički. Odjednom je najvećim pljuvačima po Tuđmanu on postao glavno uporište jer nije dirao Tita. Ako i ostavimo po strani njihovo licemjerje, legitimno je upitati se je li Tuđman bio apsolutno nepogrešiv i je li u kontekstu devedesetih, kad se Hrvatsku pred međunarodnom zajednicom optuživalo da je nastavak NDH, i mogao postupati drugačije? Tuđman je, kao i svi ljudi, imao svoja generacijska i kontekstualna ograničenja. Hrvatska je danas zrela da se do kraja razračuna s titoizmom i totalitarnim naslijeđem, bez straha da će njihalo, zbog neke nametnute ravnoteže, otići u drugu stranu. Danas možemo slobodno reći – mi smo antitotalitaristi. Ne treba nam baština rasnih zakona, masovnih zločina i državnosti vezane uz gubitničke projekte, ali ni titoizam. Zanimljivo je pratiti reakcije nekih deklarativno velikih demokrata i boraca za ljudska prva i njihovu nesposobnost da provare činjenicu da vrhovni označitelj više nije na Pantovčaku. U danima kad je Tito nakon sedamdeset godina konačno počeo seliti iz Zagreba, svjetsku javnost je zabavljao slučaj Dolce&Gabbana. Slavni dizajnerski par u intervjuu je rekao kako je za njih jedina obitelj ona tradicionalna, usprotivili su se iznajmljivanju maternica za gej parove, i ustvrdili kako dijete ima pravo na oca i majku. Ljutnju neistomišljenika izazvala je prije svega činjenica da su Domenico Dolce i Stefano Gabbana deklarirani homoseksualci koji nisu na “liniji” komesara LGBT pokreta, koji ne dozvoljavaju nikakav pluralizam, jer misle da samo oni imaju pravo govoriti u ime te zajednice.

Dolce i Gabbana su gejevi, ali nisu samo to, već su višedimenzionalna bića pa su, između ostalog i tipični Talijani, a Talijani su veliki “mammoni”, mamini sinovi i toga se ne srame. Kult majke i majčinstva je duboko ukorijenjen u talijanskoj kulturi. Kako će Talijan bez “mamma mia”? Njemu je nezamislivo da nema mamu, već Eltona Johna i njegovog “muža”. Dolce i Gabbana su izazvali lavinu bijesa profesionalnih gejeva, ali su jako pridonijeli i razbijanju nekih barijera. Ljudima s predrasudama prema homoseksualcima su pokazali da nisu svi na uskoj ideološkoj platformi razvaljivanja tradicionalnih vrijednosti, već da ih ima na različitim ideološkim i političkim pozicijama. Kad ćemo dočekati jednog “antifašističkog” Dolcea i Gabbanu u Hrvatskoj? Da netko kaže – mi smo antifašisti, ali se odričemo titoizma upravo zato što je u praksi realizirao mnoge značajke fašizma. Od jednopartijskog režima, kontrole privrede, kazamata, verbalnog delikta, gaženja ljudskih prava, promicanja režimske umjetnosti, militarizma, uniformirane djece i mladeži, kulta ličnosti?

Dok čekamo lijeve Dolcea i Gabbanu, bilo bi lijepo kad bi se i HDZ na terenu poveo za primjerom Predsjednice pa dosljedno uklonio imena ulica i trgova koji još nose ime po jugoslavenskom diktatoru u gradovima gdje su na vlasti, poput Karlovca, Šibenika, Velike Gorice ili Zaprešića, i time opravdao svoj deklarativni antitotalitarizam.


