Lucija Krnjâk: "Moja baština (Mâ bâščina)"

[Ljudevit Kaj]

Prectâvlajně knigě "Moja baština (Mâ bâščina)" Lucijě Krnjâk; Društveni dôm Mâčkovec (blizu Čakovca); petek, 06.11.2009. ob 15 vur
http://www.mnovine.net/index.php?option=com_content&task=view&id=11977&Itemid=96

Mâčkovec (kWiki)
http://hr.wikipedia.org/wiki/Ma%C4%8Dkovec

LUCIJA KRNJAK

MOJA BAŠTINA

Ova dragocjena činjenična grada mogla bi se vremenski locirati na početak, ili šire, u prvu polovicu 20. stoljeća i to kao građa koja se odnosi na jedan razmjerno uži lokalitet, na srednje, primursko područje u ovom našem horvatskom cvjetnjaku.

Moja baštinu jedan od važnijih prinosa međimurskoj etnografiji. Tekst čine dva osnovna dijela, onaj o međimurskoj opravi i o nekim najvažnijim godišnjim i životnim običajima. Ispisan je rukom izvrsne poznavateljice toga dijela baštine te je stoga vjerodostojan i zato izuzetno vrijedan. Detaljno i vjerno opisani su pojedini dijelovi oprave, što je vrlo uporabivo u praktične svrhe. A u tekst je uvrstila i svoje stihove o pojedinim običajima ili opravi što rukopisu daje dodatnu draž.

Lucija Krnjak je, to ne shvatimo kao prigodnu frazu, ovim djelom zadužila međimursku kulturnu javnost, napose onu koja svoju opstojnost crpi iz narodne, tradicijske kulture. Njezini zapisi, njena baština biti će dragocjenim vodičem za njegovanje te baštine u nizu međimurskih folklornih udruga, školskih i vrtičkih skupina.

                                                                                                prof. dr. sc. Stjepan Hranjec


1, 292
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

LUCIJA KRNJAK
MOJA BAŠTINA

Sunakladnici
LUCIJA KRNJAK
ZRINSKI d.d., ČAKOVEC

Urednik
VLADO MIHALJEVIĆ KANTOR

Recenzenti
JOSIP BARLEK, prof. etnologije i sociologije, viši kustos Etnografskog muzeja Zagreb
JASENKA i IVAN IVANČAN
prof. dr. sc. STJEPAN HRANJEC
prof. dr. sc. NEDJELJKO KUJUNDŽIĆ

Lektura
ELIZABETA MIHALJEVIĆ

Korektura
ALEKSANDAR KRNJAK

Naslovnica & design
VANJA ŠTEBIH

Grafički urednik
DRAGUTIN DADO ŠTEBIH

Fotografije
OBITELJSKI ARHIV LUCIJE KRNJAK
DUBRAVKO LESAR, LIST "MEĐIMURJE"

Tisak
ZRINSKI d.d., ČAKOVEC

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 715160
ISBN 978-953-155-106-9


2
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

LUCIJA KRNJAK

MOJA BAŠTINA


PREMA ZAPISIMA LUCIJE KRNJAK UREDIO
VLADO MIHILJEVIĆ KANTOR


MAČKOVEC 2009.


3
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Slika:
Isuse uzdam se u te!


5
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *


PREDGOVOR

MOJA BAŠTINA

Moj susret i upoznavanje s gđom. Lucijom je i započeo s betlehemskim svjetlom sličnim onim ko­ji i sama navodi u svom predgovoru ove čudesne knjige, odnosno ozračjem betlehema koji se nala­zi u njezinoj kući i koji je dobila na poklon od Tominog rođaka franjevca, patra Ivana Krzna­ra. I to nije bilo kakav betlehem, božične jaslice, već pravi izvorno - franjevački, vjerno umanjen, ali dovoljno velik da dominira u stanu za vrijeme Božića. Pater Ivan je takvih velikih božičnih ja­slica napravio na desetine i desetine, po franje­vačkim crkvama Hrvatske i krajeva gdje žive Hrvati, od Čakovca do Zagreba, Virovitice, Vu­kovara, Subotice..... Bilo je to u tijeku priprema velike izložbe Božičnih jaslica u Etnografskom muzeju u jesen 1995. godine.

Predivnog patra Ivana više nema na ovome svijetu, preselio se u vječnost k Isusu, Mariji i Sv. Josipu, uz brojne anđele, u vječni Jeruzalem. Njegove kulise i uprizorenja betlehemskog sa­držaja će se još dugo nalaziti u našim crkvama u božično vrijeme jer su rađena s posebnim osjeća­jem za božični ambijent koji je studiozno pripre­man prema dokumentarnim prilozima pravog Betlehema, mjesta Isusovog rođenja, koje je str­pljivo pronalazio i ugrađivao u svoja uprizorenja. Lucijin betlehem, koji je spremno u nekoliko na­vrata posudila Etnografskom muzeju u Zagrebu, kao izložak bio je predstavljen na nekoliko iz­ložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Zato smo joj vrlo zahvalni.

No, već kod prvog susreta s gđom Lucijom uo­čio sam da je ona posebna osoba, vrijedna pažnje i poštovanja. Resi je ne samo posebna ljepota koja se odražava na licu i stasu, osmjeh vječne mla­dosti nedostižan mnogim ženama, već i duhovna radost i ljepota kojom prepoznaje ono što je lijepo oko nas, a to su predmeti narodnog života i kul­ture svoga sela, a onda i cijelog Međimurja. Ali da ta ljepota ne propadne, da je vide i drugi ljudi, pri­mila se ona već poodavna napornog posla oko skupljanja tragova narodne kulture i umijeća ljudi koje je oko sebe susretala i nalazila. To ju je toli­ko zaokupilo da je tako s vremenom, malo po ma­lo, nastajala njena vrijedna zbirka predmeta na­rodne kulture i umjetnosti. Od predmeta potreb­nih za svakodnevni život, pomagala i alata, posoblja i ukrasnih predmeta, vezanih uz običaje i vjerovanja, ali ipak ponajviše vezanih uz tekstil i narodno ruho i odijevanje.

