Kajfolk

[kuntakinte]

KAJFOLK
UREĐUJE  PREŠTIMANI MLADEN  RAFAJ
1.   25.11.2013.
 Svrha ove stranice je da pokaže dio bogatog glazbenog narodnog stvaralaštva Hrvata kajkavaca,  pokuša razjasniti kulturu, uključivo pretkršćansku vjeru i mitologiju, na kojoj se to stvaralaštvo osnivalo,  te posluži kao izvor za buduća djela rađena u hrvatskoj narodnoj tradiciji.
 Slabo poznavajući svoju pretkršćansku i kršćansku kulturu lako kao narod padamo pod tuđe utjecaje i postajemo kopija stranih kultura, gubimo stvaralački poticaj jer ne koristimo energiju skupljenu u našim hrvatskim korijenima. Naši umjetnici, pjesnici i slikari ne koriste se narodnim stvaralaštvom kao nadahnućem, kao Grci, Rimljani, Poljaci, Indijci. Prevelikom uvozu kulturnih dobara slijedi preveliki uvoz materijalnih dobara, pa domaća nezaposlenost i kriza društva.
 Za naše pretke najvažnije je bilo preživjeti; zato su se molili Bogu, da ukroti prirodne sile koje je stvorio i kojima vlada, te ih učini ljudima na korist, a ne na štetu. Te molitve su izražavali u obrednim pjesmama.
 Nakon toga su došle sjetvene, žnjačke/žetvene, te na koncu i ljubavne i šaljive pjesme.
 Istraživanja o hrvatskoj i pra-slavenskoj starini ne mogu se osnivati na pismenim izvorima jer ih nije bilo, ili su prošli kroz cenzuru drugih naroda. Mogu se osnivati samo na usmenim izvorima, u ovom slučaju izvornim narodnim popevkama, te u „slavenskom i općeindoeuropskom kontekstu“ (T. Vinšćak).
 „Grci, Rimljani, Kelti, Židovi i Indijci imaju svoju drevnu mitologiju zapisanu u svetim knjigama, koje su nastale i prenose se tijekomm vremena kao literarna djela, a Hrvati i ostali Slaveni breme svoje kulturne baštine čuvaju u sebi i prenose s koljena na koljeno usmenim putem“ (T. Vinšćak)
 „Iz jezične srodnosti proizlazi da Indijci i slavenski narodi imaju prastaro zajedničko kulturno naslijeđe“ (R. Katičić).
 „Na temelju jurjevskih i ivanjskih pjesama koje su nastale na prostorima gdje žive pripadnici baltičkih i slavenskih naroda, Katičić je pokazao da i Baltoslaveni imaju, i da su imali, isto kao Arijci, Grci, Latini i Kelti, drevnu sakralnu pretkršćansku mitološku poeziju“ (T. Vinšćak).
 „Više od tisuću godina je prošlo od kada su Hrvati, a potom i ostali Slaveni primili kršćanstvo. Da je kršćanstvo palo na golo i neplodno tlo, ono ne bi zaživjelo tako bujno i snažno. Kršćanstvo je u Slavena palo na pripravljenu duhovnu podlogu, a ta je podloga bila vjera u Boga, tvorca i čuvara sveg vidljivog nam svijeta“ (A.S.Kajsarov)
 „Negdje su ta dva svijeta, pretkršćanski i kršćanski, našla zajednički jezik, kao npr. u božićnim običajima u Hrvata, kad na Badnjak, na kućnom ognjištu gori hrastov panj badnjak, povezujući tako svijet živih sa svijetom mrtvih i dajući nadu u ponovno rađanje sunca, Boga i ljudi“ (T. Vinšćak)
 Kao i ljudi, vjera i mitovi izraženi u pjesmama  prošli su više stupnjeva;  lovačko-sakupljački (sa naglašenom ulogom drveća i životinja), zemljoradnički, pastirski...
 Prošli su i monoteistički stupanj (Brahman), stupanj dvojstva (Ahura Mazda, Ahriman) i trojstva (Brahma, Višnu, Šiva). Ponekad u istoj pjesmi možemo sagledati više stupnjeva razvoja.
 Zanimljivo je pitanje tko je u našim narodnim pjesmama Brahman, tko Ahura Mazda, tko Šiva?
 Prvi mit je mit o stvaranju svijeta; taj mit prepoznajem u popevki „Izniknulo drevčece“, slabo interpretiranoj u našem folkloru.
https://www.youtube.com/watch?v=6iMwe3OO4dc&list=PLvM7htQ4m6xLrf349pj76xN-lwKObOhRM&index=1

http://www.muzikasi.eu/Kajfolk/kajfolk.htm

[kuntakinte]