http://www.vecernji.hr/hrvatska/nino-raspudic-gdje-su-titovi-dolce-gabbana-995985
http://www.portaloko.hr/clanak/gdje-su-titovi-dolce--gabbana/0/71582/

[Ljudevit Kaj]

Jadovno(st) i kukavno(st)

``````````

Večernak / Kolumne / Kratko espresso / Piše: Nino Raspudić, 2015-06-27

Je li posao političara sprečavanje naplate poreznog duga

Plit-burgergate je afera dobrodošla dežurnim etnomazohistima, koji poput gladne svinje skaču na svaki mogući povod da čitateljima gade zemlju u kojoj žive

Ispad srbijanskog ministra Vulina u Jadovnu potvrđuje tezu kako se čovjek nikada ne može dovoljno načuditi bahatosti srpskih i kukavnosti hrvatskih političara


Najvažnija stvar koja se u Hrvatskoj dogodila prošlog tjedna, sudeći prema broju tekstova i komentara, jest da je na Plitvicama nekakav pseudohamburger prodavan za trideset kuna. Kako “savjesnih građana”, čitaj špija i tužibaba, kod nas nikada ne manjka, jedan takav fotografirao je komad mesa, list salate i kolut rajčice između dvije obične kriške kruha i poslao medijima uz izraze krajnjeg zgražanja, kao da je uslikao miša, nožni prst ili iskorišten uložak u sendviču. Odmah je krenula lavina ogorčenosti, osuda, proklinjanja države jer se kao hamburger prodaje pljeskavica između dvije obične kriške kruha, a ne u pravom pecivu, da ne spominjemo padanja u nesvijest zbog cijene od trideset kuna. Plitvički hamburger tako je postao tema tjedna, bacivši u sjenu sporednosti poput optužnice protiv bivše čelnice Porezne uprave zbog trgovanja utjecajem, u aferi u kojoj se spominje i jedan ministar, jedna zastupnica u Europskom parlamentu i savjetnik predsjednice. Zašto je toliki problem što hamburger na jednom od najljepših lokaliteta u Europi košta četiri eura, puno manje nego na jednom od najjadnijih europskih aerodroma, u istoj zemlji? Ostavit ću sada po strani što su mi sve prodavali, i po koju cijenu, u Veneciji ili Parizu. Trideset kuna nije tako kriminalna cijena, ali stoji teza da je za nju sendvič mogao biti puno bolji. Zahvaljujući “plit-burgeru”, konačno smo u Hrvatskoj dobili malo istraživačkog novinarstva. Ono se svelo na to da su medijski trudbenici izračunali koliko košta meso, list salate i dvije kriške kruha, pa su to važno tablično prikazali, da se vidi koje su razmjere tog zločina. Tvrde kako sirovina košta 7,55, a zlikovci su posjetiteljima Plitvica prodavali hamburger po 30 kuna. Optužbe su smiješne, jer je taj omjer cijene materijala i maloprodajne cijene jela u rangu uobičajenog. U obranu onoga što bi moglo brendirati kao “plitvički hamburger” možemo se zapitati npr. što je, u materijalnom smislu, pizza? Talijani su brendirali jelo koje je nastalo kao reciklaža ostataka hrane, malo tijesta i po njemu nabacani “jazuci”, ono što je šteta baciti, a nije nizašto drugo. Uostalom, plit-burger bi se mogao savršeno uklopiti u promociju Hrvatske kao zdrave destinacije, u kojoj će turist izgubiti višak kilograma, jer je hrana skupa i dobije je malo. Zamislite da im za pet kuna prodajemo vrhunsku pljeskavicu, svi bi ih, kado ogladne od hodanja po jezerima na svježem zraku, smazali po četiri-pet. Ovako im je i jedna previše. Plit- burgergate je afera dobrodošla našim dežurnim etnomazohistima, koji poput gladne svinje skaču na svaki mogući povod da čitateljima gade zemlju u kojoj žive. Paradoksalno je to što pišu u tankim, nekvalitetnim medijima koji imaju puno manje “mesa” nego plitvički hamburger, a puno su skuplji s obzirom na to što čitatelju ili gledatelju nude. Mogli bi se reći – kakvi mediji i analitičari, takav i hamburger.