I nije to obična zbirka koju obiđete fascinira­no jednom ili dvaput, već prilikom susreta u osobi gđe Lucije nalazimo i izuzetnog znalca koji nam tumači predmete i pojave i svoje bogato znanje prenosi na druge s neobičnom lakoćom jer sve što tumači i o čemu priča, duboko je pohranjeno u nje­zinoj duši i srcu. Radost iz nje prelazi na posjetio­ce i prerasta u pravi nepatvoreni susret koji se pamti i nanovo priželjkuje. I zato joj dolaze brojni posjetitelji, a naročito djeca školske i predškolske dobi kako bi vidjeli i doživjeli već u dobroj mjeri zaboravljen i napušten tradicijski život našeg me­đimurskog sela. Susreti započinju i završavaju u znalački uređenom i osmišljenom seoskom dvori­štu, punom starih alata i pomagala, ukrašenog cvijećem i zelenilom, iz kog se možete odšetati i u vrt u kome se susrećemo s povrćem koje su tako gajili i naši djedovi i bake. Kod svakog susreta po­stajemo bogatiji i svjesniji da je naš narodni život bio pun i prepun znanja i mudrosti, koje se gene­racijama taložilo i skupljalo u narodnoj duši. Nje­na tumačenja i razgovori s posjetiteljima podsje­ćaju nas na ono neizmjerno bogatstvo koje je sku­pljano vjekovima. To je naša narodna baština ko­ju smo u punini baštinili od naših predaka i kao takvu trebamo je u svojoj zaokruženosti, bogat­stvu sadržaja prenijeti i na one koji iza nas osta­ju, da ju razumiju, da se njome služe i ponose. Svatko tko je susretne uz razgledavanje izuzetno vrijedne zbirke može neposredno osjetiti ogromno znanje koje pruža nesebično svakom, prema nje­govom interesu i zanimanju za predmete i pojave iz narodnog života.

Slika:
Jaslice koje je obitelji Krnjak napravio i poklonio njihov ujak poznati graditelj jaslica pater Ivan Krznar 1992. godine

To znanje prenosila je i preko lokalnog KUD-a, koji je svojedobno vodila i u pohode Etnograf­skom muzeju dovodila naša vrijedna čuvarica i sakupljačica narodne baštine, gđa Lucija. Bili su to nezaboravni susreti, prilikom kojih su naši po­sjetitelji mogli u živo osjetiti svu ljepotu brojnih međimurskih običaja, narodnih nošnji, pjesme i plesa.

Sada upoznajemo gđu Luciju i kao autoricu knjige za koju poticaj nosi u sebi još od davna. U njoj, kako i sam naslov djela kaže, Moja bašti­na.... želi svima nama prenijeti sve ono što uz skupljanu etnografsku zbirku narodne odjeće i narodnih nošnji, koju godinama skuplja i restauri­ra pojedine njene dijelove, nosi u svom srcu. Sve ono što zna i umije želi na jedan jednostavan i naoko ležeran način prenijeti svima zainteresira­nima, da ih obogati i učini sretnijima. Jer spoznavajući svoje korijene, svo ono narodno blago koje su nam namrli naši stari, spoznajemo vrijednosti po kojima smo ono što jesmo, narod stare i boga­te kulture, koju nam nitko ne može uzeti i otuđiti od nas, već ćemo biti njeni baštinici i nosioci koli­ko do nje držimo i koliko je prenosimo na mlađe. Zbog toga i kaže da se pisanjem ove knjige ostva­ruje njena davnašnja želja da se sačuvaju naši lije­pi međimurski običaji u svim oblicima, a naročito u onim vezanim uz odjeću. Iako je njena prva i naj­veća ljubav usmjerena na tkanine i ruho s kojima se ophodi nježno poput majke s djetetom, ona nam u svojoj knjizi podastire primjenu tradicijskog ruha vezanog uz pojedine običaje i svetkovine tije­kom godine....

Svi imamo u životu svoje snove i ambicije od kojih neke ostvarujemo, ali bez obzira na to koli­ko smo uspješni, još uvijek postoje ciljevi koji čekaju da ih ispunimo. Tako je naša Lucija shva­tila da treba pozitivno djelovati na svoj svijet i biti suodgovorna u njegovu razvoju. I kako je to ostvarila? Ona je shvatila da je cilj i smisao nje­na života u Bogu kojeg ne treba dokazivati, već ga treba osobno susretati u poniznosti, u bes­krajnim dubinama svog bića. Ona je Boga pri­hvatila kao jedini cilj svoga života, kroz ljubav. I po toj je ljubavi postala sve ono što jest. I doka­zala je da se ne mora u životu baviti nekim ista­knutim zanimanjem da bi se ostvario pozitivan utjecaj na život drugih ljudi; bilo da se radi o nje­noj obitelji, o susjedstvu ili crkvi.

Lucija je uspjela stvoriti snažnu i zdravu obi­telj, ali je dala i neprocjenjiv doprinos ljubavi i dobrote na svim putovima svog života. No, gospo­đa Lucija je uz sve to prvenstveno bila i ostala obi­teljski čovjek, koja uz voljenog muža Tomu, podi­že i okuplja brojnu obitelj koja s unucima i prau­nucima broji već 15 osoba.

Brižna je supruga, majka, baka i prabaka. Za svakog člana obitelji je radost i sreća koju ne­sebično pruža svima. Takvom je poznajemo i mi, koji smo se s njom upoznali na ovaj ili onaj način. Ova knjiga u vlastitoj nakladi, koju nam nese­bično pruža, samo je još jedan od dokaza da su navedene tvrdnje istinite.

Pisanje ove knjige predstavlja također i je­dan od načina da ostvari trajni pečat dobrote i ljubavi prema narodnoj baštini. U njoj nastoji pozitivno utjecati na živote svih ljudi koji će je pročitati, potičući najplemenitije osjećaje ljubavi prema obitelji, vjeri i domovini. Na tim vrijedno­stima ne samo da počiva njen život, nego ona osjeća iskonsku duhovnu potrebu da to prenosi u baštinu novim generacijama s porukom da je očuvanje tradicije i običaja temeljna vrednota sva­kog naroda.

Knjiga, a s njom i ta ljubav za baštinom, za­čete su davno

Knjiga broji 288 stranica uz mnoštvo, gotovo 405 fotografija koje izvanredno prate tekst i ilu­striraju bogatstvo navedene tematike. Knjiga je koncipirana tako da je možemo podijeliti u dva dijela. Prvi i osnovni dio, odnosi se na narodno ruho, tj. nošnju rodnog Međimurja. Drugi dio od nosi se na bogate i slikovite narodne običaje, kako rodnog Mačkovca tako i Međimurja. No oba dije­la knjige se stalno isprepliću baš kako je to i u stvarnom životu. Važno je to za autoricu pa uoča­va i ukazuje na značaj narodnog ruha, ne samo kako je netko obučen u pojedinom trenutku života već i u vezi onog što se zbiva i događa. Neobična je to samo na oko, ali uistinu važna simbioza koja drugim autorima i piscima možda izmiče i ne nala­zi se u prvom planu opažanja.

Sada, kada se sve više govori o vrijednosti i važnosti zavičajnih kultura, ova knjiga dolazi kao naručena i za sredinu iz koje autorica potječe ali i za novostvorene europske konstelacije koje sve više vrednuju izvornost i autohtonost manjih regi­ja i krajeva. Nama ovo djelo znači i mnogo više od toga jer ne samo da će nas u Europi po njemu moći zasigurno bolje raspoznati i razumjeti, nego će i nama samima otvoriti oči da bolje čuvamo i sačuvamo naše narodno blago.

