Da smo več pri Lojne;
Turopoljskim drvenim ljepoticama zvona zvone na odlazakPrema drvenim sakralnim objektima moguće je danas dobro pratiti način života u nekdašnjim naseljima. Međutim, drvene crkve i male zvonare ostaju prepuštene propadanju i zaboravu pred naletom novih građevinskih materijala. Hoće li Konzervatorski zavod uspjeti sačuvati i ono malo preostalih svjedoka nekdašnjeg načina života u turopoljskom kraju?
VEDRAN KOSOVIĆ
Tradicionalna gradnja drvetom u Zagrebačkom polju, koje se prostire se od Zagreba do Siska, danas je ostala svjedokom prošlih vremena i prilagdbe tamošnjih žitelja području na kojem su živjeli. Zagrebačko polje, recimo i to, kasnije je nazvano Turopoljem, u čijem je nizinskom, središnjem dijelu Posavina, a u višim dijelovima Vukomeričke Gorice. Drvetom se nekada gradilo zbog tamošnjih rasprostranjenih velikih šuma, posebice hrasta lužnjaka, najboljeg drveta za građu.
Msgr. Ladislav Lojna, dekan Odranskog dekanata i dobar poznavatelj tradicionalnih običaja turopoljskoga kraja, rekao nam je da su u vrijeme kada je on došao u Turopolje 1944., sva naselja, kuće i gospodarske zgrade bili izgrađeni gotovo u cijelosti od drveta. Međutim, danas, u mnogim selima nema više gotovo niti jednog drvenog objekta, ili ih ima najviše dva do tri. Tijekom vremena, tehnika gradnje drvenih zgrada je napredovala, pa su se samouki majstori razvili u prave specijaliste-graditelje i umjetnike u oblikovanju figura i urešavanju stijena i glavnih greda narodnim ornamentima. Zato je i razumljivo s koliko su se posebno pažnje, znanja i umijeća gradili drveni vjerski objekti objekte za obrede bogoslužja.
Prema drvenim sakralnim objektima moguće je danas dobro pratiti razvoj i način života u tada postojećim naseljima. Tako je svaki izgrađeni sakralni objekt ovisio o veličini naselja, te o materijalnim mogućnostima mještana. Msgr. Lojna podsjeća da su u nekim zaselcima podizani mali drveni objekti, koji se mogu nazvati zvonarama, na kojima se redovito dizao i tornjić sa zvonom, a zapravo je bio nadgradnja maloga prostora u kojem se povremeno održavalo bogoslužje u čast sveca, zaštitnika naselja. Veća su, pak, naselja, ili više njih zajedno, osnivala veće vjerske zajednice - župe. »Tako su nastale veće drvene zgrade vjerskog značenja, koje su postale župne crkve«, objašnjava Lojna. U Turopolju su takve župne crkve postojale u više većih mjesta, poput Dubranca - drvena crkva sv. Katarine, i Petrovine, u kojoj je nekad bila župna crkva Velikogoričke župe. Danas, izvorno, postoji još samo jedna drvena župna crkva, župe sv. Marka u Jakuševcu, a prema najnovijoj diobi župe Odra, župnom crkvom postala je i dotadašnja kapela sv. Barbare u Velikoj Mlaki.
Lojna navodi da je graditeljstvo drvetom osobito procvalo nakon povlačenja Turaka, od sredine 18. stoljeća i trajalo je sve do polovice 20. stoljeća, kad je drvo u Turopolju počela zamjenjivati cigla, a u novije vrijeme beton i druga tehnička dostignuća koja su drvenu gradnju potpuno istisla, osim nekih (ne)usješnih imitacija u gradnji vikendica.
Danas još jedino u predjelu prema Sisku (Pešćenica, Lekenik) postoje primjerci drvene arhitekture - čardaci, ali, kako velečasni Lojna kaže, »i njima zvona zvone na odlazak«. Prema njemu, čardaci i druga sve rijeđa drvena arhitektura proživljavaju svoju agoniju, koju, doduše, želi prekinuti Konzervatorski zavod, ali »pacijenti im propadaju i doživljavaju sudbinu njihovih graditelja, nad kojima je izrečena strahovita pravna osuda - od praha si nastao, u prah ćeš se vratiti«, zaključio je svoju priču msgr. Ladislav Lojna.
http://www.vjesnik.hr/html/1999/04/03/nkul.htm