U Lici, točnije Jadovnom, dogodio se i drugi važan događaj ovog tjedna, koji potvrđuje tezu kako se čovjek nikada ne može dovoljno načuditi bahatosti srpskih i kukavnosti hrvatskih političara. Na mjestu masovnih ustaških zločina, u sklopu manifestacije koja iz godine u godinu ima sve manje veze s pijetetom prema žrtvama, a sve više s dnevnim politikantstvom, izaslanik premijera Srbije Aleksandar Vulin, nazvao je blaženog Alojzija Stepinca “ustaškim vikarom” i dovodio ga u kontekst zločina. Na sve to su njegovi hrvatski kolege ministri odšutjeli kao puzzle. Jedina primjerena reakcija na takvu drskost bila bi odmah ga staviti u policijski automobil i s upaljenim rotacijskim svjetlima ispratiti ga bez zaustavljanja do najbliže granice i odrediti mu zabranu ulaska u hrvatsku državu na pet godina, što je sasvim dovoljno da prostudira slučaj Stepinac. Vulin je inače tipičan mladokomunistički mutant, naknadno prikrpljen obrijanim radikalima, koji se danas nazivaju Naprednjaci. Političku karijeru počeo je kao omladinac na valu Miloševićeve “jogurt revolucije” u Vojvodini, potom je bio član stranke Savez komunista – pokret za Jugoslaviju, potom u vrhu JUL-a (Jugoslavenska levica) Miloševićeve supruge Mirjane Marković, a na kraju se kao predsjednik Pokreta socijalista priključio kao mali koalicijski partner Vučićevoj vladi. Taj bi danas bio mjerodavan za pitanje kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca. Milje iz kojeg Vulin dolazi nije tradicionalna Srbija, već jugoslavenska komunistička duhovna ledina. Upravo takva komunistička “historiografija”, navodna kovačnica bratstva-jedinstva i dandanas najviše truje hrvatsko- srpske odnose i priječi njihovu normalizaciju. Fascinantna je ta potreba da se i nakon četvrt stoljeća neovisnosti Hrvate drži za gušu moralnim ucjenama, građenim na lažima montiranog komunističkog procesa. Ako je Stepinac ustaša, onda nismo daleko od toga da smo svi ustaše. Problem je što o blaženiku slično misle i neki u Hrvatskoj. Lijevi komentatori, skloni “regionu” požurili su minimizirati skandal, prikazujući Vulina kao nekakvog redikula, koji se tu gotovo slučajno zatekao. No on je službeni predstavnik srpske vlade, dakle određen je i odabran, takav kakav jest, da dođe u Hrvatsku tom prigodom. Vulin, u bezbroj puta viđenoj maniri, koristi kao batinu žrtve ustaškog terora kako bi mlatio po Stepincu i onome što simbolizira, a to je antitotalitarizam i borba za demokratsku hrvatsku državu. Između kobnog hamburgera i Vulinova lupetanja, koji su bili dva glavna odvlakača pozornosti ovog tjedna, koncentriraniji dio javnosti mogao je shvatiti da se iza brda valja jedna od najvećih afera posljednjih godina. Mediji su izvijestili kako je bivša ravnateljica Porezne uprave, a sada zastupnica SDP-a, Nada Čavlović Smiljanec, navodno 2012. spriječila ovrhu nad tvrtkom OLT Željka Biloša, koja je imala više od 27 milijuna kuna duga (gotovo milijun plitvičkih hamburgera). Iako je kasnije novac sjedao na račun tvrtke, on nije ovršen. Godinu poslije tvrtka je pokrenula predstečajnu nagodbu. Prema optužnicama USKOK- a proračun je oštećen za devet i pol milijuna kuna. Najzanimljivije u cijeloj priči jest da su jedan od dokaza tajno snimljeni razgovori u kojima se, u kontekstu pogodovanja spominju i ministar gospodarstva Vrdoljak, zastupnica u Europskom parlamentu Biljana Borzan i sadašnji savjetnik Predsjednice Mate Radeljić. Čini se da su se svi, bez obzira na stranku i ideologiju, silno brinuli oko Biloševa poreznog duga i maksimalno se upregli da se spriječi njegova naplata. Kada bi samo djelić energije koja se ulaže u slične pothvate naša politička elita posvetila brizi oko krhkog turističkog imidža zemlje, a pogotovo oko elementarnog samopoštovanja naše zajednice i njenih svetinja, gdje bi nam bio kraj!

Večernak / Kolumne / Kratko espresso / Piše: Nino Raspudić, 2015-06-27
http://www.pressdisplay.com/pressdisplay/viewer.aspx

[@Franjo@]

prije par dana javio se udbaski kasapin drug manolic sa objavom da je sadasnji sef adezeja bio udbas..

to sto je on bio udbaski kasapin ne zanima ama bas nikog, ali u isto vrijeme o objavi tog pamfleta , kriminalna prodaja croatia osiguranja otisla je u 3pm.

isto , kao sto je i otislo nedugo, brisanja tereta ljubljnske banke obitelji milanovic na njihove nekretnine, a da dug zokijevog buraza nije vracen...jer nemaju  odkud..

stari je za vrapce, zoki ima pun kufer alimentacija i kredita, a buraz mu je lijecina u rangu brata precednika hrvatske vlade..