I na kraju čestitke autorici koja je smogla snage i odvažnost da se svojim prvijencem tako uspješno i znalački upusti u ovaj hvalevrijedan poduhvat, na čast i slavu roda i kraja svoga.


                           Josip Barlek, prof. etnologije i sociologije, viši kustos Etnografskog muzeja Zagreb


Slika:
Lucija u svom cvjetnjaku


7, 8, 9
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

RASKOŠ MALOG MEĐIMURJA

Često smo pomišljali kako nas naša imena određuju i vode kroz život. Što duže poznajemo Luciju ta misao ima sve više smisla. Naša Lucija, čije ime znači svjetlost, bistrinu, bogatstvo duha i sjaj; Lucija - mala međimurska žena, jedna od mnogih divnih, potaknuta energijom svog imena, kroz cijeli život, toplo s ljubavlju, brižno i ljubo­morno čuva prošlost svojih i naših predaka. Podržavana u toj potrebi od svoje obitelji, uspjela je vremenom stvori­ti svojevrsni muzej u kojem vrijeme načas zastane i postane nevažno i gdje imate osjećaj da ste u nečijem davno uspavanom domu. Tu je kuhinja s posuđem i pri­borom, tu su ormari, lajce, krevet, zipka, stol sa stolica­ma, ogledalo i raspelo.

Lucijino lice obasjava osobita svjetlost kad počne nježno odmotavati šuškave papire kako bi vam s ponosom i uvijek iznova zadivljena pokazivala komad po komad odjevnih predmeta naših baka, prabaka i djedova. Mnogo od toga je naslijedila, a ostalo je vrijedno godinama priku­pljala te tako sačuvala od propadanja i zaborava. U tim primjercima odjeće i obuće, s puno mara uređenim i od­njegovanim, zadržana je čudesna estetika minulih vreme­na. Bilo je to vrijeme u kojem se, žeđajući za ljepotom, napajalo u ljupkosti i raskoši Malog Međimurja, vrijeme kad su mnogi nepoznati umjetnici-rukotvorci stvarali upo­rabne vrijednosti u skladnoj, savršenoj ljepoti. Mnoga su proljeća ostavila rascvjetale voćke i cvjetne livade tibetima, ljeta i jeseni svoja zlatna polja, zrele voćnjake i vinograde prelevancima, plisiranim suknjama i zdulcima, dok su zime pahuljama i cvjetnim injem ukrasile brojne poculice i rogotinske suknje.

U ime mnogih, radosni smo zbog ove knjige, sretni da ljepotu i ushite možemo i dalje međusobno dijeliti u nadi da će i ova knjiga ojačati korijene naših uspomena.

Hvala Luciji i mnogima poput nje, koji nažalost, neće imati sreću dio svog bogatstva sačuvati i u nekoj od knji­ga. Hvala im što nas podsjećaju kako svo naše sada i ono ubuduće počiva na sigurnim temeljima sklada i ljepote koju su nam naši stari ostavili za vječnu popudbinu. Na nama je samo da to svakodnevno, u malim stvarima, pre­poznamo. Lucija to čini i ovom knjigom.

Od srca joj odani, zahvaljujemo.

                                                                                  Jasenka i Ivan Ivančan


11
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Nâstavek vu sledečomu listu.

[Ljudevit Kaj]

Nâstavek prethodnoga lista

RIJEČ AUTORA

Svaka se knjiga začinje s ljubavlju. Svaka zrije u utrobi duha dok se ne ispuni vrijeme da se rodi i da zasvijetli kao betlehemsko svjetlo. Po­ticaj za stvaranje ove moje knjige jest etnografska zbirka narodne odjeće i narodnih nošnji koju već godinama skupljam i restauriram pojedine njene dijelove, a onda i davnašnja moja želja da se saču­vaju naši lijepi međimurski običaji u svim oblici­ma, a naročito u ovim vezanim uz odjeću.

Knjiga, a s njom i ta ljubav za baštinu, začete su davno, u siromaštvu i iz silne želje za onim što mi često puta nije bilo dostupno. I to siromaštvo i ta silna želja za saznanjem bujala je kao bujna ri­jeka i urezala, mi se u sjećanje da zapamtim sve pojedinosti odjeće, naročito kod žena, a još i više kod mladih snaha, dakle tek udanih žena. Pro­matrala sam te međimurske ljepotice kod odlaza­ka u crkvu, naročito prvih nedjelja nakon vjen­čanja, njihovo ponosno držanje i gizdavi hod. I sve se to ponavljalo iz tjedna u tjedan, iz nedjelje u nedjelju. Izgarala sam već kao malo dijete da sve zapamtim, svaki njihov korak, škripu čizama, svaki nabor kikle (suknje), svaki val čipkaste fri­zure. Jednoga sam dana i sama sve to prošla i od tada, postepeno, sve sam više shvaćala simboli­čnu i funkcionalnu važnost svih tih dijelova odje­će, a i cjeline oprave, naročito kad sam primijetila da mnogo od toga nestaje, da se moda, što je i pri­rodno, mijenja, ali da i ogromna ljepota te stare odjeće, oprave naše, koja je stoljećima živjela s narodom polako, ali sigurno nestaje. Ono što sam i sama s vremenom zaboravila ili u što nisam bila sigurna pitala bih starije žene koje su se i same začudile kako brzo odlazi svijet u kojem su živje­le i kako se bitne njegove stvari brzo mijenjaju. Po nekoliko bih puta obilazila mnoga mjesta dok sam rekonstruirala možda i samo jedan detalj običaja odijevanja. Shvatila sam već tada da nije bilo životne situacije, blagdana, da nije bilo posla, a da nisu bili vezani uz odjeću.

A mene pak su zainteresirale i druge stvari vezane uz starine pa sam tako, gotovo spontano, sjećajući se dječjih igara, sakupila i poveću zbir­ku igračaka, napisala dvjestotinjak pjesama o tom prohujalom vremenu i ljudima, o njihovim radostima i tragedijama, ne bih li zadržala sve to što je nekada bio istinski život, što nas je ispu­njavalo veseljem i ushitom, a danas budi samo nostalgiju i sjećanje.

Sve je to što smo živjeli, kako smo se odije­vali, što smo molili i pjevali, sve je to naša bašti­na, sve je to baština naše djece i unuka. Voljela bih da se sve sačuva jer je to bogatstvo naše sa­dašnjosti, svagdašnjosti. Voljela bih da se poka­že kako je i u tom segmentu života, u odijevan­ju, narodna međimurska kultura bila samosvoj­na i bogata bez obzira što se živjelo teško i u ponekad neizdrživoj neimaštini, a što je veoma često i dugo isticano kao jedini i osnovni element narodnog života na ovim prostorima, pak je onda i Međimurec, kak najvekši siromak, najčešće prikazivan odjeven u svoje široke gače i pohaba­nu robaču.