2.    23.12.2013.
 Mit o stvaranju svijeta prepoznajem i u popevki „Vu toj črnoj gori žarki oganj gori“.
 Kad spojimo uvide iz nekoliko zapisa ove popevke, dobivamo slijedeću priču o stvaranju svijeta/godine;
 Vu toj črnoj gori – črna, čarna, čarobna gora je stanište bogova u koju smrtnici nemaju pristupa. U nekim pričama zato gora ima staklene stijene, po kojima je nemoguće penjanje.
 Junak (Juro/Đuro, Ivan, stvaralac godišnjeg ciklusa) okružen je sa dvanaestoro braće – mjeseci. Djevojka/sestra (Jela/Đurđica, Mara) pomaže njegovu promjenu iz ognja (vedski Agni), čiste energije, pratvari, u svijet – od njegovih kosti rade se mosti (zbog rime). U Vedama je objašnjen par Šiva/Šakti (kod nas Juro/Jela, Ivo/Mara) kao duh, svijest i kreativna energija. Šiva Nataradža je prikazan kao božanstvo koje kroz svoj ples stvara svijet. Šivaistima je Šiva vrhovno božanstvo, u hinduizmu ga drže dijelom trojstva (Trimurti) Brahma – Višnu – Šiva.
 U nordijskom epu ima priča o stvaranju svijeta od dijelova diva Ymira:
 „Braća (Odin, Vili, Vej) odniješe Ymirovo tijelo u središte Ginnungagapa i od mesa načiniše zemlju, od krvi rijeke, jezera, more i ocean kojim okružiše zemlju. Od kostiju napraviše planine, od zubi i čeljusti kamenje i stijene. Od lubanje stvoriše nebo i postaviše ga iznad zemlje. Od Ymirova mozga napraviše oblake.“
 ... žarki oganj gori... kopajte mu jamu... Pokojnici Japoda u Lici od 14. do 12. st. prije Krista pokapani su u pećini Bezdanjači kod Vrhovina. Uz njih su ostavljani nakit, noževi, srpovi, sjekire, mačevi, keramičko posuđe, drvene žlice. Između grobova nalazila su se manja vatrišta gdje su Japodi obavljali obrede vezane za kult svete vatre. Koristili su štapiće jasena i crveni oker prah.
 Za desnu ruku privežujte moga vranca konja – kneževi-ratnici starijeg željeznog doba pokapani su u velikim grobnicama – tumulima zajedno sa svim što bi im moglo zatrebati kad se probude u zagrobnom životu, od konja do konjske opreme, oružja i posuđa. Na primjer kultura Martijanec-Kaptol u zapadnoj Slavoniji, Podravini i Međimurju od 8. do 5. st. pr. Krista pokapala je mrtve uz oruđa i oružja u grobovima pod humkama od nasute zemlje, tumulima, Promjer tumula najčešće je bio od 15 do 50 metara, visina 2 do 3 metra. U vrijeme pisanja pjesme junak je pokopan sa konjem, ali više nije bio običaj (kao ranije) da se i njegova ljuba (udovica) pokopa s njim (nek se konjič plače /u grobu/ kad se ljuba ne če).
 Neki narodi su slavili početak nove godine, stvaranje novog godišnjeg ciklusa svijeta  dolaskom proljeća, na proljetnu ravnodnevicu (ekvinocij) 21.ožujka ili na Jurjevdan 23. travnja. Drugi narodi su početak nove godine slavili dolaskom ljeta, od ljetnog suncostaja (solsticija) 21.lipnja ili Ivan(j)dana 24. lipnja.. Otuda preklapanja u jurjevskim i ivanjskim pjesmama.
 Zapisi Žganec: Narodne popijevke Hrvatskog zagorja

Vu te črne gore žarki ogen gore,
njega nam kurila mlada divojčica.
Kre njega se šeče trideset husarov:
svi zdravi veseli, samo jen rajneni...

Na te černe gore žarki jogen gori,
jokol njega stoji se dvanajst junaka.

U toj crnoj gori žarki ogin gori,
pri njem mi se greje te dvanajst jonaka,
te dvanajst jonaka, mili svoji braca.
Jedan mi se tuži da ga glava boli:
„Braci moji, braci, meni bu umreti,
meni bu umreti ovom svetom leti.
Kopajte mi jamu pri svetom Ivanu,
na pušku gliboko, na sablu široko.
Notri pokopajte moje mrtvo tjelo,
vani ostavlajte moju desnu ruku.
Za nju privežujte moga vranca konja,
nek vranec shržuje, da ljuba začuje!
Nek se konjič plače, da se ljuba ne če!

Vu zelenoj gori žarki ogen gori,
oko njega stoji trideset junaka.
Svi zdravi veseli, sam jeden ranjeni.
Kopajte mu jamu pred svetim Ivanum.
Z njegvih belih kosti delajte mu moste,
za nje privežite njegva vranca konja.
Nek se vranec plače, da se ljuba ne če.

..Naj se kojnič plače, kad se draga ne če.
Delajte mi moste z moje bjele kosti,
delajte mi brvi z moje crnr krvi.

Delajte mi brvi z me črlene krvi,
kod se bo šetala moja mila draga.
Delajte mi mosti z moji beli kosti,
kod se bo pelala moja mila draga.