[Ljudevit Kaj]

Grklani i EU: cukajne za nos
Felix Srečkec 2015-06-30
http://www.forumgorica.com/politika/felix-sreckec/msg56083/#msg56083

Večernji list, 03.07. 2015.

1) Žarko Delač, prof.

Tuđman partizan i Zagorec kak formula političkoga deluvajna
Minister iztiče v obrazložejnu predloga da bu se erodrom Zagreb zval po dr. Frajne Tuđmanu negvu pripadnost partizanem!? Kakve to ima veze z negvem političkem deluvajnem i doprinosom v stvarajnu Hrvatske?


2) Piše: Nino Raspudić

Grklani su pokusom na-sebe vpozorili se
Ve, da su došli pred zid, veliki grčki frajeri Tsipras i Varoufakis kmeče, raspisuju referendum i šelu saki dan pismo v Bruxelles pogajajuč se se ponizneše

* * * * * * * * *

1) Žarko Delač, prof.

Tuđman partizan i Zagorec kak formula političkoga deluvajna

Minister iztiče v obrazložejnu predloga da bu se erodrom Zagreb zval po dr. Frajne Tuđmanu negvu pripadnost partizanem!? Kakve to ima veze z negvem političkem deluvajnem i doprinosom v stvarajnu Hrvatske?

... U kontekstu neodmjerenih političkih izjava ističu se ministarske poput legendarnog “Jubita”, “Silikonske doline”, “BDP će biti pet posto veći”, “Novca ima, ali je krivo raspodijeljen”, “Plaćanjem veće najamnine mi ustvari štedimo” i sličnih. U tom kontekstu je i najnovija najava ministra koji kaže da će se Zračna luka Zagreb zvati po dr. Franji Tuđmanu. Prijedlog je, naravno, potpuno prihvatljiv jer je prvi predsjednik Republike Hrvatske ujedno i najzaslužniji za njezino stvaranje, no obrazloženje je totalno promašeno i nije u skladu s vremenom u kojem živimo. Naime, dotični ministar ističe u obrazloženju njegovu pripadnost partizanima!? Kakve to ima veze s njegovim političkim djelovanjem i doprinosom u stvaranju Hrvatske. No, u kontekstu daljnjih ideoloških raspirivanja i rasprava izjava je pun pogodak. Do kada će se ovakve podjele isticati i zauzimati medijski prostor naše je višegodišnje pitanje. Analizirajući drugi dio obrazloženja, kako je dr. Tuđman iz Zagorja, dobivamo u jednoj rečenici klasični obrazac po kojem djeluju naši političari, a time i društvo u cjelini. Po principu rodbinskih i zavičajnih veza umjesto po principu kompetencije i stručnosti, po političkoj podobnosti umjesto radnoj sposobnosti. Zbog toga, hvala ministru na takvoj izjavi i eklatantnom primjeru kojim dodatno potvrđuje obrazac političkog djelovanja u našoj sredini. Čemu se nakon toga čuditi što se mladi ljudi iseljavaju, političari su na lošem glasu, a pejorativni primjeri postaju paradigme i općeprihvaćeni modeli funkcioniranja. (...) Toliko o nama samima, a ne o drugima na koje se volimo izgovarati i za koje često pronalazimo krivce. Zgodno je prisjetiti se da smo nekada često koristili i sintagmu vanjski neprijatelj. Žarko Delač, prof.