A u toj je neimaštini cvao neizmjerno bogat narodni život!

Ako ova knjiga i ne bi zadovoljila ukus i oče­kivanja mnogih neka zasvijetli barem ovoj djeci što dolaze iza mene u obitelji.

A uz odjeću sve je bilo vezano, svaki korak, svaki običaj u našim malim mjestima. Ako bi žena samo obukla svetešnju opravu već je zna­tiželjni glas krenuo:

A kam je išla? Za kaj? Mora daje nekšni važen posel bil ako se tak spravila!

A tada, kada se nešto interesantno događa­lo, nije bilo daleko i do narodne pjesme i popijev­ke...

Knjiga, ma koliko opsežna ona bila, nema as­piraciju da bude apsolutni kanon za narodnu no­šnju ili definitivni prikaz odijevanja, čak i na ta­ko malom području kakvo je Međimurje. Kao i narodni govori i popijevke ili običaji, tako su se i dijelovi onoga što se odijevalo mijenjali od mje­sta do mjesta i stvarali time zapravo neizmjerno bogatstvo. Stoga bi ova knjiga postigla cilj i time da postane poticaj i ostalim zaljubljenicima u narodno odijevanje i nošnje s ovoga područja, da se uključe sličnim radovima kako bi se upotpu­nila slika odijevanja u Međimurju kroz stoljeća.

Ova knjiga osvjetljava izvorno međimursko odijevanje kroz više od sto godina, onakvo kakvog se ja sjećam i kakvog se sjećaju moji neposredni preci, ali preko njega spoznajemo i ostale oblike života i vrednote naših predaka. U svoju sam et­nografsku zbirku, Božjom pomoću, uložila svu svoju ljubav, svu svoju fizičku, duhovnu i materi­jalnu snagu. U ovoj je knjizi prikazan tek mali nje­zin dio. Smatrala sam dužnošću da se njome zah­valim i svim ženama i obiteljima koje su mi pomo­gle, koje su se trudile da danas možemo uživati u ovako lijepim stvarima, da se možemo diviti bez­brojnim anonimnim, a vrijednim muževima i že­nama i njihovim umjetninama: šivanju, heklanju, tkanju i bogatim i skupim materijalima koji su se koristili kroz tolike godine. Ova je knjiga zasluga i svih koji su to blago čuvali, a da ga nisu bacili ili spalili kao bezvrijedno. Ljubav, goruća ljubav po­put vatre plamtjela je i čeznula u meni za svakom kiklom, zdulcom, blujzom, tibetom ili prelievancom, a da ne govorim o vihlanima, stolnjakima i brisočma. Te naše našite i pisane poculice, plečke, dudači, robače i gače tek danas sjaje u pravoj svojoj umjet­ničkoj vrijednosti.

I sve to ulazi u našu podsvijest i povijest na­še kulture. Zaista, imamo se čime ponositi!

Za sve je ovo zaslužna i moja obitelj. Kada bih ogromno vrijeme, koje sam mogla i njima posvetiti, odvajala za pranje, štirkanje i peglanje ovih predivnih predmeta govorila bih im: Potrebna sam vama, ali i Međimurju. Danas su mi čitava kuća pa i sve gospodarske zgrade pune ovoga blaga. Hva­la im što su me podržali u ovoj mojoj velikoj lju­bavi.


Slika:
Pater Svetislav Stjepan Krnjak i velečasni župnik Josip Blažon na misi u povodu pedesete obljetnice braka Tome i Lucije

Slika:
Tomo i Lucija Krnjak sa svojom djecom, Aleksandrom, Andrejom, Tomislavom, Jurjem, Stjepanom, Josipom i Božicom, koji su uvijek spremni biti oslonac roditeljima.


13, 14
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

MEĐIMURSKA OPRAVA
(ODJEĆA), ANCUC, NOŠNJA


Često se puta u knjigama ovakve vrste u kojima se prikazuje način odijevanja u prošlim vremenima upotrebljava termin nošnja. Radi ter­minološke usustavljenosti već je ovdje u samom naslovu ovoga odlomka, a i kasnije će se upo­trebljavati naziv oprava, kako to Međimurci iz­vorno kažu, a što znači odijelo. A onda i još jedan specifičan termin - ancug. Potrebno je to stoga kako bismo razdvojili termine oprava i ancug od onoga što se danas u folkloru naziva nošnjom. Terminom se oprava želi naime naglasi­ti situacija da su se svi ti odjevni predmeti, što postoje danas tek kao rariteti u rijetkim privat­nim zbirkama ili tek kao odjevni predmeti za pokazivanje u muzejima, da su sve to bili istinski odjevni predmeti koji su se svakodnevno koristili. A termin pak nošnja danas se uglavnom odno­si na odjeću koja se nosi prigodom različitih fol­klornih predstava i plesova, a da nema više nikakve istinske odjevne veze sa sadašnjošću i predstavlja tek stilizaciju nekadašnje odjeće. Nošnju dakle odijevaju članovi folklornih skupi­na prilikom nastupa, a kada netko odjene sta­rinsku opravu ili ancug namjerno, kako bi prika­zao njezinu ljepotu ili kako bi bio šik i poseban u društvu onda se odmah misli kako se odjenuo na poseban način.

Tuđica ancug pri tome se upotrebljavala uglavnom za svečane odore, a o čemu bi se opet dalo napisati i psihološke i sociološke studije o našoj zadivljenosti tuđim bogatstvom pa onda i odjećom naših sjevernih i zapadnih susjeda. Da bi neka oprava bila ancug morala je cijela biti sašivena od jednog materijala, a to znači kod muškaraca i baleda (sako), i hlače i prusljek (pr­sluk), a kod žena i kikla (suknja), i dudač i blujz.

Kako je več napisano, u ovoj knjizi ograničit ćemo se na načine odijevanja koji su prevlada­vali u Međimurju krajem devetnaestog i u dva­desetom vijeku. Dakle onih vrsta do kojih sežu naša sjećanja i sjećanja naših roditelja. U tome nam umnogome pomaže i pojava fotografije na ovim našim prostorima početkom dvadesetoga vijeka. Treba pri tome naglasiti da se odjeća prije toga vremena daleko manje mijenjala nego što je to danas, naročito u siromašnim seoskim sredinama i da smo još u onoj najstarijoj odjeći o kojoj ovdje govorimo, onoj sa širokim gačama ko­je su zapravo bile hlače ili robači - košulji bez ovratnika, uhvatili i posljednje odjeke nekoliko stoljetnog načina odijevanja čovjeka ruralnog područja na ovim prostorima.

