Kad sam bila friška ovdje, pred jedno 5-6 godina, "guglajući" naletjela sam na tada vrijedeći natječaj: do nekog skorog (ali ne prošlog) datuma trebalo je predati molbu uz par fotografija i opis autohtone drvene kuće, i imali ste šansi dobiti nešto novca i pomoć za obnovu.
Poveselila sam se tome, jer dvoje mojih susjeda imaju lijepe "stare iže" u dvorištima (prekopšuta novih u kojima žive), a jedni čak još uvijek žive u lijepoj autohtonoj drvenoj iži, lozom ovitoj. Otrčala ja prvo k njima, pa onda i drugima, sva sretna i sigurna kako će dobiti novac za obnovu. I začudilo me što oni samo kimaju glavama, govore kak je to lepo, ali ne pokazuju nikakve volje za akciju.
Ja ih na odlasku još i fotografiram na pragovima njihovih kuća, kažem neka ipak razmisle, pomoći ću im da složimo molbe.
Pričam ja to nekom trećem lokalcu, i još se čudim kako taj natječaj nije bio na Oglasnoj ploči Općine koju redovito čitam, a taj mi veli: državni novac za obnovu drvenih iža? Taj ti je već potrošen. Obnovili su onu praznu ižu tam-i-tam, i još jednu il dve, već je to gotovo.
- Kako gotovo kad još ima 5 dana do završetka natječaja?!
Ja se razljutila, skoro pa pobunila, a sada znam da je to tak. Zato su i susjedi samo kimali glavama: nisu znali kamo točno su otišli ti novci i čije kuće su uredili, ali znali su da do njih i njihovih starih drvenih iža nebuju došli.
"Nešto je trulo u državi Danskoj", rekli bi oni kaj vole citirati Shakespearea.
Ili, tko više voli domaće pjesnike: tako je to "u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu"