* * * * * * * * *

2) 2) Piše: Nino Raspudić

Grklani su pokusom na-sebe vpozorili se

Ve, da su došli pred zid, veliki grčki frajeri Tsipras i Varoufakis kmeče, raspisuju referendum i šelu saki dan pismo v Bruxelles pogajajuč se se ponizneše

Jesu li mislili da će zauvijek moći tako, tipičan je hrvatski komentar na stanje u Grčkoj, uz uobičajeno zgražanje nad silnim povlasticama, četrnaestom plaćom, nasljeđivanjem mirovine, dodacima za redovan dolazak na posao i sličnim razbacivanjima Grka dok ih je moglo zapasti, tj. dok sve nije došlo na naplatu. No olako zaboravljamo psihozu koja je i kod nas vladala u godinama prije krize, u vrijeme sanaderštine, lakog optimizma, poticaja, kredita, kupovanja stanova i automobila iznad vlastitih mogućnosti, megalomanskih javnih projekata. Dizali su se krediti na trideset godina, pri čemu nikoga nisu brinule lihvarski visoke kamate i čudne valutne klauzule, kojima se kvadrat novogradnje sumnjive kvalitete po zagrebačkim predgrađima plaćao i više od dvije tisuće eura, u uvjerenju da će plaće rasti beskonačno, kao i cijene nekretnina pa treba iskoristi priliku. Smiješno je danas prisjetiti se opsjena kako će cijene nekretnina silno porasti kad uđemo u EU jer će valjda Nijemci i Šveđani navaliti kupovati stanove po Kustošiji i osječkom Sjenjaku. Bilo nam je samorazumljivo da autocesta preko noći mora doći do svakog sela, da svaki seljak mora imati najveći traktor, da svako mjesto s kioskom mora biti središte općine. Budući da je rukomet najpopularniji sport na svijetu i da se turisti prilikom izbora destinacije rukovode najviše time gdje je održano zadnje rukometno prvenstvo, objeručke smo prihvatili organizaciju i sagradili megalomanske arene u koje su ulupane stotine milijuna eura javnog novca, a koje danas zjape prazne, kao spomenici jednom suludom vremenu. Nosile su nas slične iluzije kao i Grke, a spasilo nas je to što je proces balahanja na dug kod nas krenuo znatno kasnije i što je trajao puno kraće. Zvuči paradoksalno, ali početak ekonomske krize 2008. nas je dugoročno spasio, da se ne zavaljamo do granice na kojoj je Grčka danas. Veliki grčki frajeri Tsipras i Varoufakis danas odgovornost žele prebaciti na narod pa su raspisali referendum na kojem će ove nedjelje Grci odlučiti o tome želi li prihvatiti sadašnje uvjete međunarodnih zajmodavaca u zamjenu za daljnju pomoć ili odbacuju sve to, što izgledno znači izlazak iz eurozone i bankrot. Prije pola godine Syriza je dobila izbore i mandat za provođenje svog programa koji je po pitanju odbacivanja mjera štednje i programa „pomoći“bio jasan. Čemu onda već sada referendum? Nije se narod preko noći promijenio niti su se promijenile okolnosti, a ni stajalište vjerovnika. Nekoliko mjeseci su Tsipras i Varoufakis glumili baje po Bruxellesu, cimali pregovarače, prodavali populističke floskule javnosti drugih europskih država. I našim subverzivcima silno je imponiralo to što Tsipras ne nosi kravatu, Varoufakis ide na posao na motoru, a grčki ljevičari crtaju brčiće Angeli Merkel. A sada, kad su došli pred zid i kad je postalo upitno odakle će isplatiti plaće i penzije, kmeče, raspisuju referendum i šalju svaki dan pismo u Bruxelles cjenjkajući se sve poniznije oko uvjeta pomoći. Između čega u nedjelju bira prosječan grčki glasač? Glas „za“znači pristajanje na rezove i odustajanje od velikog dijela sadašnjih prava. Od manjih plaća, mirovina, smanjenja radničkih prava do ukidanje povlastica poput neplaćanja poreza na otocima, o čemu se pregovaralo do kraja. Mjere štednje smanjile bi deficit, ali nije sigurno da bi automatski značile i veću konkurentnost i dovele do gospodarskog rasta. Za to su potrebne su investicije. Upućeniji u ekonomiju ističu da Grci ne trebaju raditi ono što Njemačka kaže, već Dok komentiramo Grke, zaboravljamo psihozu koja je i kod nas vladala u doba sanaderštine, lakog optimizma, poticaja, kredita, kupovanja iznad mogućnosti Sada, kad su došli pred zid, veliki grčki frajeri Tsipras i Varoufakis kmeče, raspisuju referendum i šalju svaki dan pismo u Bruxelles cjenjkajući se sve poniznije ono što Njemačka čini, a to je prije svega investiranje. No kako će investirati mjerama štednje vezana grčka država? Pobjeda opcije „za“značila bi