Geografski, Međimurje je smješteno između alpskog područja na zapadu i panonskog na sje­veru i istoku. Upravo su iz tih područja dolazili i najveći utjecaji na odijevanje ovdašnjih ljudi. To se očituje od elemenata one najjednostavnije rad­ne muške nošnje pa sve do najkićenijih ženskih dijelova odjeće.

Svu tu ljepotu koju danas čuvaju muzeji ili pak privatne zbirke, slične ovoj mojoj, a koja se tek paradno prikazuje, dakle, svu tu ljepotu su otkali naši domaći tkalci, (tkaolci) sašili domaći krojači - šnajderi i šnajderice i ukrašavale međi­murske čipkarice i vezilje. Majstorima se išlo u situacijama kada se nešto nije moglo napraviti u kući ili pak se smatralo da neke žene to posebno lijepo rade, na primjer našivavaju, heklaju ili fino predu lanenu pređu.

Isto je tako svaki domaćin sam popravljao ono najnužnije na odjeći i obući i pravio klompe, ako je trebalo. Ondašnje siromaštvo ne možemo danas ni sa čime usporediti. Jer danas u obilju koje nas okružuje nema zakrpa, na odjeći i ništa ne izgleda onako jadno kakva je mogla biti nji­hova radna, svakodnevna odjeća. No nasuprot tome za svetke i blagdane čuvali bi vrlo bogatu i raskošnu opravu. Mi u toj drevnoj odjeći zapra­vo danas gledamo misao vodilju njihovu, gledamo ideju, savršenstvo dakle Bogu na dar, sklad funkcionalnosti i ljepote i zahvaljujemo im što su nam to blago ostavili.

Ono što se sačuvalo svjedočanstvo je istan­čana ukusa. Lijepu su nam baštinu ostavili!

Sijali su tada i lan i konoplju, uzgajali ovce, pa čak i do prije šezdesetak godina i dudov svi­lac, prelo se i onda bi tkalci pravili pole platna široke po 70 centimetara koje su postajale osno­va bilo kakvog krojenja. Svila se nije prela u Međimurju.

I sada, nakon toliko godina, nakon svega proživljenog čini mi se tadašnji život sadržajniji bez obzira na siromaštvo. Živjelo se u skladu s prirodom, istinski se cijenilo iskrenost i pošten­je, a dječja se graja čula iz svakog dvorišta kao najljepša glazba kakvu ni najveći kompozitori ne mogu napisati.

Danas bismo htjeli nekako u ovoj hitnji sve to ponoviti. Htjeli bismo se vratiti tkalačkom stanu i sami sebi napraviti košulju ili isheklati maramu, načipkati poculicu i onda odjednom ustanovimo da nemamo više vremena, da jurimo za nečim u nedogled i bez veze.

Ja sam pomalo u vremenu kada se životno staje i kada se pokušava podvući crta i napravi­ti račun od svega proživljenog. I sretna sam zbog puta koji sam odabrala.

Ali u Međimurju kao da još nije sazrelo vrije­me za samospoznajom. Još nismo shvatili što imamo i što je naše! Još nisam vidjela, u trgovini vjenčanica na primjer, u ponudi autohtonu do­maću međimursku vjenčanicu od prije stotinjak godina. A kakav bi to šik bio za današnju mla­denku na vjenčanju. Ovo što danas nazivamo međimurskom nošnjom ili opravom, svi ti oblici i način izrade, vjerujem uskoro će postati hit mno­gim modnim dizajnerima. Čvrsto se nadam da će se među njima naći i neki domaći majstori i da te modne detalje i stilove ne moramo više uvoziti pored ovolikog bogatstva koje sami posjedujemo.


Slika:
Žena i muž u svečanim opravama, Sveti Rok oko 1910. god. (Muž ima zlatnu vuru sa zlatnim lancem i čizme s trdim sarama)

Slika:
Mladi par Žerjav u svečanim ancugima, Sv Rok oko 1930. god.

Slika:
Lucija u črešnjavom svilenom ancugu. Mladoženja, kojeg predstavlja Ivan Hajdarović, je u unikatnom anzugu, finoj lanenoj robači i čižmama sa trdim sarama.Mladenka, predstavljena Elizabetom Krištofić, ima vijenac, bundek, dudač od rugutina, kiklu i fertof od finog gotovo prozirnog pečinog platna našitog rukom i miješanog sa svilom. Na nogama ima visoke črne cipele i bjela štomfe. Mladenkin buket je od krep papira ukrašen rasparagosom.


Svoju ljubav za baštinom pokušavam pre­točiti i u pjesme te sam i u povodu snimanja tele­vizijske emisije Lijepom našom u Čakovcu napi­sala pjesmu koja većim dijelom tematizira međi­mursku opravu.


15, 16, 18
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *


LEPA NAŠA

Lepa naša da je bila
F Čakovcu vu hali
Došli su si okoli
Ke so za to znali

Širom našeg Međimurja
Žene su pozvone
Ke so bile na toj lepoj
Ekstra odabrane

Vidle su se se lepote
Lijepog Međimurja
Peče, svile, rugutini
Kak su negda bili

Blujz i fertuf s prave svile
Se posod našiti
Kikla bela s rugutina
Spod pak bila s mašulina

Nišči neće nit poslušat
Kaj se denes znalo
Da se žensko v Međimurju
Bilo je gizdavo

Blujz i tibet, bela kiklja
To je blago naše
Oprovljene su vutim bile
Stare mame naše

Beli pleček se je nosil
Samo vu porodi
Retko što god ga je imel
Zajega mnogi neso znali.

Denes pak je pleček beli
Vu prvome redu
Tak da za provo opravo međimorsko
Vnogi nit ne znaju.

Prova svila vam je čista
V Međimurju bila
Več od jezero devestote
Moja zbirka to otkriva

Lepo moje Međimurje
Kak te moljci jedo
Tibet, kikla, poculica
Pri meni ste v redu

Ke bo jampot ovo čital
Mora dobro znati
Da je naše Međimurje
Več teško nekom prepoznati


Slika:
Lucija Krnjak sa svojom dragocjenom etno zbirkom kojoj je poklonila veliki dio svoje životne energije i ljubavi


17
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *


VELIKO MEĐIMURSKO SRCE I ZLATNE RUKE
(Lucija Krnjak, Moja baština, Mačkovec, 2009.)

