..........
Čujem da je na nekavovom spravišču negde gore iza Peršinovca (nisam zapamtila v tere sučije) dvojac ili trojac fest pametnih ljudi (čitaj kretena) prozivao Jovičića zbog nekih crtarija u Kravaščici, a ostali plemenitaši teri su tam bili prvo: pojma nemaju o čemu ovi jamraju, drugo: jedva da i poznaju Jovičića, treće: niti jen ni našel za shodno reći: no, dobro, idemo čuti kaj taj umjetnik i znalac ima za reći.
E pa umjetnik je rekao ovo ( prije nego li su ga prozivali, ali po običaju prstom pokazuju, a pojma nemaju o čemu):
ŠARANJE VANJSKIH ZIDOVA DRVENIH KUĆA U POSAVSKO –TUROPOLJSKOM ZAVIČAJU ( nakon 1880. god.)
Pod kraj 19. st. prodire u sela šire Gornje Posavine moda sve naglašenije dorade vanjskog izgleda drvenih kuća -čardaka rezbarenjem i šaranjem u žive boje.
Već od sredine 19. st. razvija se stanovita težnja za perfekcijom u raznim seoskim zanatima a potaknuta je omasovljenom višom tehnologijom materijala i alata za manufakturnu proizvodnju.
Postale su znatno jeftinije i seoskim majstorima dostupne čelične pile za drvo i to od onih velikih kojima debla razrezuje „kumpanija“ od najmanje tri majstora proizvodeći precizne planjke pa sve do malih preciznih pila za jednoručno fino zarezivanje nasjeda i izrezivanje ukrasnih figura od drveta.
Pojeftinjuje se prozorsko staklo a nabavlja se i u većim dimenzijama pa se počinju raditi i veći prozori.
Proizvodi se sve finiji konac što omogućuje tkanje i vezenje raznih dekoracija za svečane narodne nošnje i obogaćenje ambijenta u interijeru kuće.
Iz Italije i Češke pristižu finije boje za drvo pa se sve naglašenije i u žive boje farbaju ukrasi izrezbareni na uličnim pročeljima kuća.
Prodorom panslavinističkih ideja, po graditeljskim uzorima iz istočnih slavenskih zemalja počinje se od sredine 19. st. sve više dekorirati drvene kuće rezbarenjem i bojenjem u žive boje. Od približno 1880. pa do pred 2. svjetski rat su se širile dekorirane površine po zidovima i zabatima tako da su sve više kuće izgledale kao nekakav buket šarenog cvijeća. Turopoljci užeg Turopolja, doživljavajući sebe kao plemenitaše, bili su suzdržani od ovako naglašenog izljeva emocija, ali određeni broj njih također nije izdržao fascinaciji novih boja.
Naročito nisu mogli odoljeti želji da nešto značajno napišu na svojoj kući.
Negdje oko 1880 -te je došlo u ovom zavičaju do opće fascinacije pismenošću, što uopće ne znači da je domaćin našarane kuće bio pismen, nego sama prisutnost slova kao dekoracije je izazivala divljenje prolaznika i doprinosila seoskom prestižu. Unuče je išlo u školu i od rana je znalo čitati, pa je djeda svaki puta kao obiteljsku šalu testirao unuče pred gostima: „Hajde svome japici pročitaj što tamo gore piše“, i bilo mu je milo svaki puta ispočetka čuti da gore piše upravo njegovo ime, npr: ČITAJ – KUĆE DOMAĆIN JOSO PL. BELEČIĆ - SAGRADIO PALIR MATO JANKOVIĆ - 1913 GODINE - UZDANJE U BOGA I SELJAČKA SLOGA. Mada na predviđenoj površini nije bilo viška mjesta za tekst ipak nikako se nije smjelo izostaviti uvodnu riječ: ČITAJ. 
http://www.etnoselo.org/index.php?/esp/Galerija-slika/Etno-selo-Kravascica/Kravascica6U početku su rađeni samo geometrijski ukrasi po završnoj, najčešće i profiliranoj gredi na uličnom zabatu ispod trama i skromnije u produžetku po planjkama bokova kuće ispod okapa. Oblici su se postizali preciznim ritmičkim zarezivanjem pilom u isturenu gredu te utesavanjem kvadratića na preskok proizvodeći dekorativnu repeticiju. Taj jednostavni ukras kasnije se u Posavsko –turopoljskom zavičaju, kao predvodniku u inovacijama, sve manje primjenjuje a potiskuju ga dekorativne plitke gravure raznih figura i mustri.