Pastir Agni

Zapisi Žganec: Hrvatske narodne pjesme kajkavske
..Zidite mi mosti z moji beli kosti..
..Delajte mi klopi z moji beli kosti...
..Kopajte mi zdenca z moji črni oči...

zapis Deželić: ugarski Hrvati oko Velike Kaniže

Svetel jogen gori vou te crne gore,
kraj njega ti stoje teh dvanajst tolvajov
i trinajsti Đura, taj ranjeni junak.

zapis Kukuljević H. Zagorje, Horvatić Podravina:
...Tuka mi leži Đuro, renjeni junak.

Ista popevka, dvije melodije:

Zagorski lavovi: http://www.youtube.com/watch?v=JiWDjkDlvZg&feature=c4-overview&list=UUqRBjvbLNOisBnKy99aUdwA

Tamburaški sastav turističkog društva Bedekovčina: http://www.youtube.com/watch?v=eaq-9oSzftg&feature=c4-overview&list=UUqRBjvbLNOisBnKy99aUdwA

U ovo predbožićno vrijeme dodajmo i dvije božične pučke popevke:

„Tamo dolje u polju“ u izvedbi Faringaša  http://www.youtube.com/watch?v=-5qNUNVGxks  i

„Prva je vura“ u izvedbi Potepuha http://www.youtube.com/watch?v=Xz-NVD7suOc , sve iz arhive preštimanog Josipa Jurinjaka.

http://www.muzikasi.eu/Kajfolk/kajfolk.htm

[kuntakinte]

3. 25.01.2014.

U davna vremena (starije kameno doba) ljudi nisu razmišljali apstraktno nego samo konkretno, u odnosu na neposredno životno iskustvo. Tako su stvaranje svijeta prispodobili:
- izlijeganju ptića iz pra-jajeta koje je snijela Boginja Ptica;
- izlijeganju zmijice iz pra-jajeta  koje je izlegla Boginja Zmija;
- rađanju djeteta; kako majka stvara/rađa dijete, tako Velika Majka (iz sebe same) stvara svijet.
Figurice Velike Majke nalazimo u Euro-Aziji, od Pirineja do Bajkalskog jezera, još prije cca 35.000 godina.

Najpoznatiji je kipić Venere iz Willendorfa od prije cca 23.500 godina.
 
Velika Majka je beskrajno more, prije nego što je stvorila i odijelila nebo i more-zemlju, prije nego što je stvorila sunce, mjesec i zvijezde. Zato je njezina boja bila crna, a simbol valovi na tom oceanu, iz kojih su proizišla valovita slova M N V. Naši preci su vjerovali da Ona stvara, znači da je boginja plodnosti. Zahvaljivali su joj što je stvorila nebo i sunce, mjesec i zvijezde, mora i rijeke, biljke, životinje (njihovu hranu) i njih same.
 Voda, jaja, ptice i zmije u prirodi i takve figure ukrašene cik-cak linijama, „valovima“, predstavljale su Veliku Majku, prapočetak i stvaranje svijeta. Vjerojatno su ju zvali AMA, ANA, AVA  (ava znači majka na finsko-mađarskom).
 Kult boginje stvarateljice (Creatrix) Velike Majke  bio je prisutan u civilizaciji Stare Europe (ime i istraživanja Marija Gimbutas) koja se razvijala od 6.500 g. pr. Krista na području od Dnjepra do Krete u klimatskim uvjetima povoljnim za razvoj poljoprivrede.
 Kada je u periodu od cca 4.400 – 3.200 g. pr. Krista nastupila suša (George C. Bond – fluktuacija klime svakih cca 1470 godina - događaj br. 4) došlo je do nedostatka hrane i propadanja civilizacije Stare Europe  zasnovane na matrijarhatu i razmjeni dobara. Počela se širiti proto Indo-Europska kultura zasnovana na patrijarhatu, stočarstvu i snazi da se potrebna dobra sačuvaju ili osvoje/opljačkaju u surovijoj klimi. Civilizacija Stare Europe se najdulje održala na Kreti; propala je nakon tsunami vala i pepela koji je pokrio Kretu nakon eksplozije podmorskog vulkana na obližnjem otoku Santoriniju cca 1620. g. pr. Krista. Tekovine te stare civilizacije su, u promijenjenom obliku i pridružene vlastitim vjerovanjima, prenesene preko starosjedilaca, te preko stare Grčke i Rima i  prisutne su i danas u kulturi i društvu.

Kao primjer spominjanja Velike Majke staviti ćemo pjesmu Žela sam žito i pšenicu 

Žela sam žito i pšenicu - Pjevačka skupina "Baština" KUD-a Husain Kutina

U istom duhu je Marija Hrestak napisala popevku Majci za imendan

Majci za imendan - Ansambl Benkovčani iz Benkova 1969.g.

(nastavlja se)

Kajfolk

  ..............................................................

 The purpose of these WEB pages is to save all musician achievments of its villagers of Zagorje, Prigorje, Podravina, Pokuplje, Međimurje,
  Moslavina and Posavina, to show them to the whole world as a way of remembrance of those who are gone and for today´s generation
  to take a pride in them and to be an example for coming generations.

http://www.muzikasi.eu/Kajfolk/kajfolk.htm

[kuntakinte]

http://www.youtube.com/user/kriciticek/videos