Trebalo bi ju sviečom iskati, znali bi naši stari reći za koju vrijednu buduću snehu, ali i za dobru, plemenitu, poštenu i uglednu ženu u nji­hovoj sredini. To se s punim pravom može reći i za Luciju Krnjak, kućanicu iz Maćkovca, rodom iz Novakovca, osobu koja je proživjela svoj trpki dosadašnji životni vijek, uzornu majku sedmero djece, no kojoj je upravo kroz sve životne nedaće davalo snage dvoje: uzdanje u Božju milost i lju­bav prema zavičajnoj baštini. Lucija Krnjak nosi u sebi ono što mnogima od «velikih škola» nije niti jasno, a niti priraslo srcu, naime, činjenicu da baštinom postojimo, njome smo ono što jesmo, ona je naša osobna iskaznica. Nestane li ona - nema ni nas, to jest bit će nas, samo što ćemo vegetirati, bez svoje prošlosti, a tad, u ovoj globalizacijskoj Europi, i bez budućnosti!

Lucija Krnjak je tu istinu živjela još od rano­ga djetinjstva te je već otad bila očarana ljepo­tom tradicijske kulture, osobito narodne oprave. Plod toga je izuzetna njena privatna zbirka, otvorena javnosti, niz izrađenih oprava, dva videozapisa i, napokon, kao kruna svega, ova knji­ga zapisa pod naslovom Moja baština, što ju je za tisak uredio Vladimir Mihaljević Kantor.

Isprva zamišljena doista kao knjiga osobnih sjećanja i zapisa autoričina, taj se tekst suočio i otvorio - kako je to uvijek u takvim prigodama -niz pitanja, znatno širih od etnozapisa jednog lokaliteta. Najprije, što je baština? Koje su njene sastavnice? Ukratko, riječ je i o materijalnoj i duhovnoj kulturi nekog etnikuma, narodnosnog ili nacionalnog organizma; oprava i običaji, nava­de tek su njene, doduše važne sastavnice.

Dalje, u takvim se prikazima otvara i pitanje starine. Što je staro? Jer uvijek postoji još stari­je od onoga što fiksiramo kao starinu. Ova dra­gocjena činjenična grada mogla bi se vremenski locirati na početak, ili šire, u prvu polovicu 20. stoljeća i to kao građa koja se odnosi na jedan razmjerno uži lokalitet, na srednje, primursko područje u ovom našem horvatskom cvjetnjaku.

Problem u kajkavskoj baštini predstavlja i bilježenje, upravo zato što jezik kojim ona opsto­ji nije normiran budući da živi na dijalektnoj razini, dakle nije hrvatski standard. U tom je slučaju najzahvalnije, to će reći najispravnije po­štivati lokalne govorne osobine. A prostor o ko­me je riječ posebice se, među ostalim, odlikuje dvoglasnim izgovorom samoglasnika (gulier, nuorba), što valja uvažavati pri svakom ovak­vom zapisu i čuvati kao još jednu njegovu dra­gocjenost.

Zaobiđemo li ova pitanja, a ona - zapravo -nije ni potrebno detaljnije otvarati uz dragocjeno­sti ovakve vrste kao što je građa koja je pred nama, ustvrditi nam je da je Moja baština jedan od važnijih prinosa međimurskoj etnografiji. Tekst čine dva osnovna dijela, onaj o međimurskoj opra­vi i o nekim najvažnijim godišnjim i životnim običajima. Ispisan je rukom izvrsne poznavateljice toga dijela baštine te je stoga vjerodostojan i zato izuzetno vrijedan. Detaljno i vjerno opisani su pojedini dijelovi oprave, što je vrlo uporabivo u praktične svrhe. A u tekst je uvrstila i svoje sti­hove o pojedinim običajima ili opravi što rukopisu daje dodatnu draž.

Lucija Krnjak je, to ne shvatimo kao prigod­nu frazu, ovim djelom zadužila međimursku kul­turnu javnost, napose onu koja svoju opstojnost crpi iz narodne, tradicijske kulture. Njezini zapi­si, njena baština bit će dragocjenim vodičem za njegovanje te baštine u nizu međimurskih fol­klornih udruga, školskih i vrtićkih skupina.

                                                                                              Prof. dr. sc. Stjepan Hranjec


267
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Nâstavek vu sledečomu listu.

[Ljudevit Kaj]

Nâstavek prethodnoga lista

SVE ZA BOGA I HRVATSKI NAROD


Prije više desetljeća s velikom upornošću Lucija Krnjak je skupljala i sortirala obilje gospodarstvenih i kulturnih vrijednosti s područja sjeverozapadne Hrvatske, Međimurja.

Nakon minucioznih opisa predmeta, običaja, izrada tamošnjih muških i ženskih nošnja, radeći sve to sa zanosom, gospođa Lucija postala je etnograf samouk i osnovala značajnu etnograf­sku zbirku koja će u prvom redu koristiti povjesničarima i etno­lozima. I ne samo njima, nego i hrvatskoj mladeži da se temeljiti­je upozna s cjelokupnim životom prošlih generacija međimurskog kraja.

Valja naglasiti da je ova knjiga pisana pod geslom Sve za Boga i hrvatski narod, a s time se želi potvrditi velika istina, a to je da nitko ne može pronaći siguran put za bolju budućnost, ako se prethodno dobro ne upozna sa svojom prošlošću, napose s povi­ješću svoje uže i šire obitelji.

Zahvaljujući brojnim ilustracijama mladi i stari u kaleidosko­pu obnovljene prošlosti promatraju sve oblike oživjele povijesti (historia rediviva) kojom u dugim kolonama generacija defiliraju crkvena proštenja, nepisani jelovnici pučkih kuhinja, vrlo lijepe koloritne narodne nošnje koje oživljuju u pjesmama i plesovima hrvatskih krajeva. U toj oživjeloj prošlosti javljaju se narodni lijekovi i liječenja, briga za domaće životinje itd., sve do sprovo­da najmilijih u kojima sudjeluju svi mještani, a ne samo nekolici­na bliskih, kako se to događa u gradovima.

Na temelju ovih vječno trajnih prizora koji čine bit ljudskoga života čovjek se i danas osjeća bićem čvrsto ukorijenjenim u svoj rod, običaje i vjeru. Time se ovom svijetu samoće, napuštenosti i očajavanja uspješno suprotstavlja idilični život prošlosti koji smi­ruje i uravnotežuje čovjeka i prirodu, čovjeka i čovjeka te čovje­ka i Boga. Budući da ova knjiga oživjele prošlosti ulijeva nadu suvremenim ljudima govori da nije sve izgubljeno i da oživljena prošlost pokazuje kako se može svijet suprotstaviti negativnostima kao što su: narkomanija, alkoholizam, nerad, iskrivljene za­bave, obmane, agresije, ratovi i sveopće bogohuljenje, knjiga Lucijina trebala bi biti u svakoj obitelji, u svakom rodu (kao proši­renoj obitelji) i u cijelom hrvatskom narodu.

Gospođi Luciji Krnjak za pola stoljetni rad i uzorno kršćan­skog održavanja obiteljskog duha i plamena osobno zahvaljujem sa željom da se u svakom selu i svakoj župi pojavljuju takve hva­levrijedne aktivnosti.