Najčešće su to stilizirane figure vitica, spirala -frkova a prema sredini 20. st. to postaju sve naturalnije figure: vinova loza i cvijeće te jeleni, paunovi, labudovi i ostali elementi seoske vizije raja. Mnogo je u odabiru mustri ovisilo o prijedlogu i ukusu majstora -palira, a i neki od kuće domaćina je dugo pobirao i sebi memorirao lijepe mustre kod izvedbi na drugim kućama u svome ili susjednom selu, te smišljao kako da ih nadvisi u bogatstvu i ljepoti. Van svojeg užeg zavičaja se nije odlazilo po mustre jer bi moglo izazvati zajednicu radi povlađivanja drugim konkurentskim zavičajima.
Najviše su se primjenjivale žive boje: žuta (kao bazična) te crvena, plava i bijela, a manje zelena i sasvim je izbjegavana crna boja (sve drvene kuće iz prethodnog, zastarjelog perioda su same po sebi bile smeđe -crne).
Osim spomenutog repertoara, pojavljuju se vjerski simboli i tekstualne izjave o svome hrvatskom nacionalnom identitetu. Tu su ucrtane zastave u raznim oblicima i varijacijama ali svakako treba biti prepoznatljiva hrvatska trobojnica: crveno-bijelo-plavo. Najstarija je verzija da se u etažnom razdvoju između prizemlja i kata ili spoju sa krovom oboji traka, skroz okolo objekta sa mustrom slično kao ugrađene cigle, na prekide od lijeva prema desno, u boje: crvena, bijela, plava. Isti obrazac se provodio i uspravno po uglovima objekta bojeći prirezana čela planjki koje lokalno nazivamo „švapski ugao“.
Etno -selo Kravaščica (u oformljivanju u Vukomeričkim goricama)
Na najnaglašenije dekoriranim objektima su spomenute dekorirane trake, panatljike, doživjele kreiranje sa raznim varijacijama i dosjetkama.
Na kući iz 1913 u Etno-selu Kravaščica, prenesenoj iz neposredne blizine, iz Lukinić Brda, vidljiva je želja da se dodatno kreira ova traka sa stanovitim dosjetkama. Između zadanih trobojnica je dodana i razdvojna žuta pasica. Smjer ritma „cigli“ crven, bijeli, plavi počinje od centralnog trama na zabatu i od ulaza u kuću te ide i u lijevo i u desno ali tako da na svakom od četiri ugla objekta iz svih smjerova završi sa plavom. Također po uglovima objekta odozdo prema gore ide ugao: crven, bijeli, plavi i opet se zajedno sa žutim razdvojima susreće sa prethodnom horizontalom na plavo. Tako je Bukevski majstor iskreirao određenu rebus igru na ovoj bogato ornamentiranoj kući.
Pokazujem još dva primjera nešto kasnijih bogatih izvedbi od istog majstora, gdje je vidljivo da primjenjuje isti ritam boja crven-bijeli-plavi , a kada bi ih se danas obnovilo autentičnim tonovima boje, izgledale bi šokantno šarene.
Određeni broj veoma naglašeno šarenih objekata u Posavini i manje u Turopolju se sačuvao sve do danas, ali se boje i tekstovi na njima slabo vide jer boja nije obnavljana budući da je šaranje kuća u međuvremenu postalo zastarjelo, a nasljednici su se počeli sramiti sklonosti svojih djedova prema „neukusnoj seoskoj šarentiji“. Danas bi trebalo paziti pri obnovi ovakvih objekata, tako da se što preciznije obnove boje i da ne dođe do redukcije izvornog oslika.
Lukavec -grad , 09. 04. 2009.
Radivoje Jovičić , viši konzervator -restaurator ;