težak poraz Syrize. U tom slučaju Tsipras bi morao odmah raspisati izbore. Tada bi grčki birači ispali bleferi, a ne Tsipras, u smislu: inatili smo se, izabrali Syrizu kako bismo preko nje pokazali zube, malo smo blefirali i cjenkali se, no kad smo se našli pred zatvorenim bankama, odjednom smo podvili rep pa bismo štedjeli. U toj situaciji ispada da Tsipras nije kriv, već da je narod kukavan. Uslijedilo bi izvana programirano razdoblje štednje, stezanja remena, bolnih reformi, s neizvjesnim ishodom. Drugi je scenarij da Grci većinski zaokruže „ne“mjerama štednje, čime bi dodatno ojačali Syrizu i njen pristup te praktički dali košaricu EU. No ako odbace „paket pomoći“, kako dalje? Jedna je mogućnost da EU, Svjetska banka i MMF ostanu dosljedni, prekinu pregovore i ne posuđuju im više novac. Grčka onda izgledno izlazi iz eurozone, uvodi svoju valutu koja odmah drastično gubi na vrijednosti. Cijela ekonomsko- financijsko- socijalna konstrukcija doživljava kolaps. Nema plaća i mirovina. Strani kapital bježi iz zemlje, banke propadaju, a bez njih nema kreditiranja poduzetništva ni investicija. Grci neće doslovno pomrijeti od gladi, ali će se ekonomski i socijalno drastično srozati. Veliki broj ljudi će emigrirati, dio će postati socijalni slučajevi, dio će se vratiti na selo, na oblike proizvodnje i preživljavanja svojih djedova. EU će doživjeti blagi potres nakon izlaska Grčke iz eurozone, ali će već srednjoročno profitirati jer će se riješiti stare brige. No ostaje pitanje je li to zadnja takva situacija ili će se priča nastaviti u drugim državama. Je li „grčki slučaj“problem balkanskog mentaliteta zemlje koja nije ni spadala u europsko društvo ili je problem dublji, strukturni i proistječe iz toga što su se unutar istog ekonomskog i monetarnog okvira našle zemlje drastično različite konkurentnosti gospodarstva? Hoće li se slična stvar dogoditi sutra sa Španjolskom, Italijom ili Hrvatskom? Je li eventualno otpadanje Grčke početak domino- efekta urušavanja EU, konstrukcije gra- đene isključivo na temelju ekonomskog interesa? Jer dok stvari idu dobro, svi su sretni, ali čim nastanu ekonomski problemi, osjeti se izostanak solidarnosti: zašto bi porezni platiša u Frankfurtu bio solidaran i izdvajao za Grka? Zašto bi on plaćao svoje obveze i rate kredita, a netko drugi ne? Hoće li se u tom slučaju Grčka, ovisna o financijskim injekcijama izvana, okrenuti Rusiji ili Kini i utržiti ono jedino što joj je preostalo, geostrateški položaj? Postoji i treći scenarij, a to je da Grci glasuju protiv, a EU nakon toga podvije rep i ipak otvori nove pregovore s ojačanim Tsiprasom, što bi predstavljalo presedan i lošu poruku drugima. Ova opcija nije nerealna, pogotovo nakon što se na tom tragu zadnjih dana u priču otvoreno umiješala i Amerika. Talijanski mediji izvještavaju kako je Barack Obama ovog tjedna kontaktirao s čelnicima EU, uključujući i njihova premijera Renzija, potičući ih da postignu dogovor s Grčkom. Amerikanci u slučaju scenarija br. 2 vide ugrozu za svoje interese jer, ako EU potpuno otkači Grčku, nesigurno je što će se s njom dogoditi dalje i hoće li otklizati prema ruskoj sferi utjecaja. Cinično bi se moglo reći – ako je ostanak Grčke u EU u funkciji američkih geostrateških interesa, neka ih onda oni malo kreditiraju. Grčki primjer uči da nije svako zlo za zlo. Da je dulje trajalo hrvatsko balahanje na dug i umjetno napuhavanje „standarda“, veći bi i dublji bio kasniji pad. Kriza nam je dala šansu jer smo u situaciji da se još uvijek možemo iščupati, ali, ako se nastavi po starom, i dospjeti tamo gdje je Grčka danas. Grci su sa Syrizom sami nad sobom napravili pokus, birajući populističku ljevicu koja ih je, između ostalog, uvjeravala kako ne trebaju vraćati dugove. Paradoksalno je da istovremeno traže daljnje posudbe od onih kojima eksplicitno kažu da ne žele vraćati dug po ranije dogovorenim uvjetima. Krah pokusa sa Syrizom, koji se čini izvjesnim, mogao bi biti blagotvorno upozorenje drugim zemljama sa sličnim problemima da ne slijede slične putove i da se desetljećima taloženi problemi ne rješavaju preko noći populističkim čarobnim štapićem.

http://www.pressreader.com/croatia/vecernji-list-hrvatska/20150703/282063390626717/TextView