                                                     Prof. dr. sc. Nedjeljko Kujundžić


269
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

BIOGRAFIJA

Lucija Krnjak rođena je prije 68 godina, 19.12.1940. godine u Novakovcu.

Nâstavek (morti) slédi.


271
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *



BAŠTINA

Baština moja lepi vrtek ti
Od starine, pesmef cvetje se nam tak deši.
Iščem te pobiram sve farbice tvoje
V sakim si faločko Međimorje moje.

Makar poculica ali kikla bela
Dudač, zdulci, tibet, oprava je cela.
Ljubav moja za te nigdar nau postala
Moja ruka te bu šterkala i prala.

Voljena starina ti črez mene dišeš
Da sam ja vu tugi srca tugu brišeš.
Sve su cifre tvoje v ljubavi zatkane
Robače našite, ekstra su zabrane.

Čuvajmo svojo baštinu milo
Kaj nam vnuki znali kak je negda bilo.


274
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *


MEĐIMURJE MOJE NAJ MI ZASPATI

Međimurje moje naj mi zaspati
Svoje blago vu sebi držati
i sobom v grob zakopati.
Oblečte bar negda robačo belo
Guzano kiklo, opravo celo
Poculica bela naj bo na glavi
Čipke, đunđi samo
V Međimorju su pravi.


275
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *


NEKI OD PROBLEMA IZGOVORA I PISANJA U MEĐIMURSKIM GOVORIMA KAJKAVSKOG JEZIKA

Posebna napomena glede korištenja kajkavskih naziva za različite odjevne predmete u Međimurju

Kajkavski jezik, i nakon svih žalopojki i pro­livenih sentimentalnih suza, nije normiran i mis­lim, kako nema autoriteta koji bi se mogao nametnuti eventualnom dogovoru jezikoslovaca, da se to nažalost ne bu niti dogodilo do njegove definitivne propasti.
Budući da je to tako, dakle ne postoji u njemu jedinstveni način bilježenja vokala, a ko­jih ima daleko više od onih pet u standardnom jeziku na koje smo prisiljeni svoditi nevjerojatno fonijsko bogatstvo kajkavskog jezika, primijeni­la se u ovoj knjizi na nekim mjestima metoda pisanja diftonga, dvoglasa, za pisanje, a onda i točnije izgovaranje pojedinih vokala. Tako na primjer pišemo za gornju podsuknju pečnica, ali se ona zapravo izogovara piečnica s time da se otvornici i i e pokušaju izgovoriti istovremeno. Takvih primjera u ovoj knjizi ima bezbroj i čine ne mali problem zapisivanja. Ali to ie nije isto kao i standarno e kojim bilježimo i riječ baledec gdje je prvi vokal e bliži izgovoru diftonga ei. Često ćemo tako i ae pisati kao e. Primjer je ri­ječ dever - daevaer.
Diftonzi se u ovoj knjizi nisu pisali stoga da same kajkavce ne bi zbunili u čitanju, dakle zbog razumijevanja samoga teksta, mada mislim da takvo rješenje ne bi bilo loše. Naravno, budući da kajkavski jezik nije normiran izgovor se mijenja od mjesta do mjesta i našli bismo u njegovoj pri­mjeni i daleko više fonema, naročito vokala, čak i od onih koji se mogu zabilježiti.

                                                                                                Urednik

Evo još nekoliko takvih primjera:

Baledec, paleidec - vrsta sakoa

Cep, ciep - mlatilo za pšenicu ili žito.

Čot, čaot ili čuot - ukosnica

Dete, diete - dijete
Dever, daevaer - jedan od bitnih svatova

Faldano, fuoldano - nabrano (suknja)
Fonjki, fuonjki – krafne

Goler, golier - okovratnik
Greben, graeben - alatka za obradu lena

Hatar, hatuor - naziv za dio polja
Heklanje, hieklanje - vrsta vezenja

Kikla, kiklja - suknja
Korpa, kuorpa - korpa
Končenec, končienec - vrsta platna
Križak, križaok - vrsta slaganja pšenice za sušenje

Lajbek, lajbaek - prsluk
Len, lien - industrijska biljka

Materpulonjsko platno – materpuoluonjsko pluotno, vrsta platna
Mekota, maekota - mjera za zemlju

Obedna, obiedna - poldanja (misa)

Pečnica, piečnica - gornja podsuknja
Pečnica, peičnica - krušna peć
Preja, praeja - pređa
Preslica, praeslica - preslica
Povesmo, poveismo - povjesmo
Pucnehalja, pucnehuolja - jedna od bitnih ženskih svatova
Prelevanec, prelievanec - vrsta marame

Robec, ruobec - rubac

Sag, saug - vrsta tkanine
Snoboki, snuoboki - prosidba mladenke
Spodnjica, spuodnjica - podsuknja
Steza, steiza - staza
Stolnica, stuolnica - vrsta stolnjaka

Šop, šuop - složene satabljike ovršenog žita
Štafeta, štafieta, štafeta - ukras djevojaka prilikom sestrinjstva
Šterka, štierka - štirka

Vuzem, Vuzeam - Uskrs
Vuzmeni, vuzmieni - uskrsni

Zrakov, zraokov tibet - vrsta boje


275
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *


KAZALO


MOJA BAŠTINA /JOSIP BARLEK/........................................  7
RASKOŠ MALOG MEĐIMURJA /JASENKA I IVAN IVANČAN/....................11
RIJEČ AUTORA....................................................13
MEĐIMURSKA OPRAVA / ODJEĆA/, ANCUG, NOŠNJA...................15
LEPA NAŠA..................................................17
MUŠKA OPRAVA / ODIJELO / DIJELOVI MUŠKE OPRAVE................19
KOŠULJA....................................................19
GAČE.......................................................20
PRUSLJEK...................................................21
ŠKRLJAK....................................................22
ŠPIC HLAČE   .................................................23
PRIČ HLAČE  .................................................23
HLAČE RAVNOG KROJA.........................................24
PUMPARICE   .................................................24
CIPELI, ŠOLCI I ČIŽME .........................................25
MUŠKA RADNA OPRAVA / SAKIDEŠNJA, SVAKODNEVNA /.............26
SVEČANA MUŠKA OPRAVA - ANCUG..............................30
DJEČJA OPRAVA / SAKIDEŠNJA I SVEČANA /........................31
ŽENSKA OPRAVA DIJELOVI ŽENSKE OPRAVE - OGLJAVLJA  .............35
POCULICA...................................................35
ROPCI - RUOPCI..............................................37
PEČA.......................................................37
PRELIEVANEC   ...............................................38
RUPCI KONČENCI   .............................................39
ZDULEC.....................................................40
ZDULČEK   ................................................... 41
DUDAČ, DUDEK...............................................41
DUDAČEK  ................................................... 42
PLEČEK, PLEĆKA.............................................43
LAJBEK   .....................................................46
BALEC, BALEDEC  .............................................46
BLUJZ  ......................................................46
ZABUN ILI CRNA BAJKA ........................................47
KIKLE /SUKNJE/..............................................48
VRATNI ROPCI   ...............................................50
SPODNJICE, PODSUKNJE........................................53
FERTOF.....................................................54
ŽENSKA RADNA OPRAVA..........................................55
ŽENSKA SVEČANA OPRAVA - ANCUG  ...............................57
KRŠTENJE...................................................59
VJENČANI ANCUG / VJENČANICE/...................................61
SVETEŠNJA OPRAVA..............................................69
ČIPKE I VEZOVI   ..............................................70
STOLNJAKI  ..................................................71
BRISOČI   ....................................................72
FRIZURE....................................................74
SREDSTVA ZA PRANJE.........................................77
ŠTERKA   ....................................................78
UZGAJANJE I OBRADA LENA.....................................78
UZGAJANJE I OBRADA KONOPLJE.................................81
NEKI OD NARODNIH OBIČAJA   ......................................82
SNUBOKI....................................................83
PRIPREMA GUSTUOJA /SVADBE/ I SAMO GUSTUOJE..................84
SABUNJEG...................................................87
VIHLAN.....................................................88
SVEČNICA...................................................90
VALENTINOVO   ...............................................90
FAŠNJEK / POKLADE /  .........................................91
MLADE SNEHICE   .............................................93
PEPELNICA..................................................97
ĐURĐEVO  ...................................................97
VUZMENO VREME I SAM VUZEM   ................................99
BELA NEDELJA - SESTRINJSTVO................................102
SESTRINJSKA ŠTAFETA.......................................102
ŽETVA U LIJEPA STARA VREMENA..............................103
ŽETVENI VENEC.............................................105
ŽETVA...............................................106
JELO ZA OČI - BOŽIĆ..........................................106
ČEHARA  ...................................................109
JOŠ NEKI PABIRCI OBIČAJA   ....................................110
MAMIN KRUH...............................................110
KĆERKU BUDEM ZAMOŠ DALA..................................111
ŽENSKI ODJEVNI PREDMETI ......................................113
POCULICE..................................................114
MODELI S OGLAVLJIMA  .......................................120
RATNI ROPCI   ..............................................132
TIBETI.....................................................132
NAŠITI TIBETI   ..............................................134
TIBETI BATANCI.............................................137
HEKLANI VRATNI RUBAC......................................138
KAVINSKI TIBET.............................................140
TIBET OGJENI...............................................140
ŠTRIKANEC - MUCEK.........................................141
PIVINSKI TIBET   .............................................141
HEKLANEC  .................................................142
PRELIEVANCI...............................................143
BAJKE I BLUJZI..............................................144
MODRI BLUJZ   ........................................... . . 153
FERTOFI...................................................154
KIKLE.....................................................158
VJENČANICE................................................159
SVILENE I ŠTOFNATE KIKLE  ...................................163
ČREŠJAVI ANCUG OD DUDOVE SVILE.............................168
MEĐIMURJE MOJE NEJ MI ZASPATI ................................177
IVERJE S PORODIČNIH STABALA KRNJAK-HORVAT  ..................213
TONČIJEVA PRIČA 0 STROGOM OCU I HRABROM BEČARU.............225
DRAGI NAŠI RODITELJI........................................223
SLIČICA IZ OBITELJSKOG ŽIVOTA...............................226
Z MEĐIMURJA SAM ODIŠEL....................................227
SLIKOPISNI PRILOZI.............................................229
TIJELOVO   ..................................................260
PORCIJUNKULOVO, PROŠTENJE U ČAKOVCU   .......................264
MOJ OMILJENI KUTAK.........................................266
VELIKO MEĐIMURSKO SRCE I ZLATNE RUKE /STJEPAN HRANJEC /   ......267
SVE ZA BOGA I HRVATSKI NAROD /NEDELJKO KUJUNDŽIĆ/.............269
BIOGRAFIJA   ................................................271
BAŠTINA...................................................274
MEĐIMURJE MOJE NAJ MI ZASPATI..............................275
NEKI OD PROBLEMA PISANJA I IZGOVORA U MEĐIMURSKOM
KAJKAVSKOM DIJALEKTU   .........................................277
JER    ...........................................................278
KAZALO IMENA OBITELJI I POJEDINACA NA FOTOGRAFIJAMA..............279
MODELI ZA PRIKAZ NOŠNJI, OPRAVI I ANCUGA  .........................282
ZAHVALA.......................................................288


285, 286, 287
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *


ZAHVALA

Zahvaljujem svim dobrim ljudima koji su svih ovih godina posjećivali moju etnozbirku i upisali u Knjigu dojmova svoja razmišljanja, osjećaje i impresije te me i time ohrabrivali i savjetovali kako da se ova knjiga objelodani.

Velika im HVALA.

Svoju ljubav, koju sam posvetila baštini lijepog Međi­murja, dijelim sa svima onima koji su to blago sačuvali da možemo ovom knjigom obogatiti buduće naraštaje. Zahva­ljujem svojim suradnicima, prvo svojoj obitelji, zatim ured­niku prof. Vladimiru Mihaljeviću Kantoru, grafičkom uredni­ku Dragutinu-Dadi Štebihu, dizajneru Vanji Štebihu, foto­grafu Dubravku Lesaru te ženama i djevojkama, modelima, koje su s ponosom oblačile međimurske ancuge i oprave. Svi su se oni preznojavali kao i ja, a usput možda i zavoljeli i upoznali neke domaće odjevne predmete koji su im do sada, a u to sam se uvjerila, bili nepoznati.

Zahvaljujem recenzentima dr. prof. Stjepanu Hranjecu, prof. Josipu Barleku, Jasenki i Ivanu Ivančanu i dr. prof. Nedjeljku Kujundžiću koji su čitajući retke o našem lijepom Me­đimurju i sami opisali i obogatili lijepim riječima i osjećajima bogatstva našeg kraja.

Posebno sam zahvalna liječnici dr. Nevenki Krčmar koja mi je poklonila nekoliko odjevnih eksponata, zipkicu te novčanu pomoć. Kod svakog posjeta njenoj ordinaciji pitala bi me: Lucija, kad bu knjiga gotova? Njoj i svima ostalima koji su j strpljivo očekivali i pitali za ovu knjigu velika HVALA.

A za kraj hvala svakom kupcu koji će kupiti knjigu i tako se upoznati s lijepom i vrijednom, a već zaboravljenom baštinom našeg dragog Međimurja.                                         
                                                                     OD SRCA HVALA!


288
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *