Autor Tema: Venec - dobopis Matice hrvatske za kulturu (Posjeta: 20953 )

Ljudevit Kaj · « : Rujan 07, 2012, 10:51:35 poslijepodne »

Ljudevit Kaj

Vesnik Matice hrvatske
Broj 494, 6. veljače 2013.

Marijan Šunjić, znanstvenik i sveučilišni profesor

U Hrvatskoj smo daleko od dijaloga

Razgovarao Luka Šeput

1. Odnos Crkve prema znanosti bio je daleko češće pozitivan nego obratno / 2. Znanost počiva na metafizičkim pretpostavkama / 3. Scijentističku dogmu da znanost može dati odgovore na sva pitanja čovjekova života, moderna znanost je argumentirano srušila / 4. Katolička crkva premalo pozornosti posvećuju suvremenoj znanosti jer je još preplašena terorom dijalektičkog materijalizma / 5. Neke institucije daju preferenciju u promociji i izboru nastavnika ljudima koji ne pokazuju vjersku pripadnost / 6. U globalnim razmjerima dogodila se fragmentacija duhovnosti, s pogubnim posljedicama i za znanost i za društvo / 7. Mnoge dobro plaćene udruge civilnoga društva nisu reagirale na nasilno uvođenje zdravstvenog odgoja, a time su pokazale da su instrumenti ove iste vlasti / 8. Ateizam nema nikakvu podršku u znanosti / 9. Za Kinseyjevu se knjigu tvrdi da je to četvrta najštetnija knjiga 20. stoljeća, nakon Komunističkog manifesta, Mein Kampfa i Mao Ce Tungove Crvene knjižice

Reakcije javnosti u povodu nedavna uvođenja zdravstvenog odgoja u škole i polemike koje o tom pitanju još uvijek traju potakle su nas da razgovaramo s Marijanom Šunjićem, eminentnim fizičarem, sveučilišnim profesorom, bivšim rektorom i diplomatom. Profesor Šunjić, osim znanošću, intenzivno se bavi i pitanjima odnosa znanosti i religije, pri čemu je više puta pisao i govorio o opasnostima radikalnih pristupa, bilo sa znanstvene, bilo s religiozne strane. U ovom razgovoru govori o tome je li moguć dijalog dviju strana čovjekove duhovnosti, ali i o brojnim problemima suvremenoga hrvatskog društva.

Gospodine Šunjiću, kakav je odnos religije i znanosti na početku 21. stoljeća?
Prije nego što ukratko opišem osnovne modele odnosa religije i znanosti, moram naglasiti da razvoj tog odnosa treba pratiti od početaka, od vremena kada se taj kompleks duhovnosti, koji je sadržavao filozofiju, teologiju i ono što danas nazivamo znanost, počeo razdvajati i profilirati u 16. i 17. stoljeću. Taj proces odvajanja različitih aspekata čovjekove duhovnosti i pogleda na prirodu i svijet bio je vrlo postupan, često fluidan, i pritom je dolazilo do mnogih nesuglasica i nerazumijevanja, iz subjektivnih i iz objektivnih razloga.

Koji su to razlozi?
Objektivni je razlog svakako velika složenost tih područja, osobito nagli razvoj moderne znanosti, ali postoje i snažni subjektivni čimbenici, psihološki i politički, koji su povremeno izazivali nesuglasice. Nikad se nije radilo, niti se danas radi, o odnosu znanosti i religije, nego zapravo o odnosu ljudi koji zastupaju ili pretendiraju da zastupaju različita gledišta o tim dvama aspektima duhovnosti. Taj je proces od početaka praćen nesporazumima, u prvom redu jer nije postojala ni spoznaja o tome što je znanost, ona se tek postupno razvijala. To je još jedan od razloga zašto je nama teško shvatiti događaje iz prošlosti, jer se ne možemo uživjeti u duh i mentalitet toga vremena.

1.
U kritici Crkve često se spominju slučajevi iz njezine povijesti u kojima je znanstvenike, kojih su se teorije poslije pokazale točnima, proglašavala hereticima.
To je samo donekle točno, odnos Crkve prema znanosti bio je daleko češće pozitivan nego obratno, što se danas zaboravlja. No osim toga svaki slučaj treba posebno razmotriti, i u tom smislu karakterističan je slučaj Galilea, koji je često jednostrano interpretiran. Npr. s jedne strane Galileo ustrajava na nekim svojim teološkim teorijama i tvrdnjama koje u Crkvi izazivaju vrlo nervoznu reakciju iz političkih razloga, s obzirom na događaje u Europi u to doba. S druge strane, kardinal Bellarmin poziva Galilea da svoje teze ne plasira kao konačne istine, nego kao hipoteze jer još nema znanstvenih dokaza za ono što tvrdi. U tom konkretnom slučaju, Bellarmin čak ima pravo što se tiče Galileovih znanstvenih tvrdnji jer su one s vremenom modificirane: Kopernikov se model morao mijenjati, a tek su mnogo kasnije došli pravi dokazi za heliocentričnu hipotezu. Prema tome, često su se uloge znanstvenika, teologa i filozofa miješale i ta je zbrka dovodila do sukoba. Da ne spominjem sve osobne konflikte Galilea s kolegama, znanstvenicima pa i crkvenom hijerarhijom. Iz tog slučaja možemo mnogo naučiti o kompleksnosti tih odnosa.

(3.)
Kakva je situacija danas?
Danas možemo govoriti o četirima modelima odnosa znanosti i religije. To su model sukoba, model nezavisnosti, model dijaloga i model integracije. Model sukoba ima dvije varijante. Jedna je znanstveni fundamentalizam ili scijentizam, koji u znanosti nalazi izvor svih pravih i konačnih odgovora na sva pitanja o čovjeku i prirodi. Drugi je fideizam, dakle vjerski fundamentalizam, koji iz objave, iz svetih knjiga, Biblije, Kurana ili Talmuda, izvlači sve istine, uključujući i znanstvene. Ni jedan od ta dva ekstremna modela ne može opstati jer ne daje potrebne odgovore na sva pitanja koja čovjek postavlja. Osim toga, suvremena znanost srušila je temelje na kojima je počivao scijentizam, a to su lokalna kauzalnost i determinizam i ontološki redukcionizam.
Drugi je model nezavisnosti koji potpuno odvaja znanost i religiju, i po metodologiji i po područjima. Dakle, čini ih odvojenima, što privremeno uspostavlja mir i „pakt o nenapadanju“ između dvaju područja, no on također ne može preživjeti.

Zašto?
Jedan je od razloga što znanstveno istraživanje zahtijeva prihvaćanje nekih izvanznanstvenih pretpostavki bez kojih ne može ni započeti.

2.
Dakle, elemenata vjere ima i u znanosti?
Da. Ili, ako hoćete, znanost obiluje i počiva na metafizičkim pretpostavkama.

Koji su to?
To je, na primjer, uvjerenje da je svemir racionalno organiziran, da se ravna po nekim zakonima koji su nepromjenjivi i jednaki u svim dijelovima svemira, i koje mi možemo spoznavati. Zatim, postoje brojna granična pitanja na koja znanost ne može odgovoriti te moramo tražiti odgovore izvan samih okvira znanosti. To je i pitanje implementacije znanstvenih rezultata, kao i etike koja bi trebala regulirati područja koja izlaze izvan dometa znanosti.

Mislite na pitanja poput umjetne oplodnje, eutanazije i slično?
Ne morate čak ni ići na tako kompleksna pitanja. Etička pitanja postoje i u samu znanstvenom istraživanju, a osobito u primjeni znanstvenih rezultata, tj. tehnologiji. Tu se postavlja ključno pitanje, smije li se učiniti sve što je moguće učiniti, ili treba primijeniti neke druge kriterije, koje pak možete dobiti samo iz nekog sustava vrijednosti.
Takav sustav vrijednosti ne postoji unutar same znanosti jer znanost vam može reći kako nešto učiniti, ali ne može reći je li to dobro ili loše. To dakle zahtijeva neki drugi sustav.

Etički sustav?
Da. Postoje mnogi neuspjeli pokušaji da se takvi sustavi utemelje na raznim više ili manje znanstvenim načelima. Ali tu ulogu su de facto tijekom povijesti čovječanstva obavljale velike religije, one su stvarale takve sustave vrijednosti. I tu se uspostavlja kontakt između znanosti i religije. Time smo došli do trećega modela – dijaloga ili komplementarnosti – koji prihvaća da znanost i religija doista imaju različite metode, različite kompetencije, da se u mnogočemu razlikuju, ali i da imaju mnogo toga zajedničkog i da se mogu i moraju međusobno obogaćivati i čovjeku pružati potpuniju sliku svemira.

Dakle, dijalog je moguć.
Ne samo da je moguć nego se i odvija neprestano u svakome od nas. Mi u svakom času donosimo odluke ili reagiramo na izvanjske podražaje, i to činimo u suradnji našeg racionalnog i emotivnog aparata. Prema tome, u svakom čovjeku kontinuirano surađuju ta dva aspekta duhovnosti, bili mi toga svjesni ili ne. Naivni su ljudi koji vjeruju da djeluju samo znanstveno, a isto tako ni vjernik ne može samo iz postulata vjere dobiti sve upute za svakodnevni život. I to upravo naglašava Ivan Pavao II. u svojoj poznatoj enciklici Vjera i razum: vjera i razum su poput dva krila, dva aspekta duhovnosti koja su potrebna čovjeku za svakodnevni život.

Govorite o unutarnjem dijalogu „znanstvenog“ i „religioznog“ pola u svakom čovjeku, ali kako bi se on mogao oformiti u društvu?
Društveni dijalog nije tako jednostavan jer ima svoje psihološke i političke aspekte te na njega utječu jaki interesi. O dijalogu je lakše govoriti na akademskoj razini nego na konkretnoj. Budući da religija nije samo teorijski sustav nego implicira norme za određeni način ponašanja, akademska načela u kontaktu s realnošću dobivaju druge konotacije, što dovodi ne samo do nerazumijevanja nego i sukoba.

3., 4.
Svjedoci smo nedavna žestoka sukoba između Crkve i države u pogledu uvođenja zdravstvenog odgoja u škole. Smatrate li da se Crkva u Hrvatskoj miješa previše u znanstvena pitanja, kao što tvrde neki političari?
Najprije jedna korekcija. U sukobu s ministrom Jovanovićem nije samo Katolička crkva nego i golema većina građana kojih se to izravno tiče i koji imaju ustavno pravo i obvezu odgoja svoje djece. Jer u ovom slučaju uopće nije riječ o pitanjima znanosti nego o pitanjima odgoja, i tu su sve vjerske zajednice jedinstvene. Riječ je dakle o nametanju jednog ideološkog sustava koji je izvan kompetencija znanosti, a koji se u ljevičarskim krugovima pokušava opravdati tzv. „znanstvenim“ osnovama. To i nije nikakva novost kad znamo da smo godinama bili izloženi teroru znanstvenog materijalizma koji je tvrdio da može dati znanstvene odgovore na sva pitanja čovjekova života. Kako sam ranije rekao, tu scijentističku dogmu moderna znanost argumentirano je srušila, ali snaga argumenata u ovim političkim manipulacijama ne dolazi do izražaja. Dakle, crkvena hijerarhija, a posebno vjernici koji čine crkvu, imaju pravo i moralnu dužnost da se miješaju, da odlučuju, jer riječ je o njihovoj djeci.
Moram ovdje dodati da Katolička crkva, a i druge vjerske organizacije u Hrvatskoj, i inače premalo pozornosti posvećuju suvremenoj znanosti jer su još preplašene terorom dijalektičkog materijalizma i scijentizma koji je u ime znanosti napadao vjeru, tvrdeći da su znanost i vjera u sukobu. To, dakako, nije istina, ali da bi Crkva i vjernici spoznali pravu istinu o tim odnosima, morali bi nešto više znati o suvremenoj znanosti. Mislim da je Crkva odveć pasivna u tom pogledu. Zbog toga još društvom kolaju mitovi o svemoćnoj znanosti koja će razriješiti sve probleme i na taj način zamijeniti religiju. Jedino poznavanje pravog karaktera znanosti i znanstvenog istraživanja može razbiti takve predrasude i zaštititi vjernike.

Je li jedna takva predrasuda tvrdnja da se pojedinca može „znanstveno ustrojiti“, kako je tvrdila komunistička pedagogija?
Ako mislite na odgoj utemeljen na znanstvenim rezultatima, to je potpuno apsurdna teza. Tisuće generacija rađalo je i odgajalo djecu prije nego što je moderna znanost uopće nastala, a pogotovo otkrila npr. kvantnu fiziku ili molekularnu biologiju. Čak i danas veoma malen dio čovječanstva ima pojma o znanosti. Zar je čovječanstvo trebalo i moglo čekati rezultate znanstvenih istraživanja, za koje znamo da ni danas nisu dovršena niti će ikada to biti? Odgoj se, srećom, temelji na ljubavi, a ne na znanosti, na želji i radosti stvaranja novoga života. Pritom nam dostignuća npr. suvremene medicine, psihologije i slično mogu znatno pomoći, ali ne mogu odrediti ni smisao ni sadržaj složenoga procesa koji nazivamo odgojem.

5.
Spomenuli ste predrasude koje kolaju društvom. Je li jedna od njih i tvrdnja da je više uglednih znanstvenika ateista nego znanstvenika vjernika? Je li to točno? Jesu li znanstvenici vjernici manjina?
Teško je na to precizno odgovoriti, jer se često zaključuje na temelju javne percepcije koju obično stvaraju mediji, a u njima je manipulacija postala uobičajena. Činjenica je npr. da se u novije doba u medijima agresivno propagira tzv. novi ateizam, u čemu ulogu igraju politički i financijski motivi. I sam pojam religioznosti je fluidan, što se odnosi i na „običnu“ populaciju, a ne samo na znanstvenike. Znanstvenici su također ljudi i njihova je religioznost uvjetovana raznim čimbenicima. Neki su više religiozni, neki manje, a bezbrojni su i oblici religioznosti, od deizma, teizma, panteizma, pa do osobnih religijskih sustava ŕ la carte, osobito čestih u protestantskom svijetu. Neki to pokazuju više i glasnije, neki manje. Statistike su vrlo osjetljive i jako ovise o izboru uzorka. Znamo osim toga da neke institucije – ne samo u Hrvatskoj, nego čak i u SAD-u – diskriminiraju određene ideološke profile, odnosno daju preferenciju u promociji i izboru nastavnika ljudima koji ne pokazuju vjersku pripadnost.

Nastavek na sledečomu listu

Ljudevit Kaj

Nastavek (z) prethodnoga lista

8.
Je li možda tako zbog toga što je religioznost postala anakrona pa je nužno da suvremeni znanstvenik bude ateist?
Ako zaključujemo na temelju argumenata, gornja tvrdnja ne može stajati. Ateizam nema nikakvu podršku u znanosti. S druge strane, znanost, kako je danas definirana, tj. uz pretpostavku dosljednoga naturalizma, nema nikakve implikacije ni za religioznost. Drugim riječima, znanost nam govori o tome kako svijet funkcionira, ali ne govori o pitanjima svrhe, cilja, svim onim pitanjima koja čovjeka muče i na koja traži odgovore u religiji.

Kažete da u SAD-u neke institucije privilegiraju znanstvenike koji ne iskazuju vjersku pripadnost. Ima li toga i u Hrvatskoj?
Nažalost ima, i čudno bi bilo da je drukčije nakon pola stoljeća ideološke diktature tzv. „znanstvenog“ materijalizma i dubokih mentalnih deformacija u društvu, a osobito u intelektualnim institucijama. Pokušaji da se o odnosu znanosti i religije argumentirano i hladno raspravlja još ne nailaze na potporu u javnosti, pa ni u akademskim krugovima, ponajprije zbog neinformiranosti i neznanja, ali i straha. Zbog toga smo na sveučilištu formirali studijsku grupu Znanost i duhovnost da potaknemo argumentiranu raspravu i komunikaciju između znanstvenika, filozofa i teologa. Ali vrlo često ljudi jednostavno ne žele o tome raspravljati.

6.
Zašto?
Razlozi su različiti. Jedna od njih je činjenica da su to vrlo složeni problemi. Nije lako uspostaviti komunikaciju između raznih područja duhovnosti, pa čak i unutar same znanosti. Današnja znanstvena praksa ustrajava na uskoj disciplinarnosti i ne potiče širinu i otvorenost, i takav angažman bi npr. za mladoga znanstvenika bio opasan „gubitak vremena“. S druge strane postoje realni problemi: na koji način i s kojim predznanjem mogu uspješno razgovarati npr. prirodoznanstvenik i filozof ili teolog. Dogodila se poznata fragmentacija duhovnosti, s pogubnim posljedicama i za znanost i za društvo, a to vrijedi i u globalnim razmjerima. U Hrvatskoj smo zato još daleko od stvarnoga dijaloga, hendikepirani svojim nasljeđem i terorom medija koji još propagiraju scijentističke ideje, odnosno znanstveni fundamentalizam.

7.
Je li nedavni sukob Crkve i ministra Jovanovića iznova otvorio duboku i dugotrajnu podjelu hrvatskoga društva, onu na „djecu partizana i ustaša“?
Ja bih to drukčije postavio. Po meni, to je samo još jedan čin nasilja ove vlasti nad narodom. Očigledno je da se golema većina građana ove države: katolika, pravoslavaca, muslimana, židova, pa čak i brojnih ateista, izrazito ne slaže se s onim što ministar uvodi dekretom, ni s načinom ni sa sadržajem To je dakle čin političkoga terorizma, koji služi zadržavanju i učvršćenju ove iste vlasti. Zbog toga to ne bih povezao s pokušajem pomirbe hrvatskog društva o kojoj je govorio predsjednik Tuđman i koja je u određenom povijesnom trenutku odigrala vrlo važnu ulogu. Ovo je sada nova faza u kojoj vladajuća klasa sustavno (jer to nije prvi takav čin) provodi nasilje koje je evidentno suprotno jasno izraženoj volji naroda. Dakle, Katolička crkva ovdje je samo glasnogovornik široke populacije. Znakovito je da na isti način nisu reagirale mnoge dobro plaćene udruge civilnoga društva, koje su time pokazale da nisu ono za što se predstavljaju, nego da su instrumenti ove iste vlasti.

9.
Spomenuli ste medije. Nedavne sankcije urednici Karolini Vidović Krišto te ukidanje njezine emisije podijelile su javnost. Jeste li gledali spornu emisiju?
Nažalost nisam imao priliku gledati tu emisiju, ali sam vidio dokumentarni film o Kinseyju o kojem se u toj emisiji govori. I bio sam zgrožen. Bilo bi dobro da svaki građanin pogleda barem dijelove toga filma pa da se uvjeri koliko je zapravo štetna cijela inicijativa koju provodi ministar Jovanović, a koja se velikoj mjeri temelji na radu i kriminalnom djelovanju Alfreda Kinseyja. Za Kinseyjevu se knjigu tvrdi da je to četvrta najštetnija knjiga 20. stoljeća, nakon Komunističkog manifesta, Mein Kampfa i Mao Ce Tungove Crvene knjižice.

Kako ocjenjujete HRT-ove sankcije urednici?
Taj je potez tipičan i ne događa se prvi put u hrvatskim medijima. Riječ je o cenzuri i nastavku sve rigidnije politike jednoumlja kojom se zabranjuje slobodno mišljenje, umjesto da se ono potiče.

Smatrate li dakle da nemamo korektan sustav javnog informiranja?
Apsolutno. Europska civilizacija nastala je na ravnoteži snaga između svjetovne i duhovne vlasti. To je često dovodilo do sukoba, ali je tijekom stoljeća ipak postojala uzajamna kontrola snaga. U tom prostoru slobode između svjetovnih i duhovnih vlasti razvijala se naša civilizacija. No s prosvjetiteljstvom dolazi do sve većih napada na duhovne strukture, odnosno na religiju organiziranu u tradicionalnim crkvama, s tvrdnjom da će tu kontrolnu ulogu znatno uspješnije odigrati „prosvijetljeno“ javno mnijenje, odnosno nezavisni mediji. No nije trebalo dugo da svi mediji dođu u ruke raznih centara moći, političkih, vojnih ili financijskih, pa danas imamo situaciju da su gotovo svi ti mediji zapravo glasnogovornici određenih interesa. Ono što situaciju čini ipak malo lakšom u slobodnom svijetu jest to što postoje razni, ponekad suprotstavljeni centri moći, pa i njihovi mediji mogu izražavati različite interese, tako da ne postoji monopol nametanja mišljenja. Zapravo, ta pluralnost centara moći temelj je demokratskoga društva jer onemogućuje uspostavu totalitarne vlasti.
Kod nas su praktički svi mediji dirigirani iz istih središta i razorno utječu na javni i politički život. Konačno, rezultati nekoliko posljednjih izbora govore vam kako se ta manipulacija može vješto odraditi. Danas mediji određuju političke događaje u narodu, i time ograničuju demokraciju jer se demokracija temelji na slobodnom odlučivanju naroda, koje mora biti utemeljeno na korektnom informiranju. Ako toga nema, onda nema demokracije.

Kakva je struktura hrvatskih centara moći danas?
Teško je o tome ovdje detaljnije govoriti, osim glavnih i poznatih naznaka. Jugoslavenski centri moći nastali su nakon 1945, kada je pobjednička komunistička strana fizički likvidirala sve stvarne i zamišljene suparnike u eventualnoj borbi za vlast. Centri moći koji su se tada formirali – partija, tajne službe i JNA – još su zastupljeni na najvažnijim pozicijama u hrvatskom društvu. Nakon demokratskih izbora 1990. iz raznih razloga nije došlo promjene strukture tih centara moći, koji su doduše privremeno prihvatili hrvatsku državnost i pritajili se, ali u novije doba opet su potpuno preuzeli vlast. S druge strane postoje i moćni međunarodni interesni centri, s kojima su uvijek i naši centri moći bili povezani, a koji su dobrim dijelom i odgovorni za sve ono što se zbivalo i u tijeku agresije i nakon nje.
No to je sve već poznata priča. Mene zapravo najviše zabrinjava činjenica da se u novoj hrvatskoj državi nisu „oporavili“ oni drugi centri moći, koji bi svojim autoritetom i stručnošću bili korektiv ovoj totalitarnoj vlasti. Tu mislim na institucije poput sveučilišta, akademija, stručnih i kulturnih društava, gospodarskih udruženja, dakle brojnih institucija potrebnih modernom društvu, koje brinu o svojim interesima, ali u okviru općeg dobra, a koje su u prošlom režimu bile ili uništene ili kontrolirane. Tu svakako ubrajam i prave političke stranke, za razliku od interesnih skupina koje se takvima kod nas prikazuju.

U jednom političkom eseju napisali ste da danas „formalno i dalje imamo sve strukture jedne demokratske države, ali u njima djeluju ljudi koji ne promiču nacionalne interese“. Na što ste točno mislili?
Ta tvrdnja može se primijeniti na sve strukture vlasti, od vrha pa naniže. No najbolje to možete uočiti ako pogledate kako djeluje Sabor, koji više i nije Hrvatski državni sabor, i vidite da u njemu uglavnom sjede ljudi kojima je njihova vlastita egzistencija daleko važnija od općih interesa. To je doduše i očekivani rezultat izbornoga sustava. Kod nas vlada partitokracija zasnovana na raspodjeli privilegija uvjetovanih poslušnošću partijskom vodstvu, a ne odgovornošću prema biračkom tijelu. Birači i ne znaju tko ih predstavlja u Saboru, a kamoli da bi političare mogli pozvati na odgovornost. To je jedan od uzroka pasivnosti biračkoga tijela i apatije koja sve jače dominira u hrvatskom političkom životu. A ta je apatija itekako dobro došla vladajućim strukturama.

Dugo ste godina bili rektor Zagrebačkoga sveučilišta. Kakva je danas situacija sa sveučilištem u Hrvatskoj?
Čak i u ono teško doba početka agresije na Hrvatsku, kad smo se morali boriti da Sveučilište fizički opstane i zadrži kontinuitet rada, pokrenuli smo proces modernizacije koji je trebao ispraviti sve ono uništeno ranijih godina kada je Sveučilište bilo razbijeno na desetke „članica“ koje su međusobno bile povezane samo nekim smiješnim samoupravnim sporazumom. U tih nekoliko godina mnogo je učinjeno zahvaljujući entuzijazmu i stručnosti ljudi u vodstvu Sveučilišta, o čemu bi se trebalo detaljnije govoriti nekom drugom prigodom. No na svakom koraku javljale su se prepreke jer su parcijalni interesi i povlastice mnogima bili važniji nego opće dobro. Nije ni bilo potrebne političke volje da se provede modernizacija Sveučilišta, što je na kraju zaustavilo naše napore, a na čelo Sveučilišta dovedeni su ljudi koji su obećali da će sve vratiti na staro, i da se „brod više neće previše ljuljati“. A taj brod, ako ne napreduje, onda propada. To je danas situacija sa Sveučilištem. S druge strane, uzrok je takvu stanju i antiintelektualna i nestručna politika Hrvatske vlade, koja čak smanjuje ionako bijedno financiranje obrazovanja i znanosti. Takve odluke produbljuju stagnaciju Sveučilišta i vrlo su loš znak u vrijeme kad ulazimo u Europsku Uniju i kada konkurencija, ali i potražnja za mladim talentiranim ljudima postaje sve jača. A Hrvatska sve brže gubi te mlade ljude, što je nenadoknadiv gubitak za tako malobrojan narod. To govori da ni Sveučilište ni naše društvo nemaju osiguranu budućnost u ovoj političkoj konstelaciji.

Koja bi trebala biti uloga sveučilišta u društvu?
Uloga sveučilišta je višestruka. U njemu se stvaraju, čuvaju i prenose nova znanja, pri čemu je osobito važna njegova uloga kao čuvara kulturnog identiteta jednog naroda. S druge strane, sveučilište je generator novih kadrova, i za sebe, i za gospodarstvo, za javne službe, pa i za politiku. Najvredniji su „proizvod“ sveučilišta dakle kvalitetni ljudi jer bez njih ni država ni narod nemaju budućnosti. Zatim, sveučilišta moraju aktivno sudjelovati u međunarodnom znanstvenoistraživačkom i obrazovnom procesu kao dio globalne akademske zajednice. Također, ne manje je važna spomenuta uloga koju sveučilište treba igrati kao korektiv društvenih procesa, a na temelju svog stručnog autoriteta. To sve piše u knjizi Strategija hrvatskog sveučilišta za 21. stoljeće, koju smo svojevremeno izradili, iako se tada nismo mogli osloniti na širu strategiju razvoja hrvatske države. Sveučilište naime mora svoju strategiju razvoja ugraditi u dugoročnu strategiju razvoja cijele države, koja nije postojala u vrijeme kad sam bio rektor, a nažalost ne postoji ni danas.

Kakva je situacija u tom pogledu u Europi?
U Europi su sveučilišta sve jači i aktivniji partner u javnom životu. To dakako zahtijeva i drukčiju organizaciju sveučilišta od naslijeđene, ono mora imati integriranu i efikasnu strukturu, koja povezuje akademsko, kadrovsko, financijsko poslovanje i dugoročnu viziju razvoja. To se u nas nije moglo ostvariti jer su pokušaji reforme nailazili na već spomenute otpore koje je mogla skršiti jedino suradnja između Ministarstva i Sveučilišta. No kad sam bio rektor, Ministarstvo je i dalje radilo na razbijanju Sveučilišta, onemogućujući integracijske procese. Bilo bi zanimljivo znati kako bi to danas opravdali.
Svima je jasno da je moderan sustav visoke naobrazbe i znanosti nužan uvjet opstanka i prosperiteta hrvatskog naroda i države u visokokompetitivnoj integriranoj Europi. To znači da će se odnos politike prema tom sustavu morati hitno mijenjati, koristeći se svim vlastitim i europskim iskustvima u toj reformi.

Pojedini hrvatski znanstvenici dobivaju visoka priznanja u svijetu, no čini se da stanje sa znanosti u cjelini u Hrvatskoj nije dobro.
Znanost u Hrvatskoj ovog je časa u slobodnom padu. Ne postoje ni programi, ni vizije, ni naznake da će doći do nekakva normalnijeg (a pogotovo ne normalnog!) stanja. Mi smo u usporedbi s ostalim europskim zemljama ispod svih kriterija financiranja i organizacije znanstvenog rada, iako bismo trebali ulagati čak i više od njih kako bismo nadoknadili zaostatke. Individualna kvaliteta pojedinih znanstvenika niti je prepoznata niti cijenjena, niti je njihov znanstveni rad omogućen. Pohvalno je što naši ljudi dobivaju priliku za uspješan rad i priznanja kada napuste domovinu, ali Hrvatska od toga ima relativno malo.

Koja je za vas društvena uloga znanstvenika i intelektualca?
Znanstvenici, intelektualci i čitavo sveučilište imaju jasnu društvenu ulogu u javnom životu jer svojim autoritetom mogu biti sukreatori i korektori političkih, gospodarskih i inih procesa, i tako pozitivno utjecati na neke događaje u društvu. No, kako sam već naglasio, to je i bio razlog zašto su komunisti razbili sveučilište, bojeći se stručne kritike, a to je i razlog zašto se danas sprečava modernizacija sveučilišta.

http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac494.nsf/AllWebDocs/U_Hrvatskoj_smo_daleko_od_dijaloga

Ljudevit Kaj

Venec (Vijenac) Matice hrvatske, br. 495, 7. ožujka 2013.
Zadnja stranica

Joško Marušić

I na točku

(V HNK-u)

Danas je trend uprizorenja filmova u kazalištu, pa smo se i mi, kao vodeća nacionalna kuća, tome priključili...

Dobro...A zašto "Užička republika"?...

Jeste li vidjeli ovogodišnje Oskare? Baš svi nominirani filmovi pripadaju žanru patriotskih filmova, a hrvatska kinematografija nije napravila još ni jedan takav...
Dvoumili smo se oko "Kozare", ali bilo je problema s dramatizacijom, "Sutjeska" je sporna jer se ne zna je li to bio poraz ili pobjeda, a "Neretva" nam je bila preskupa!... Pogotovo što nam je Rijeka odbila koprodukciju...

Zvir i (i)lustracija:
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac496.nsf/AllWebDocs/I_NA_TOCKU

Ljudevit Kaj

Venec (Vijenac) Matice hrvatske, br. 484, 20. rujna 2012.
Kolumne / Zadnja stranica

Joško Marušić

I na točku

SCENARISTIČKA RADIONICA

NIKAKO SE NE MOŽE REĆI DA JE HRVATSKI IGRANI FILM LOŠ... DAPAČE, IMA TU ZANIMLJIVIH URADAKA, ORIGINALNIH AUTORSKIH ISKORAKA, ALI...

ALI...KAO DA NEDOSTAJE PRAVOG MOTIVA, ISTINSKOG POTICAJA...PRAVE IDEJE...

A DA SE NAPRAVI FILM O TRAGIČNOJ LJUBAVI SRBINA I MUSLIMANKE U BOSNI!? TO SE JOŠ NITKO NIJE SJETIO!...

http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac484.nsf/AllWebDocs/I_na_tocku

Ljudevit Kaj

Venec (Vijenac) Matice hrvatske, br. 505, 11. srpna 2013.
Kolumne / Zajna stranica

Joško Marušić

I na točku

SUDBO-NOSNA (S)UDBA

UPRAVO JE TRAGIKOMIČNO I APSURDNO ŠTO NAŠOJ GENERACIJI PREDBACUJU KAKO MI ŠTITIMO KOMUNISTIČKE ZLOČINCE!.. PA, U TO VRIJEME MI SMO BILI MALA DJECA!..

ETO, SJEĆAM SE TEK KAKO JE TATA SLIKOVITO I SA STRAŠĆU PRIČAO KAKO JE KOK(A)O HRVATSKE EMIGRANTE PO FRANKFURTU!

ALI, JA MISLIM... KAO I U SVEMU...DA JE TATA MALO PRETJERIVAO...

http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac505.nsf/AllWebDocs/_I_na_tocku

Ljudevit Kaj

Venec Matice hrvatske

Vijenac, br. 508 - 5. rujna 2013.
(Društvo)

PROŠLO STOLJEĆE OBILJEŽILA SU TRI VELIKA TOTALITARIZMA: FAŠIZAM, KOMUNIZAM I NACIZAM

Je li komunizam jednako zlo kao i fašizam?

Davorin Rudolf

Aktualna hrvatska vlast na Dan sjećanja evocira žrtve svih totalitarizama, ali nije kadra poimence navesti koji su to totalitarizmi bili. Komunizma nema

Prije desetak godina pisao sam u časopisima i novinama o velikim totalitarizmima dvadesetoga stoljeća. O dvojbama u nas jesu li komunizam, fašizam i nacizam – kao društvena praksa i dio naše sudbine – bili duboko tragični za svijet i Hrvatsku, ili među njima ima krupnih razlika? Prošlo je, evo, desetljeće, a u nas je još jednako aktualna ta važna politička, etička i moralna dvojba i tema. O njoj se piše i raspravlja različito. Odlučio sam stoga na stranicama [ib]Vijenca [/i]ponoviti svoja davna stajališta koja su, usprkos vremenu, analizama i brojnim istraživanjima u novije vrijeme, ostala neizmijenjena.

U nas je još dvojbeno veličanje pojedinih totalitarizama i njihovih simbola. Gotovo svi se slažemo s političkim i moralnim (po nekima i zakonskim) sankcioniranjem apologije i javnog propagiranja nacizma i fašizma. Drukčija su, međutim, stajališta kada je u pitanju komunizam. Pojedini političari i intelektualci, posebice naši postkomunisti, smatraju da nema valjanih osnova za poistovjećivanje doktrine, vlasti, režima i simbola komunizma s nacističkim i fašističkim. Njihovi se argumenti mogu sažeti u dvije tvrdnje. Prvo, doktrine nacizma i fašizma počivale su na državnoj ekspanziji i rasizmu, militantnom antisemitizmu, pogromu Roma, a konačni cilj komunističke političke filozofije jest humanizam, društvo pravde i jednakosti. Drugo, bivši je Sovjetski Savez zajedno s komunističkim pokretima u nekim europskim zemljama – uključujući partizanski pokret u Jugoslaviji – sudjelovao u Drugome svjetskom ratu na strani antifašističke koalicije, pa se ne može trpati u isti koš s nacističkom Njemačkom i fašističkom Italijom.

Razlika između doktrine i prakse

Faktografija kazuje da su veliki totalitarizmi koji su obilježili dvadeseto stoljeće, fašizam, komunizam i nacizam, uzrokovali smrt i patnje milijuna ljudi, unakazili ljudske odnose i srozali civilizaciju. Nacisti i fašisti su, među ostalim, započeli Drugi svjetski rat u kojemu je poginulo 55–60 milijuna civila i vojnika. Računa se da je samo nacizam uzrokovao smrt oko 25 milijuna civila, dobrim dijelom u okupiranim zemljama. U državama, pak, u kojima su komunisti bili (ili još jesu) na vlasti (pa su se te države nazivale komunističkima) stradalo je u nemilosrdnoj „klasnoj borbi“, egzekucijama „narodnih neprijatelja“, „čistkama“, logorima i sl. oko 90 do 100 milijuna ljudi. Analitičari tvrde da su to minimalne aproksimacije, jer se istraživanja nastavljaju. Činjenice, dakle, kazuju da su sva tri totalitarizma uzrokovala tragedije golemih razmjera za čovječanstvo.

Slika:
Staljin i Ribbentrop u rujnu 1939. u Kremlju

A doktrine na kojima su totalitarizmi 20. stoljeća izrasli, jesu li one bile nevine? Barem neke od njih?

One su se, dakako, međusobno razlikovale. Ne mogu se staviti u istu razinu, primjerice, Hitlerov Mein Kampf i Marxov Kapital, fašistički korporativizam i radničko samoupravljanje. Razlikovale su se i koncepcije kasnoga jugoslavenskog „titoizma“, „eurokomunizma“ i istočnoeuropskog „realsocijalizma“ (komunizma u Aziji i afrokomunizma pogotovo). Bilo je razlika i između fašizma i nacizma, primjerice u tretmanu Židova. Ipak, nijedna od tih doktrina, ideologija i koncepcija nije bila nevina, jer su sva tri totalitarizma koja su na njima izrasla bila okrutna i tragična praksa, ostvareni totalitarni državni poreci,konkretni sustavi vlasti, režimi (osobito u ranim razdobljima nakon stjecanja vlasti, u bivšem Sovjetskom Savezu sve do zadnjih faza u postojanju te države). Uz razlike „i po podrijetlu i po sudbini“, imali su neka ista ili slična obilježja koja su doktrinarno bila jasno projektirana, obrazložena i pravdana: fetišiziranje države, veličanje vođe, diktaturu, masovne progone i egzekucije, policijski i partijski teror. Prohujali su i ovim našim prostorima poput pošasti pa nema obitelji u Hrvatskoj u kojoj netko nije stradao pregažen jednim od njih. Ovim ili onim. Zbog takva njihova ostvarenog učinka, zbog „sjećanja na teror“ u svijesti građana, svako javno veličanje bilo kojega totalitarizma, propagiranje doktrina na čijim su temeljima izrasli, zagovaranje režima koje su ti totalitarizmi kreirali ili inspirirali valja tretirati na isti način, jednako ih politički i moralno proskribirati.

Jasna stajališta demokratske Europe

Demokratska Europa odavna je rekla što misli o velikim totalitarizmima prošloga stoljeća.

U rezoluciji Europskoga parlamenta Europske Unije Europska savjest i totalitarizmi, donesenoj 2. travnja 2009, izričito su osuđeni fašizam, nacizam i komunizam. Jer su bili simboli smrti, diktatura i masovnoga nasilja. U rezoluciji je istaknuto da je europska integracija država odgovor na patnje koje su prouzročili Drugi svjetski rat i nacistička tiranija „koji su utrli put širenju totalitarizama i nedemokratskih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi“ .

„Europa se neće moći ujediniti ako ne bude sposobna postići zajednički pogled na svoju povijest, priznavajući nacizam, staljinizam, fašizam i komunističke režime zajedničkim nasljeđem i ako ne obavi poštenu i sveobuhvatnu raspravu o zločinima u prošlome stoljeću.“

U rezoluciji se, dalje, kaže da je Europski parlament uvjeren da je „krajnji cilj ostvarivanja i procjenjivanja zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi pomirba, a ona se može postići prihvaćanjem odgovornosti, traženjem oprosta i jačanjem moralne obnove“.

Europski parlament EU 23. rujna 2008. posebnom je deklaracijom proglasio 23. kolovoza Europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i fašizma, koji valja komemorirati s dignitetom i nepristrano. Taj dan izabran je jer je 23. kolovoza 1939. u Moskvi ministar vanjskih poslova Sovjetskoga Saveza Vječeslav Molotov potpisao s njemačkim ministrom vanjskih poslova Joachimom von Ribbentropom ugovor o međusobnom nenapadanju. Tajnim protokolima uz taj ugovor Hitler i Staljin podijelili su interesne sfere u Europi i područja pogodna za osvajanje.

Europski dan sjećanja na žrtve totalitarizama (u Kanadi se rabi naziv „Dan obilježen crnom vrpcom“) poduprla je i Parlamentarna skupština Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi (OESS) na sastanku u Vilniusu 3. srpnja 2009. (okuplja danas 57 država iz Europe, Sjeverne Amerike i Azije).

Slika:
Molotov potpisuje Pakt o nenapadanju između Njemačke i SSSR-a 23. kolovoza 1939. Taj je datum poslije odabran kao Dan sjećanja na žrtve staljinizma i fašizma

Parlamentarna skupština Vijeća Europe (neovisne međunarodne organizacije osnovane 1949, koja danas obuhvaća 47 država Europe i Azije) u rezoluciji 25. siječnja 2006. istaknula je nužnost „međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima“ i pozvala sve komunističke i postkomunističke stranke da u svojim zemljama (ako to nisu učinile) ponovno procijene povijest komunizma i vlastitu prošlost te se distanciraju od počinjenih zločina totalitarnih komunističkih režima i osude ih bez ikakvih nejasnoća. Vijeće Europe i u nizu drugih dokumenata osudilo je sve totalitarizme prošloga stoljeća. Primjerice, u rezolucijama br. 1096 (iz 1996), 1495 (2006), 1652 (2009) i dr. U rezoluciji donesenoj 2009. istaknuto je da „Europa mora na jedinstven način suzbiti i bezrezervno osuditi sve oblike diktatorskih režima, poput onih nacionalsocijalističkih, fašističkih i totalitarnog komunizma“.

Veliki totalitarizmi dvadesetoga stoljeća osuđeni su i na drugim važnim međunarodnim skupovima. U Pragu je 3. lipnja 2008. donesena Deklaracija o zločinima komunizma, koju su potpisali eminentni europski političari i povjesničari, primjerice češki političar i pisac, predsjednik Češke od 1993. do 2003, Vaclav Havel i njemački predsjednik od 2012. Joachim Gauck te oko pedeset članova Europskog parlamenta EU-a.

U Varšavi je 23. kolovoza 2011. donesena Deklaracija o sjećanju na žrtve totalitarnih režima, a takvi su dokumenti usvojeni u Višegradskoj skupini, Vijeću EU za pravna i interna pitanja, brojnim vladinim i nevladinim institucijama i dr.
Parlament EU i Vijeće Europe dostavili su sve spomenute akte hrvatskome državnome vrhu, koji ih je prihvatio (Hrvatska je članica Vijeća Europe od 1996, a u vrijeme donošenja rezolucije Europska savjest i totalitarizmi bila je država kandidatkinja za punopravno članstvo). Na poticaj Vijeća Europe Hrvatski sabor 30. lipnja 2006. donio je Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945–1990. Zanimljiva su tri ulomka u uvodnome dijelu u kojima se kaže:

„– Podsjećajući hrvatsku javnost – s osjećajem iskrenoga žaljenja, pijeteta i sućuti prema svakoj i svim nevinim i nemoćnim žrtvama jugoslavenskoga i hrvatskoga komunizma – na brojne zločine koji su u ime komunizma, klasne borbe i diktature proletarijata, počinjeni nad građanima današnje Republike Hrvatske i Hrvatima izvan Hrvatske;

– Zabrinuti zbog činjenice što se u hrvatskoj javnoj upravi i u nevladinim udrugama nalaze pojedinci koji su izravno sudjelovali u ugrožavanju ljudskih prava tijekom vladavine totalitarnog komunizma u Hrvatskoj;
– Odlučni u nakani da učinimo sve kako se tragična prošlost zločina i povreda teških ljudskih prava u vrijeme totalitarnih poredaka ne bi nikad više ponovila.“

Deklaracijom Hrvatski sabor pridružio se „snažnoj osudi masovnog kršenja ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima“ i izrazio je „sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina u Republici Hrvatskoj, Europi i svijetu“.
Nakon donošenja toga dokumenta prestala su u nas službena izjašnjavanja o lijevome totalitarizmu. Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarizama i autoritarnih režima unesen je u popis naših spomendana, koji obilježavamo stidljivo, gotovo nezapaženo, osuđujući uglavnom zločine fašizma i nacizma.

Nastavek na sledečomu listu

Ljudevit Kaj

Nastavek prethodnoga lista

Antifašizam i komunizam

U obranu komunističke vladavine u Europi, posebice u Hrvatskoj, osobito se aktivira antifašizam. Postkomunisti tvrde da su antifašizam i komunizam zapravo istoznačni društveni fenomeni pa se komunizam (a samim tim bivši Sovjetski Savez kao država, pokreti koji su bili oružano konfrontirani s nacifašizmom, a potaknuli su ih ili vodili komunisti, jugoslavenski, francuski i grčki primjerice) ne može svrstavati zajedno s fašizmom i nacizmom, niti se smiju zakonom zabranjivati komunistička obilježja. Ako se u nas treba nešto osuditi i politički sotonizirati, onda su to samo oni režimi koji su bili u ratu na strani Njemačke i Italije, primjerice ustaški. I njihovi simboli, naravno.

Uvjeravaju nas također da antifašizam nije završena i ostvarena povijesna pojava vezana uz razdoblje od 1919. (stvaranja borbenih fašističkih postrojbi) ili 1922. (postavljanja Mussolinija na čelo talijanske vlade) ili 1933. (dolaska Hitlera na vlast) do okončanja Drugoga svjetskog rata, već aktualna politička i ideološka vrijednost u Europi danas. Komunizam, pošto je jedna od sastavnica antifašizma, uživa trajno poštivanje i tretman na isti način kao i antifašizam.

Tako sročene teze nukaju na raspravu o antifašizmu: što je zapravo i kamo ga u povijesti smjestiti?

Antifašizam je prije svega bio antipod i negacija fašizma i nacizma. Pod tim terminom razumijeva se savez država i pokreta koji su u Drugome svjetskom ratu stvorili najveću vojnu alijansu u povijesti svijeta i suprotstavili se Njemačkoj, Italiji i Japanu.

Antifašizam je u raznim zemljama (Italiji, Austriji, Francuskoj, Španjolskoj i dr.) imao različite organizacijske oblike, a izvan Italije otpor fašizmu u svijetu najprije se pojavio u „domu roda hrvatskoga“, pitomoj i slobodarskoj Istri (seljaci u Proštini pobunili su se protiv fašizma u veljači 1921, a u travnju 1921. ustali su rudari Labinštine). Bitne su mu odlike bile antibarbarstvo, poraz i kažnjavanje agresora.

Valja, dalje, imati na umu da su se u antifašističkoj vojnoj alijansi stvorenoj tijekom Drugoga svjetskog rata – koja je nedvojbeno najvažniji povijesni reprezentant antifašizma – zajedno našli britanski premijer zakleti antikomunist Winston Churchill i službeno najveći prokomunist, sovjetski vođa Josif Visarionovič Staljin. Antifašistička koalicija je, prema tome, bila ideološki i politički, gospodarski i vojno, heterogena, samo je cilj bio isti – rušenje nacifašizma (na Dalekome istoku japanskoga imperijalizma). Velika Britanija, primjerice, nikada nije bila komunistička, ali jest antifašistička.

Slika:
Huda jama u Sloveniji. Masovna grobnica gdje leže ostaci vojnika i civlia koje su pobili Titovi partizani samo je jedan od pokazatelja pravog karaktera „socijalizma s ljudskim licem” u bivšoj Jugoslaviji

Pretvaranje u sektu, svojatanje i rezerviranje antifašizma samo za komuniste, postkomuniste i ljevičare lukava je smicalica ljevičarske ortodoksije i potkupljivih intelektualaca. Antifašizam nije i ne smije biti alibi za zločine komunističkih režima.

Partizanski rat i Domovinski rat

Ni jugoslavenski antifašistički partizanski pokret, koji su 1941. potaknuli i vodili komunisti, nije bio isključivo komunistički. Mnogi sudionici toga pokreta nisu ni znali što zapravo znači komunizam. Na otpor su ih potaknuli okupacija, njemački, talijanski, ustaški i četnički teror. U Dalmaciji, u kojoj je partizanski pokret bio najmasovniji, velik broj građana otišao je u partizane izazvan talijanskom okupacijom (u Splitu su usred grada bacane bombe na talijansku vojnu glazbu). Ponukan nacionalnim osjećajima, rodoljubljem i domoljubljem. Komunizam, kao ideologija i praksa, nije bio isključiv, a ni dominantan motiv masovnoga hrvatskog nacionalnog otpora osvajačima tijekom Drugoga svjetskog rata. To je jedna od specifičnosti partizanskoga pokreta u Hrvatskoj.

Ako se ta obilježja imaju na umu, onda su i partizanski rat 1941–45. i Domovinski rat 1991–96. bili slavni oružani otpori uljezima, osvajačima i njihovim protežeima i sljedbenicima. Naravno, svaki od njih u specifičnim društvenim i političkim prilikama i u različitim povijesnim razdobljima i na različitim ideologijsko-političkim podlogama. Ali, da nije bilo jednoga i drugoga, danas ne bismo imali samostalnu državu Hrvatsku.

Valja odgovoriti i na pitanje: je li antifašizam još aktualna društvena pojava i jedna od vladajućih političkih ili ideoloških vrijednosti u Europi?

Da bi postojao antifašizam – anti je latinski za protu – istodobno mora postojati fašizam ili nacizam (riječ fašizam udomaćila se kao sinonim za fašizam i nacizam). Danas u Europi fašizma u njegovu izvornom obliku nema. Nestao je u travnju 1945. s propašću Talijanske Socijalne Republike Salò (koju je Mussolini osnovao u sjevernome dijelu Italije nakon talijanske kapitulacije sredinom 1943). I njemački nacizam srušen je vojnim porazom Njemačke 8. svibnja 1945. Postfašisti i neofašisti u Italiji, primjerice, imaju drukčiji program od onoga koji sadrži Dottrina del fascismo iz 1932, a periferne skupine neonacista u Njemačkoj iz Hitlerova su programa baštinile, čini se, jedino simbole i grubo fizičko nasilje kao način borbe.

Uloga i status Sovjetskog Saveza

Ne smije se zaboraviti ni to da je jedan od stupova ratnog antifašizma (1941–45) bio bivši Sovjetski Savez (SSSR), koji je u vrijeme nacističkog poleta očijukao s Njemačkom. Rekli smo da je s fašističkom Njemačkom zaključio 23. kolovoza 1939. sporazum o nenapadanju, ali i tajni protokol o podjeli Poljske. Kad je Njemačka 1. rujna 1939. nasrnula na Poljsku, Sovjetski Savez je 17. rujna zaposjeo istočna poljska područja, Zapadnu Ukrajinu i Zapadnu Bjelorusiju i pripojio ih. S tih su prostora Rusi prognali, zatvorili ili uključili u prisilni rad oko milijun ljudi, trideset tisuća ih je smaknuto (Staljin je naredio da se pobiju gotovo svi poljski časnici zarobljeni 1939), a u logorima ih je umrlo 90–100 tisuća. Rusi su započeli 30. studenoga 1939. rat protiv Finske i pripojili dio finskoga teritorija (zbog te agresije SSSR je izbačen iz Lige naroda), a 17. lipnja 1940. okupirali su baltičke republike Latviju, Estoniju i Litvu. U ime antifašizma te se činjenice ne mogu prešutjeti. Stoga Staljinovo paktiranje s Njemačkom do napada Njemačke na Sovjetski Savez 22. lipnja 1941. i ruski model komunizma valja lučiti od antifašističkoga vojnog savezništva skovana radi potiranja nacifašizma. Staljinizam je bio model doktrinarnog i praktičnog ruskog komunizma, politika i oblik državne vlasti u Sovjetskom Savezu, a antifašizam velika svjetska vojna koalicija. Kad bi antifašizam i danas bio važeća ideologija, politička filozofija ili aktualna europska vrijednost, kamo bismo strpali staljinizam? Pod tepih? Kako?

Antifašizam je, prema tome, povijesni fenomen na čijim je osnovnim vrijednostima, ciljevima i postignućima – rušenju mračnih totalitarnih osvajačkih režima – građen novi međunarodni poredak nakon Drugoga svjetskog rata i utemeljena, uz oslonac na ostale povijesne tečevine, neovisna i samostalna država Hrvatska. Komunizam (lenjinizam, boljševizam, staljinizam), koji se u Europi urušio 21. prosinca 1991. s raspadom SSSR-a, jedan je od tri velika povijesna totalitarizma koji su obilježili prošlo stoljeće.

Motiv borbe protiv veličanja triju velikih totalitarizama 20. stoljeća nije u strahu od njihove restauracije jer su povijesno neuspjeli i potrošeni modeli, već u sprečavanju i suzbijanju uporabe autoritarnih, diktatorskih i totalitarnih metoda vladanja bilo koje sadašnje ili buduće vlasti ili organiziranih političkih (stranačkih, partijskih) snaga.

Zašto dio hrvatske ljevice prešućuje zločine komunizma?

Na kraju, valja mi odgovoriti zašto u nas dobar dio ljevice još prešućuje zločine i brani povijesno profaniran i osuđen model totalitarnog komunizma 20. stoljeća, usprkos apelima demokratske Europe i deklaraciji Hrvatskoga sabora iz 2006? Odgovora ima više.

Najprije, jedan sloj naših građana uživao je dobrobiti komunističkoga sustava u Jugoslaviji pa je prirodan njihov žal za prošlim vremenima. Dalje, čelnici svih država stvorenih na području bivše Jugoslavije, osim u Bosni i Hercegovini, bili su djeca komunizma. Sada su u stupovima aktualne vlasti, slikovito kazano, njihova djeca. Njima je nepodnošljivo osuđivati sustav uz koji su – makar i samo hereditarno – gustim nitima toliko vezani.

Valja na umu imati i prilike u međunarodnoj zajednici. U Europi, u svakome širemu društvenom pokretu, komunističko društvo poima se kao idealna zajednica u kojoj vladaju jednakost i pravda. Marxova idila jednakosti ljudi nešto je u što valja vjerovati i za što se čovjek mora boriti. Arhivi i svjedočanstva nedvojbeno kazuju koliko su goleme bile žrtve „crvenoga totalitarizma“, ali nepokolebljivi privrženici ideje komunizma u to ne vjeruju. Relativiziraju podatke ili ponavljaju stare Lenjinove i Maove fraze opravdanja.

Da je još živa apologija komunizma, kazuju rezultati glasanja prilikom usvajanja dokumenata o osudi zločina komunizma: u Europskome parlamentu Deklaracija o europskoj savjesti i totalitarizmu donesena je s 533 glasa za, 44 protiv i uz 33 suzdržana glasa, u OESS-u se prilikom izglasavanja osude komunističkog totalitarizma usprotivilo izaslanstvo Rusije, u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe 25. siječnja 2006. preporuka vladama o načinu na koji će osuditi zločine totalitarnih komunističkih režima nije dobila potrebnu većinu (jedan od službenih predstavnika Hrvatske bio je predložio amandman da se u preporuci jasno razluči komunizam od fašizma) itd.

Pošto je utroba iz koje su rođeni mračni režimi još plodna, a novija povijest Sirije, Egipta, Ruande, Libije i nekih drugih država kazuje da je praksa masovnog umiranja još živa, za suzbijanje svih totalitarizama – posebice fašizma, komunizma i nacizma – i odavanja počasti njihovim žrtvama u svakome je društvu ponajprije odgovorna demokratska javnost, intelektualna elita, znanstvene, kulturne, sveučilišne i religijske institucije. Aktualna hrvatska vlast na Dan sjećanja evocira žrtve svih totalitarizama, ali nije kadra poimence navesti koji su to totalitarizmi bili. Komunizma nema. Hrvatska socijaldemokracija još čeka svoga Willyja Brandta.

http://www.matica.hr/vijenac/508/Je%20li%20komunizam%20jednako%20zlo%20kao%20i%20fa%C5%A1izam%3F/

Ljudevit Kaj

Sim.pa(r )tizanti (kokod)aktualne vlasti:

Citat:

crkva u Hrvata je na sasvim drugom kanalu

Daklem, sim.pa(r )tizant (kokod)aktualne vlasti ne samo da zna da su kosti (i) slug Božje pohitane v kanale (jarke, jame, ..), neg zna i to de su iste «pospravlene» (v neke druge kanale, a ne one do sad znane).

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Morti e vivi
(mrtvi i živi)

Morti Vivi(ane), morti morti( v jame)

Morti buJU, morti nebuJU

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Venec Matice Hrvatske

Vijenac, br. 510
Povijest

Stručnjaci o komunizmu: Objavljen Zbornik Represija i zločini komunističkog režima u Hrvatskoj

Daleko od osude komunizma

Karlo Paljug

Šesnaest povjesničara, sociologa, demografa, teologa i politologa progovara o naravi komunističke represije i zločina počinjenih na području Hrvatske i bivše jugoslavenske države

Kao što se s pravom u ovim današnjim danima komunistički djelatnici boje dosega pravnih instrumenata Europske Unije (slučaj Perković i europski uhidbeni nalog, npr.), tako se trajno pokušava zatvoriti pristup arhivima.

Kad je Hrvatski sabor 30. lipnja 2006. donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945–1990, prvi je put počelo pravno i institucionalno razračunavanje s komunističkim režimom. I prije toga znanstvenici su načeli temu komunističkog terora u bivšoj Jugoslaviji, a nekadašnji disidenti objavljivali svoje memoare. No i nakon saborske Deklaracije, odnos prema komunističkoj prošlosti nije naišla na suočavanje s njom, a kumrovečka okupljanja i dalje su isticala neprimjerene simbole i pokušavala negirati faktografiju. Deklaracija, kao formalni akt koji se koristi pri potvrđivanju veoma važnih principa, no koji, ako nema obvezujući učinak, nije ništa više nego „mrtvo slovo na papiru“, sama navodi da je vrlo niska svijest javnosti bivših komunističkih zemalja, pa i hrvatske javnosti, o zločinima počinjenima od strane totalitarnih komunističkih režima. A oni su uključivali pojedinačna i skupna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnoga fizičkog i psihičkog terora, progone na etničkoj i vjerskoj osnovi i tako dalje.

Slika:
Komunistički teror nakon ratnih strahota – poslije Bleiburga mnogi su patili na Križnim putevima

Matica hrvatska bila je jedna od institucija koja je patila pod komunističkim režimom. Bio je zabranjen njezin rad, a članovi su uhapšeni. Zbog takve represije Matica hrvatska vrlo je zainteresirana za proces istraživanja komunističkih zločina. Zbog toga je 2011. održan znanstveni skup Represija i zločini komunističkog režima u Hrvatskoj, a 2012. izdan je i zbornik radova pod istim naslovom. U njemu šesnaest povjesničara, sociologa, demografa, teologa i politologa progovara o naravi komunističke represije i zločina počinjenih na području Hrvatske i bivše jugoslavenske države. Zanemarivanje tih zločina, što smo doživljavali dosad, ili umanjivanje njihova značenja ovim zbornikom postaje problematično, jer se faktografski podaci potkrepljuju znanstvenom analizom i metodama primijenjenim na temelju arhivskih podataka.

Od verbalnoga delikta
do smrtne presude

Zbornik dobrim dijelom pokriva stanje u prvim godinama postojanja Titove države, kao i kraj Drugoga svjetskog rata. I svakodnevni život u totalitarnoj državi ima svoju zločinačku kategoriju. Ljubomir Antić to opisuje u prilagođavanju ljudima novim prilikama, što završava u licemjerju i korupciji, prema krilatici „snađi se, druže“. Antić analizira „preodgoj“ te utjecaj novih prilika (podobnost bračnog partnera, imena djece, pojava dvostrukog odgoja npr.) na život obitelji. Isto tako provodi analizu „verbalnih delikata“ i „moralno-političke podobnosti“ kao osnovicu ugnjetavanja i okosnicu izgradnje slabašnog građanina, odnosno komunističkog podanika. Takva represija proistjecala je iz vojnih i državnih tijela proisteklih iz ratne Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), koja je nakon pobjede odnos prema drugima temeljila na odmazdi i osveti, protjerivanju Nijemaca te rješavanju nacionalnih pitanja, kako to obrađuje povjesničar Zdenko Radelić. On isto tako obrađuje Oznu, tijelo koje je provodilo ubojstva i pljačke bez odluke sudova te pojavu kršenja načela kaznenoga postupka – nullum crimen sine lege (1944/45).

Stvarni broj poginulih u Drugome svjetskom ratu i poraću i dalje nije točno utvrđen, iako povjesničari i demografi, među njima i Vladimir Geiger, pokušavaju utvrditi najtočniju procjenu. Geiger se koristi historiografskim, demografskim i viktimološkim radovima u kojima razlučuje koliko je stradalo vojnika i civila te kojim su nacionalnim/etničkim, vjerskim i političkim skupinama pripadali. Navodi brojne statističke podatke i kvazipodatke. Tako npr. broj ljudi stradalih u Drugom svjetskom ratu varira od približno 600.000 (po podacima Komisije za popis žrtava rata Saveznog izvršnog vijeća SFR Jugoslavije 1964) pa sve do astronomske brojke od 1,7 milijuna (izjava Josipa Broza Tita 1945). Također se obrađuju podaci o broju poginulih u logorima Jasenovac i Stara Gradiška, gdje se broj poginulih u Jasenovcu kreće od 85.000 (V. Žerjavić) pa do 700.000 (Enciklopedija Jugoslavije, 1971). Isto tako navodi se broj poginulih u Bleiburgu, gdje su također goleme oscilacije u broju žrtava, po G. J. Prpicu više od milijun, dok kod M. Portmanna ta brojka iznosi oko 80.000. Kao podatke koji su vjerojatno najbliže istini, autor navodi statističke izračune B. Kočovića (1985) i V. Žerjavića (1989), koji se neznatno razlikuju u nacionalnoj/etničkoj i regionalnoj strukturi, dok se u stvarnom broju stradalih i broju demografskih gubitaka malo razilaze.

Slika:
Ur. Zorislav Lukić, izd. Matica hrvatska, 2012.

Procjenu ukupno stradalih žrtava trebala je napraviti i Zemaljska komisija za ratne zločine okupatora i njihovih pomagača, ali Martina Grahek Ravančić u svom prilogu objašnjava da je Komisija zapravo bila instrument novoga režima.

Snažna propaganda bila je okosnica komunističke vlasti. Jure Vujić progovara o tome kako su intelektualni i dogmatski izvori ideološkoga komunističkog diskursa bili upotrebljavani na legitiman i intelektualan način u pripremi komunističkih zločina. Upravo takav ideološki oblak, koji je bio okosnica mladenačke i lijeve akademske pobune 1968. u zapadnim demokracijama, omogućio je današnje relativiziranje ili nijekanje komunističkih zločina, smatra Vujić. Nadalje, Vujić razlučuje da su za lijeve intelektualce pseudohumanističke i emancipacijske vrijednosti pomogle u isticanju komunizma kao ideologije s dobrim namjerama, upravo one ideologije koja je u ime popularne demokracije i diktature proletarijata provodila masovne zločine. To nasilje opisuje i austrijski povjesničar Michael Portmann, i to u razdoblju između 1944. i 1946, kad je KPJ transformirala Jugoslaviju politički i ekonomski, a neistomišljenike zatvorila ili prognala.

U tim danima jedna od najdinamičnijih institucija koja se odupirala komunističkom jednoumlju bila je Katolička crkva. Život Crkve prije Drugoga svjetskog rata bio je praćen mnogobrojnim tiskovinama, ali komunistička vlast sve ih je zabranila – tako Biskupska konferencija Jugoslavije 22. rujna 1945. u pastirskom pismu objavljuje da, od nekih sto časopisa prije rata, danas ne izlazi nijedan. Tek 1960. s liberalizacijom novinarstva omogućuje se i prostor za crkveni tisak. Glas Koncila bio je jedini list u komunističkoj Hrvatskoj koji se svjetonazorski razlikovao od svih drugih medija pod kontrolom i utjecajem KPJ i Saveza komunista.

Od Istre do Vukovara

Zbornik donosi mnogo individualnih i lokalnih iskustava što opisuju život i sudbine onih koji su postali neomiljeni u komunističkom društvu. Tako Mato Artuković uzima primjer sudskog procesa profesorima i bogoslovima đakovačkog sjemeništa 1959/1960, kako bi prikazao kako se sudilo u komunizmu. Darko Dukovski piše o represiji, nezakonitosti i zločinima vojnih i civilnih organa vlasti u hrvatskom dijelu Istre u poratnih pet godina. Snažna represija u Istri bila je tim veća što Istra još od Prvog svjetskog rata nije bila u sastavu Hrvatske (i Jugoslavije), pa su na meti bili bivši ratni neprijatelji, ratni zločinci, kolaboracionisti, fašisti, ideološko-politički i nacionalni neprijatelji, među njima i oni koji su se snažno opirali talijanskom fašizmu i iredentizmu. Razlog toj brutalnosti bio je taj što narodna vlast nije u cijelosti bila komunistička, iako pod nadzorom partijskih struktura. Kraj Drugoga svjetskog rata odnio je žrtve i na zadarskom području. Zlatko Begonja istražuje komunistički teror i zločine u Zadru od 1944. do 1946. U tim godinama nisu bila rijetka zastrašivanja, likvidacije pojedinaca i stalna aktivnost komunističke obavještajne zajednice Ozne. Posebno dugu represiju bilježi Ivica Lučić nad hercegovačkim Hrvatima, i to kao cjelini, pa i ako su neki među njima bili pristaše i suradnici nove vlasti. Kao žrtve pali su zarobljeni hrvatski vojnici, ali i brojni svećenici, a za razliku od nekih drugih krajeva, ovdje se intenzitet nasilja smirivao, da bi se poslije opet povećao. Kad je probijena Srijemska fronta 12. travnja 1945, a Vukovar oslobođen, oslobođen je i boljševički bijes prema vukovarskim obiteljima, a o ishodima, razmjerima i akterima komunističkog terora u Vukovaru pišu u zborniku Dražen Živić i Mirko Kovačić.

Ove podatke ne mogu sakriti oni koji se plaše otvaranja arhiva. Kao što se s pravom u ovim današnjim danima komunistički djelatnici boje dosega pravnih instrumenata Europske Unije (slučaj Perković i europski uhidbeni nalog, npr.), tako se trajno pokušava zatvoriti pristup arhivima. Vasko Simoniti raspravlja o razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata u Sloveniji, kada su Slovenci iskusili sustavno uništavanje države i uspostavljanje diktature. Komunistička partija Slovenije opstala je do proglašenja nezavisnosti, a komunistički kadrovi samo su nastavili sudjelovati u demokratskoj strukturi putem novih stranaka. Njihovo suočavanje s prošlošću nije teklo dobro. Nakon što je ljevica 2008. ponovno došla na vlast, krenula je u preuveličavanje komunističkih simbola i zaprečivanje pristupa ranije dostupnoj arhivskoj građi, a znanstvenicima je bilo onemogućeno da istražuju djelovanja nekadašnje tajne komunističke političke policije i drugih organa vlasti. Simoniti odlično opisuje i referendum kojim je spriječen zakon koji bi ograničio dostupnost arhivske građe, što je potvrdio slovenski Ustavni sud, a također je jasno izrazio da je imenovanje ulice po maršalu Titu protuustavno. Slovenija je time pokazala jasno razgraničavanje prema diktaturi, što je uostalom vidljivo i drugdje po Srednjoj Europi. U Češkoj, Slovačkoj i Poljskoj provedena je lustracija, a Vedran Obućina opisuje taj složeni proces i smatra da je lustraciju potrebno provesti odmah nakon uspostavljanja demokratskoga poretka, jer u protivnom lustracija može biti težak izazov unutar kojega se mogu pojaviti međusobne dnevnopolitičke borbe.

Ivo Banac govori o kontinuitetu komunističkih zločina na području Hrvatske od 1971. s poveznicom sve do današnjih dana, prozivajući osobe iz današnjeg javnopolitičkog života. Pokazuje zanimljiv dio razgovora Tita i Leonida Brežnjeva nakon što je plan za likvidaciju reformnog pokreta u Hrvatskoj postavljen: „Ja uvijek kažem – dobro je, mi smo svršili rat, mi poslije rata nismo nikome skidali glavu. Što je bilo za vrijeme rata svršili smo, ali poslije rata to nismo radili, nego je sve išlo preko suda. A vidite sada kada se usavršava demokratizam, digli su glave šovinisti, ima ih kod svih i mogu brbljati svašta. Evo, na primjer hrvatski šovinisti su nam ubili ambasadora, a Švedska, demokratska zemlja, dozvoljava da oni tamo žive i rade. To danas čak ni Zapadna Njemačka ne dozvoljava, ona ih je malo pritisnula.“ Banac pokazuje odnos određenih političara spram žrtava u masovnim grobnicama te daje primjer Španjolske i izjave njihova ministra unutarnjih poslova Alfreda Pereza Rubalcaba („nijedno ljudsko biće ne smije biti pokopano u jarku“), što kod nas nije samo daleko od primjene već i od shvaćanja, jer kod nas se masovne grobnice „otkrivaju“ u određenim razdobljima i tako niz godina bez prestanka.

Zvir:
http://www.matica.hr/vijenac/510/Daleko%20od%20osude%20komunizma/

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Vivi. ane – VIS Jane

VIS "Jane" na Smotri folklora, 09:42

VIS "Jane" na Smotri folklora

Ljudevit Kaj

Le.leks sebra

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Venec Matice Hrvatske

Vijenac, br. 510
Naslovnica , O tome se govori

VRUĆA POLITIČKA JESEN: LEX PERKOVIĆ I UVOĐENJE ĆIRILICE U VUKOVARU

Hrvatska – podijeljena zemlja

Piše: Jure Vujić

Ironija sukoba zbog lex Perković leži u tome što se u višegodišnjem mukotrpnom procesu pridruživanja Uniji Hrvatska nikada nije na tako radikalan način suprotstavila zahtjevima EU, a pogotovo u pogledu ozbiljnih pitanja od nacionalnog interesa (sjetimo se ucjena Haškoga tribunala, pitanja granice sa Slovenijom…), kako se danas suprotstavlja Bruxellesu

Još se ne zna kakav će biti epilog lex Perković i sukobljavanja s Unijom, ali jedno je sigurno: Perkovićev slučaj otvara povijesnu priliku za uvođenje i primjenu prikladnoga šireg zakona o lustraciji, čije modalitete treba definirati, koji bi ne samo na simboličnoj razini nego i na društvenoj i institucionalnoj razini konačno omogućio potrebne rezove za saniranje komunističke prošlosti i poput karcinoma odstranio one udbaške relikte koji koče slobodarski, demokratski i generacijski zreo razvoj društva.

Ova će jesen zasigurno biti u znaku društvenog nezadovoljstva zbog raskoraka između „legalne zemlje“ i „realne zemlje“, naime u znaku dubokog nerazumijevanja između političkih i zakonskih poteza legalne političke elite te očekivanja i volje stvarnog, legitimnoga hrvatskog naroda. Primjena zakona o europskom uhidbenom nalogu, kao i uvođenje ćirilice u Vukovaru, dobro ilustriraju tu bipolarizaciju društveno-političke zbilje.

U prvom su redu svakako nategnuti odnosi između Bruxellesa i Hrvatske glede tzv. lex Perković. Neki u toj ustrajnosti i tvrdoglavosti političke elite u dvoboju s Unijom vide neočekivanu bizarnost ili pak političko samoubojstvo, ali zapravo je ta ustrajnost zaslužna za razotkrivanje pravoga lica naše političke zbilje, obilježene dubokom ukorijenjenošću relikata udbaških struktura koje premrežavaju čitavo hrvatsko društvo, kao i državne institucije. Neki već govore kako je Hrvatska pobijedila u ratu, ali je politički izgubila u miru – čisto sumnjam da su se hrvatski branitelji borili za opstojnost udbaške moći u demokratskoj i slobodnoj Hrvatskoj. Ironija svega toga jest da se u višegodišnjem mukotrpnom procesu pridruživanja Uniji Hrvatska nikada nije htjela na tako radikalan način suprotstaviti zahtjevima Unije, a pogotovo u pogledu ozbiljnih pitanja od nacionalnog interesa (sjetimo se ucjena Haškoga tribunala, pitanja granice sa Slovenijom...), kako se danas suprotstavlja Bruxellesu u pogledu europskoga uhidbenog naloga čija bi primjena trebala biti čisti automatizam, a ne temelj politiziranja koje bi moglo ozbiljno ugroziti međunarodni ugled hrvatske države.

Slika:
Hrvatska mora sanirati nasljeđe bivšega komunističkog mentaliteta i rješavati pitanja nacionalnih manjina bilateralnim sporazumima

Menadžeri i udbaši

Ali pobjeda u Domovinskom ratu i Tuđmanova ujediniteljska sintagma i imperativ „nacionalnog izmirenja“ stavili su pod tepih jedno od ključnih društveno-političkih pa i moralno-socioloških pitanja Hrvatske, a to je saniranje komunističke prošlosti. Zato ne iznenađuje da je na površinu kao iz kanalizacije isplivao čudni model institucionalnog upravljanja. Riječ je o modelu tzv. paradržavnoga podzemlja koje tvori sprega između gospodarsko-menadžerskog i političko-udbaškog miljea, što mimo generacijskih kategorija manipulira i upravlja segmentima gospodarstva, politike i medija. Iz njega povremeno na površinu izbiju stanovite disfunkcije i kvarovi, poput puknute odvodne cijevi. Perkovićev slučaj paradigmatski je primjer takva puknuća, kojemu je uzrok dugogodišnje izbjegavanje suočavanja s vlastitom udbaško-komunističkom prošlošću i saniranja istog strukturalnog nasljeđa potrebnim zakonskim alatom i prikladnim zakonom o lustraciji.

Takav naslijeđeni sustav upravljanja više sliči močvari isprepletenih gospodarskih, bankarskih, političkih, rodbinskih i medijskih interesnih mreža koje su se u tranzicijskom razdoblju dobro održale i samo reciklirale u nove hrvatske demokratske državne strukture. Pa nije ni čudo da Zvonko Bušić nije mogao opstati u takvoj mentalnoj i društvenoj močvari ili pećini, kako je sam govorio.

Još se ne zna kakav će biti epilog lex Perković i sukobljavanja s Unijom, ali jedno je sigurno: Perkovićev slučaj otvara povijesnu priliku za uvođenje i primjenu prikladnoga šireg zakona o lustraciji, čije modalitete treba definirati, koji bi ne samo na simboličnoj razini nego i na društvenoj i institucionalnoj razini konačno omogućio potrebne rezove za saniranje komunističke prošlosti i poput karcinoma odstranio one udbaške relikte koji koče slobodarski, demokratski i generacijski zreo razvoj društva.

Također bi se trebalo razmišljati i o inicijativi službenoga raspuštanja Udbe i njezino stavljanje izvan zakona. U tom bi smislu bilo poželjno da Hrvatski sabor na svečanoj sjednici putem deklaracije proglasi bivšu Udbu zločinačkom organizacijom i minutom šutnje oda počast svim njezinim žrtvama u domovini i u inozemstvu. Naime, zanimljivo je da su sve postkomunističke zemlje nakon pada Berlinskoga zida i raspada komunističkog sustava službeno proglasile nelegalnima i raspustile sve bivše zloglasne političke tajne službe, poput rumunjske Securitate, koja je 1990. službena raspuštena, a iste je godine uspostavljeno Nacionalno vijeće za proučavanje arhiva Securitate. U Njemačkoj je istočnonjemačka STASI službeno raspuštena 1989, a 1991. izglasan je zakon o dosjeima STASI-ja koji omogućuje svakom građaninu uvid u vlastiti dosje.

Do danas u nas ni desnica, a pogotovo ljevica, nisu bile sklone provesti zakon o lustraciji jer su i jedna i druga od devedesetih godina zbog klijentelističkih interesa šutjele o recikliranim udbaškim mrežama. Hrvatska se treba suočiti s komunističkom prošlošću ne samo na simboličnoj razini, nego treba imati političke elite koje će u djelo provesti strukturalno i institucionalno saniranje postjugoslavenskog nasljeđa. To konkretno znači stati na kraj fenomenu kadrovske unutarnje kanibalizacije, odnosno rastvaranja novonastalih demokratskih ustanova destruktivnim djelovanjem bivše komunističke nomenklature koja se reciklirala i postavila u današnje liberalne institucije. Jednako tako treba uspostaviti nov institucionalni sustav kroz koji će se filtrirati i obučavati državničke elite prema kriteriju državotvorne odanosti i meritokracije, a ne prema kriteriju bilo kakve stranačke, klijentelističke ili političke podobnosti.

Također treba imati na umu da je opstanak udbaških struktura omogućila brojnost njezinih članova te velika rasprostranjenost i organiziranost. Danas u Hrvatskoj prema službenim podacima ima 43.557 partizanskih umirovljenika, 16.125 bivših milicajaca i udbaša, 1.540 bivših pripadnika JNA te 382 ostala komunistička funkcionera. Udba nije bila obično državno tijelo, nego proširena međurepublička horizontalna i vertikalna struktura koja je zahtijevala velik broj činovnika, logistiku, materijalna i financijska sredstva. Istodobno je u inozemstvu, u raznim jugopoduzećima i centrima, imala ispostave. Stoga nije ni čudo da više od 10.000 ljudi još prima mirovinu koja se vodi pod kategorijom „razni poslovi“. Također ne treba zaboraviti ni brojne Udbine suradnike u medijima, kulturi, u znanosti, na fakultetima, pa i brojne doušnike koji su fušali za Udbu.

Mijenjati zakon o manjinama

Drugi trenutak koji je početkom rujna uznemirio hrvatsku javnost prisilno je uvođenje ćirilice u Vukovaru, događaj kojim se još jednom potvrđuje dubok jaz i nerazumijevanje između naroda i države.

Nastavek / zvir:
http://www.matica.hr/vijenac/510/Hrvatska%20%E2%80%93%20podijeljena%20zemlja/

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Vivi.ane – VIS Jane

Tatiana Cameron Tajči & Jane - Črlena hiža (Krapina 2012) Nove popevke .HQ, 04:28

Tatiana Cameron Tajči & Jane - Črlena hiža (Krapina 2012) Nove popevke .HQ

Ljudevit Kaj

Zlatni jubilej Glasa Koncila – 50 let hrvatskoga katoličkoga glasila

Venec (Vijenac) Matice hrvatske, br. 512, 17. listopada 2013.

Razgovor: Ivan Miklenić, glavni urednik Glasa Koncila

U našim medijima mora doći do triježnjenja

Vedran Obućina

Povijesni razvoj išao nam je na ruku. Država je otvorila granice da bi radnici otišli na tzv. privremeni rad u inozemstvo, posljednji svećenici izlazili su s izdržavanja kazni, Jugoslavija se željela vratiti u civilizirani krug država i ponovno uspostaviti diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. U takvim okolnostima Glas Koncila našao je prostor za opstanak i djelovanje.
Glas Koncila prepoznao je svoj prostor djelovanja između ateizirajuće krute stvarnosti i Ustava koji je proklamirao vjersku slobodu i druga ljudska prava. Pozivajući se na ustavne odredbe Glas Koncila mogao je upozoravati na otvorena kršenja vjerske slobode, ravnopravnosti građana vjernika i slično.
Glas Koncila bio je izvrsno primljen u javnosti pa je 1968. i 1969. postizao nakladu od 180 tisuća primjeraka redovnih brojeva, a za blagdane naklada je dosezala i do 245 tisuća primjeraka.
Kad su komunisti pročitali da izlaženje Glasa Koncila podupiru svojim potpisima svi biskupi tadašnje Jugoslavije, nisu ga zaustavili.
S obzirom na tjeskobnu situaciju na medijskoj sceni, na kojoj se događa pranje mozga, sugeriranje i nametanje stavova, Glas Koncila danas smišljeno čuva dignitet novinarske profesije.

Ivan Miklenić svakako je jedna od najnapadanijih osoba u hrvatskoj javnosti. Njegove uvodnike objavljuju brojne novine, kao i HINA. Jedan glas Katoličke crkve u Hrvatskoj, Miklenić je već više od dvadeset godina na čelnom mjestu Glasa Koncila. S njim u povodu zlatnog jubileja lista razgovaramo o tome kako je Glas Koncila nastao, kako se razvijao, koje su ga poteškoće morile te gdje je uloga lista danas u modernoj Hrvatskoj.

Važne rasprave na Drugom vatikanskom koncilu bile su povod nastanku Glasa s Koncila. Zašto je u to vrijeme bilo teško doći do kvalitetnih informacija s Koncila?

Riječ je o dobu kad je u Hrvatskoj obnovljen katolički tisak, poput Glasnika sv. Antuna Padovanskog. Do tada se u javnosti o Crkvi moglo čuti samo najgore. U Crkvi je stoga vladala velika zabrinutost kakve će informacije o Koncilu dobiti javnost te se postavljalo pitanje kako vjernicima ipak omogućiti da mogu pratiti događanja na tom Koncilu. Zbog toga je odlučeno da je potreban bilten koji će kvalitetno pratiti Koncil.

Za bilten Glas s Koncila Koncil se pratio isključivo iz stranih medija. Slušao se Radio Vatikan, s kojega se snimalo, prevodilo i zapisivalo. Također, u Zagrebu je na samo jednom kiosku bilo moguće kupiti strani zapadni tisak te je i on služio kao izvor informacija. Tiskalo se ručno, na ciklostilu. Tim se načinom moglo otisnuti od jedne matrice najviše tisuću listova, a Glas s Koncila imao je nakladu od petnaest tisuća. Stoga je bilo potrebno petnaest puta otipkati matrice istoga sadržaja. Sveukupno je izašlo jedanaest primjeraka biltena, a veliki doprinos u umnažanju dale su i časne sestre iz Primorske i franjevci na Ksaveru.

Nakon završetka Koncila, Nadbiskupski duhovni stol nastavio je s izdavaštvom. Kako je izgledao rad te prve redakcije, prve generacije, posebno kad znamo da profesionalni novinari nisu bili dijelom redakcije?

Glas s Koncila pokrivao je prvu sesiju Drugoga vatikanskog koncila. Nakon završetka te sesije, kardinal Šeper u Zagrebu se pripremao za drugu sesiju i želio je da se nastavi izdavanje informacija o Koncilu. Budući da franjevci više nisu mogli nastaviti s uređivanjem i izdavanjem biltena, nadbiskup Šeper našao je pouzdanika u žumberačkom župniku Vladimiru Pavliniću. On se već kao bogoslov pokazao vrlo pismenim, također s likovnim darom. Stoga je Pavlinić izabran da pokrene novine, a on je pozvao u pomoć susjednoga grkokatoličkog župnika Živka Kustića. Svećenici, među kojima je bio i samoborski župnik Franjo Kuharić, na svojim susretima služili su se Kustićevim i Pavlinićevim prijevodima tekstova za svećenike. Oni su bili pozvani izdavati novine.

Gdje se sve to događalo?

Prvo „uredništvo“ bilo je u svećeničkom prenoćištu. Radilo se o iznimno skromnu prostoru, jer se u sobi nalazilo nekoliko kreveta i umivaonik. Na taj umivaonik stavili su dasku te položili na tu dasku pisaći stroj. Tako je počelo. Kad je umro generalni vikar i kanonik Stjepan Bakšić, koji je živio u kuriji Kaptol 8, dio njegovih prostorija dan je na raspolaganje uredništvu. Uz redakciju u prizemlju bila su smještena neka poduzeća, a u dijelu kurije bio je stan jedne obitelji. Poslije su poduzeća otišla, kao i obitelj, pa se s vremenom redakcija širila. I eto, i danas smo na istoj adresi.

Kako se dalje razvijalo uredništvo?

Ona je na početku ovisila o Pavliniću i Kustiću, a pomagao im je Luka Perinić. On je bio novinar, grafičar, urednik i publicist te je dao vrlo vrijedna znanja o pripremi izdanja za tisak. Prvi novac za tiskanje dao je ekonom Zagrebačke nadbiskupije. Pavlinić je u to doba tražio tiskaru koja bi tiskala prvi broj, ali tiskare koje su vodili hrvatski komunisti nisu se usudile prihvatiti tiskanje crkvenoga lista. Tada je otišao u Informator, koji je tiskao hrvatsko izdanje Borbe. Radilo se o unitarnim, jugokomunističkim novinama, s glavnom redakcijom u Beogradu. I Informator je prihvatio posao te je potkraj rujna 1963. otisnut prvi broj Glasa Koncila – u komunističkom pogonu! Prva izdanja bila su u formatu današnjeg lista 24 sata. Premda nije bilo zakonske cenzure, dežurni dušebrižnici ipak nisu dopustili da otisnuti prvi broj ide u distribuciju.

Je li izdanje objavljeno?

Jest. Trebalo je izaći 29. rujna 1963, ali je u distribuciju broj krenuo 3. listopada 1963. jer su komunisti na višim razinama odvagivali da li da puste izdanje ili ne. U međuvremenu urednici su se molili Sv. Maloj Tereziji, čiji je spomendan 1. listopada, a kako su molitve uslišane, ona je postala zaštitnica Glasa Koncila.

Kako se redakcija snalazila u poslu?

Svi članovi uredništva bili su svećenici i bez novinarske škole, ali imali su sposobnost izražavanja i odlično poznavanje hrvatskog jezika. No za dalji razvitak bila je prijeko potrebna i važna pomoć Smiljane Rendić. Ona je bila vrhunska novinarka, koja se povezala s urednicima te ih učila novinarskim vrstama i samu zanatu. I sama se javljala s pripovijestima pod pseudonimom Berith, što na hebrejskom znači Savez. Pod rubrikom Mi, ovdje izdala je tri knjige pisama: Pisma Ignaciji, Crni šator i Mi, ovdje. Te pripovijesti progovarale su o životu svakodnevice, o razgovorima između ljudi. U tim pričama davano je kršćansko viđenje svakodnevnoga života ljudi naše zemlje.

Od božićnoga broja Glas Koncila prešao je na standardni novinski format, što je ponovno zabrinulo komuniste. No kad su pročitali da izlaženje Glasa Koncila podupiru potpisima svi biskupi tadašnje Jugoslavije, nisu ga zaustavili. Shvatili su u Centralnom komitetu da se eventualnom zabranom ne bi išlo u sukob tek sa šačicom svećenika u Zagrebu, nego s čitavim episkopatom Jugoslavije pa su odustali od te nakane.

Zašto su se komunisti bojali?

Povijesni razvoj išao nam je na ruku. Država je otvorila granice da bi radnici otišli na tzv. privremeni rad u inozemstvo, posljednji svećenici izlazili su s izdržavanja kazni, Jugoslavija se željela vratiti u civilizirani krug država i ponovno uspostaviti diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. U takvim okolnostima Glas Koncila našao je prostor za opstanak i djelovanje.

Ipak, strogo se pazilo da se ne odudara od crkvenih odnosno vjerskih tema. Svaki članak bez vjerskih termina mogao je biti proglašen izlaskom iz crkvenih okvira, a list je mogao biti zaplijenjen. Zato su ondašnji urednici primjenljivali metodu svete vodice , tj. da svaki članak ima barem neku vjersku, pobožnu riječ ili citat iz Biblije.

Glas Koncila prepoznao je svoj prostor djelovanja između ateizirajuće krute stvarnosti i Ustava koji je proklamirao vjersku slobodu i druga ljudska prava. Pozivajući se na ustavne odredbe Glas Koncila mogao je upozoravati na otvorena kršenja vjerske slobode, ravnopravnosti građana vjernika i slično.

Glas Koncila bio je izvrsno primljen u javnosti pa je 1968. i 1969. postizao nakladu od 180 tisuća primjeraka redovnih brojeva, a za blagdane naklada je dosezala i do 245 tisuća primjeraka.

Ipak, neki su primjerci zaplijenjeni?

Jesu. Prvi je slučaj bio 1970, kad je iz vatikanskih novina L’Osservatore Romano preveden tekst u povodu desete godišnjice smrti kardinala Stepinca. Bila je to za komuniste odveć smiona gesta i došla je zabrana. No nisu zabranjene cijele novine, već samo taj tekst. Sjećam se da sam kao tadašnji sjemeništarac s kolegama morao trgati tu stranicu iz novina kako bi ostatak lista mogao ići u prodaju. Kao nagradu za taj posao dobili smo nogometne lopte.

Kad je Živko Kustić, glavni urednik od 1972, napisao tekst o vinkovačkom mučeniku, Sv. Polionu iz 3. stoljeća, te naglasio njegove riječi na sudu da kršćani priznaju državne zakone samo ako su pravedni, list je zaplijenjen, a njega je zapalo suđenje. Na suđenju je Kustić najprije oslobođen, a onda ga je Vrhovni sud osudio na pola godine zatvora, uvjetno na dvije godine, i na godinu dana zabrane javnog istupanja.

Još su bile dvije zapljene, jedna je bila zbog „narušavanja prijateljskih odnosa“ Jugoslavije s Čehoslovačkom, a druga s Rumunjskom. Pravi razlog bili su tekstovi o situaciji u Jugoslaviji, no zapljena je obrazložena pisanjem o položaju katolika u tim zemljama.

Nakon tih zapljena komunisti su zauzeli više pragmatičan stav te su odlučili da novih zapljena, zbog međunarodnog imidža države, ipak neće biti, a na „nepoćudne“ tekstove reagiralo se iz državnih medija. No u redakciji se to nije znalo. Komunisti su također počeli mahati Glasom Koncila kao dokazom da u Jugoslaviji vlada vjerska sloboda, pa su urednici shvatili da u takvim okolnostima moraju prostor slobode osvajati. Kad bi se završio jedan broj, uredništvo nije bilo sigurno da će moći pripremati sljedeći. Tek kad bi se pojavio napad u državnim novima, znalo se da se može krenuti u pripremu sljedećega broja. Redakciju su u komunizmu činili samo svećenici, jer laici nisu mogli biti sigurni hoće li moći naći ikakav posao ako list bude zabranjen.

Danas ste glavni urednik Glasa Koncila . Kako ste se odlučili za novinarstvo?

Osobno sam se vidio uvijek kao seoski župnik. Ali to se nikad nije dogodilo. Na trećoj godini studija napisao sam članak o bogoslovskom časopisu Spektrum za Glas Koncila. Urednici su taj tekst zapazili, a profesor pastorala i direktor Glasa Koncila Josip Ladika na petoj godini pitao me da li bih se okušao u novinarstvu. Prihvatio sam izazov znajući da mi ostaje i opcija da budem seoski župnik. Surađivao sam s Glasom Koncila kao student, osobito u đakonskoj godini 1979/80. De facto sam već radio u novinama. Ipak, pravo zaposlenje ostvario sam u rujnu 1980, nakon što sam bio zaređen za svećenika. Tada su moji kolege u redakciji tražili od nadbiskupa Kuharića da ostanem u redakciji. Tako sam i ostao. Zavolio sam taj posao, volim ga i danas. Doista je opsesija biti novinar. Zna biti teško i naporno, ali i zanimljivo i lijepo.

Urednik sam postao 1990. Nakon demokratskih promjena nastalo je Ministarstvo za iseljenike, u kojem je bilo radno mjesto za održavanje veza s hrvatskim katoličkim misijama. Živko Kustić, koji je izvrsno poznavao hrvatsko iseljeništvo, odlučio je angažirati se na tom polju. Kako sam u to vrijeme bio zamjenik glavnog urednika, s njegovim odlaskom postao sam vršitelj dužnosti glavnog urednika. Tako je bilo sve do lipnja 1997, kad sam postao glavnim urednikom i formalno.

Na neki način postali ste osoba koja utjelovljuje katolički svjetonazor, što je rezultiralo time da vas često hvale i napadaju. Kako se nosite s time?

Osobno sam davno shvatio da Crkva mora doživljavati protivljenja i da ono što se pripisuje meni moram naprosto prihvatiti kao manipulaciju. Stekao sam imunitet na podmetanja, konstrukcije, krivotvorine, izvlačenja iz konteksta te me ne boli kad me tako u medijima ocrnjuju. Doživio sam i da sam morao ići na sud, i to na tužbu novinara koji me javno etiketirao i vrijeđao. Osuditi neku gestu ili stav, to mogu i smatram da je to moja dužnost i pravo. Nikada ne sudim čovjeka. Polazim od toga da nisam ja važan, već ideja koju zastupam. Ali lupa se po nekim mojim tekstovima i stajalištima upravo jer je to glas Crkve. Tek je jedan dnevni list objavljivao moje demantije, a drugi su se naprosto oglušivali.

Danas je Glas Koncila među rijetkim medijima koji njeguju kritičko razmišljanje. Kako se snalazite u takvoj današnjoj okolini, gdje tabloidi i senzacije dominiraju? Je li takva medijska scena na neki način prednost za novine poput Glasa Koncila?

Nije prednost. Volio bih da je medijsko stanje u Hrvatskoj mnogo bolje. Danas Glas Koncila ima u medijskoj javnosti epitet koji ne odgovara stvarnosti i koji ga diskreditira. To je kriva slika medija koji propituje. Prilikom jubileja koji smo nedavno proslavili, predstavili smo u posebnom prilogu sedamnaest različitih lica Glasa Koncila, a u javnosti se Glasu Koncila daje samo politička dimenzija.

S obzirom na tjeskobnu situaciju na medijskoj sceni, na kojoj se događa pranje mozga, sugeriranje i nametanje stajališta, Glas Koncila danas smišljeno čuva dignitet novinarske profesije. Nadam se da će uskoro morati na medijskoj sceni doći do triježnjenja.

http://www.matica.hr/vijenac/512/U%20na%C5%A1im%20medijima%20mora%20do%C4%87i%20do%20trije%C5%BEnjenja/

Ljudevit Kaj

Venec (Vijenac) Matice hrvatske
br. 515 - 28. studenoga 2013.

Europa donosi zabranu veličanja komunizma

Komunizam – konačni pad

Vedran Obućina

Hrvatsko suočavanje s prošlošću moglo bi uskoro završiti uklanjanjem Titova imena s trgova i ulica, kao i zabranom veličanja komunizma

Mnogi su nacionalni parlamenti, uključujući Hrvatski sabor, donijeli vlastite deklaracije kojima se osuđuju komunistički zločini.
Sada je europsko zakonodavstvo odlučilo krenuti korak dalje. Trenutačno se u razmatranju nalazi Europski nacrt nacionalnih statuta za promicanje tolerancije. Ako nacrt postane zakonski prijedlog, o njemu će se raspravljati u Europskom parlamentu, a po usvajanju nacrta 28 članica Europske Unije moglo bi početi provoditi zakonsku obvezu sprečavanja veličanja komunističke ideje, vlastodržaca i znakovlja.

Možemo li zamisliti susret u Brezovici pokraj Siska, u sklopu obilježavanja antifašističkog otpora, bez titovke i crvene zvijezde petokrake? To bi dovelo do nezgodne situacije u kojoj partizanski pokret ne bi mogao stjecati slavu na krilima antifašizma, što se redovito čini, prešutno zaboravljajući da Jasenovac, Stara Gradiška i mnoga druga nacistička stratišta nisu zatvorena 1945, već su nastavila s industrijom smrti debelo nakon završetka Drugoga svjetskog rata.

Nedvojbeno, komunizam je politička ideologija koja je u 20. stoljeću odnijela najviše žrtava. To stravično prvenstvo komunizam temelji na svojoj esencijalno totalitarnoj naravi i povijesnoj dugovječnosti. U usporedbi s nacizmom, pa čak i s fašizmom, koji je u Portugalu i Španjolskoj, ili u zemljama Latinske Amerike, bio posebno dug, komunizam je trajao u svojem najdužem primjeru, onog Sovjetskoga Saveza, čak sedamdeset godina, a ta ideologija nije ni danas u svijetu iskorijenjena, kako to možemo vidjeti u Kini, Sjevernoj Koreji ili na Kubi. Zašto je komunizam tako dugo opstao, kad su svjetske velesile nacizam i fašizam slomile u svega nekoliko godina? Slobodu postojanja komunizam duguje upravo borbi protiv Sila Osovine u Drugome svjetskom ratu, kojom se svrstao na stranu saveznika, ali i vojnoj moći Sovjetskoga Saveza, kojoj se mogla suprotstaviti samo Amerika.

Slika:
Hrvatska će morati zauzeti jasan stav prema komunističkim funkcionerima (na slici Vladimir Bakarić i partizani)

Demokracije su, međutim, zarana shvatile opasnost komunizma. Kad je nizozemski politolog Arend Lijphart 1984. prvi put izdao komparativnu studiju većinskih i sporazumnih oblika demokracije između 1945. i 1980, nijedna komunistička zemlja nije ušla u tu studiju. Štoviše, 1990, u svom drugom izdanju Uzoraka demokracije, Lijphart je izostavio sve nove demokracije u svijetu koje su dotad imale komunistički oblik vlasti. No demokracije nisu zabranile djelovanje komunističkih stranaka u svojim zemljama. Tako su stasale komunističke stranke u Francuskoj, Italiji, a poslije i u Grčkoj, koje su bile moćne u političkoj borbi i izazivanju postojećeg sustava vlasti. Često nazivane eurokomunizmom, te su stranke smatrale da SSSR nije jedini model socijalističke promjene i da se konvergencijom svih progresivnih snaga (u koje su uključili radnike, seljake, intelektualce, studente, žene, ali i kler i srednju klasu) stvara demokratsko i socijalističko obnavljanje društva, uz izoliranje reakcionarnih skupina i argumente da kapitalizam ne može odgovoriti na opće zahtjeve razvoja društva. Također, eurokomunisti su smatrali da se komunističke partije moraju same obnoviti, demokratizirati organizacijske strukture i postaviti više žena u tijela partija koja odlučuju. Padom Berlinskoga zida, međutim, eurokomunisti su se našli u jednakoj krizi kao i njihovi dojučerašnji kolege u zemljama Varšavskoga pakta.

Eurokomunisti su glasni kada izdvajaju jedan aspekt komunizma. Drugim riječima, kada jednakost u moći, bogatstvu i ugledu, kao i u odumiranju države, ističu kao napredak za čovječanstvo. Sociolozi su međutim odavna shvatili da je tu riječ o utopiji iza koje se skriva ciničan režim nejednakosti i neslobode. Povijest je to u više navrata pokazala. Uostalom, i sami radnici, koji su trebali biti nositelji komunističke ideje, nisu bili zainteresirani za egalitarizam, već za povećanje plaća te radnih i životnih uvjeta, zbog čega su bili kivni na buržoaske vlasti i spremni na revoluciju protiv kapitalističkog uređenja. U toj snazi komunizma nije bilo iole egalitarnog elementa.

Upravo suprotno, komunistički režim vrvio je neslobodom, nejednakošću, zločinima, korupcijom, nepotizmom i svim ostalim oblicima društvenih i političkih zala koje današnje društvo može i mora optužiti. Iz istih je razloga Vijeće Europe donijelo 25. siječnja 2006. u Strasbourgu Rezoluciju Vijeća Europe 1481/2006, kojom komunizam svrstava među totalitarne ideologije, pogubne za razvoj čovjeka i slobodnoga društva. Toga dana zastupnici su osudili zločine komunizma, masovna kršenja ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima, te izrazili sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina. Posljedično, mnogi su nacionalni parlamenti, uključujući Hrvatski sabor, donijeli vlastite deklaracije kojima se osuđuju komunistički zločini.

Sada je europsko zakonodavstvo odlučilo krenuti korak dalje. Trenutačno se u razmatranju nalazi Europski nacrt nacionalnih statuta za promicanje tolerancije. Ako nacrt postane zakonski prijedlog, o njemu će se raspravljati u Europskom parlamentu, a po usvajanju nacrta 28 članica Europske Unije moglo bi početi provoditi zakonsku obvezu sprečavanja veličanja komunističke ideje, vlastodržaca i znakovlja. Inicijativa se bori za toleranciju, a protiv govora mržnje, odnosno poziva na poduzimanje konkretnih koraka za suzbijanje rasizma, etničke diskriminacije, vjerske netolerancije, totalitarnih ideologija, ksenofobije, antisemitizma, antifeminizma i homofobije te nastoji odrediti kaznu za jasno odobravanje totalitarne ideologije, ksenofobije i antisemitizma. Kao totalitarne ideologije u europskom političkom prostoru već su naznačeni nacizam, fašizam i komunizam. U nekim zemljama, poput Litve, takav zakon već postoji te su svi oblici iskazivanja komunističkog i nacističkog znakovlja podložni drakonskim novčanim kaznama ili čak kaznama zatvora.

Prijedlog proizlazi iz skupine vrlo utjecajnih europskih političara, okupljenih u Europsko vijeće za toleranciju i pomirbu. Između ostaloga, to vijeće uključuje bivšega poljskog predsjednika Aleksandera Kwaśniewskog, bivšega španjolskog premijera Joséa Mariju Aznara, predsjednika Europskoga židovskog kongresa Vjačeslava Mošu Kantora, bivšega slovenskog predsjednika Milana Kučana, Erharda Buseka iz Austrije, Georgea Vassillioua s Cipra, Rite Süssmut iz Njemačke... Iako je riječ o skupini ljudi različitoga političkog usmjerenja, podjednako demokršćana i socijaldemokrata, ipak se očekuje da će glavnu potporu ideji dati Europska pučka stranka, europarlamentarna grupa koju čine demokršćani i građanski konzervativci, među kojima je i Hrvatska demokratska zajednica (HDZ). Nasuprot njima, najveća su stranka Europski socijalisti, kojima pripada i Socijademokratska partija Hrvatske (SDP). No možda i neće biti tako čudno ako i socijalisti budu glasali za takvu rezoluciju. Naime, nakon što je europski kontinent u posljednjih dvadesetak godina obilježen rastom radikalnih desnih stranaka, u posljednje vrijeme, a napose tijekom gospodarske krize, počela je jačati i krajnja ljevica. Polarizacija stranačkoga prostora kao posljedica transformacije političkih stranaka prema idejnom političkom centru dovodi do opasnosti rasta autoritarnosti i totalitarnih ideja. Žestoki populizam i krajnjih desničara i krajnjih ljevičara daje mnogim biračima logičnu alternativu, koja je pak daleko od stvarnosti gospodarskih prilika.

Sve to mnogim narodima donosi povod suočavanju s prošlošću. Uključujući naravno i hrvatski. U hrvatskome nacionalnom biću komunizam je ostavio stravične traume, a njegovo stvarno nasljeđe u suvremenom je političkom životu neupitno. Tako su mnogi sinkretički elementi u državnom uređenju nasljeđe komunističke ostavštine, koja je toliko snažna da se u nekim slučajevima ne može ni nazrijeti da je postojala nekomunistička Hrvatska. Za neke hrvatske građane Hrvatska postoji od 1945. Za neke postoji od 1990, ali malobrojni su oni koji mogu promišljati hrvatski razvoj u kontinuitetu još od Austro-Ugarske Monarhije, ili još dalje u povijest. Budući da je tako, ne čudi da se u Hrvatskoj održavaju „antifašistički“ skupovi na kojima se veliča totalitarizam komunističke provenijencije. Zabrana veličanja komunizma, međutim, mogla bi dovesti do kraja takve pogubne prakse od koje ne zaziru ni najviši državni dužnosnici.

Možemo li zamisliti susret u Brezovici pokraj Siska, u sklopu obilježavanja antifašističkog otpora, bez titovke i crvene zvijezde petokrake? To bi dovelo do nezgodne situacije u kojoj partizanski pokret ne bi mogao stjecati slavu na krilima antifašizma, što se redovito čini, prešutno zaboravljajući da Jasenovac, Stara Gradiška i mnoga druga nacistička stratišta nisu zatvorena 1945, već su nastavila s industrijom smrti debelo nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Komunizam u Hrvatskoj nemilosrdno je kažnjavao neposlušne režimu, uspostavljajući strahovladu koja se u bitnome nije razlikovala od one u Sovjetskom Savezu ili drugim zemljama bivšeg Varšavskog pakta.

Nitko naravno ne može osporiti želju naroda za oslobodilačkom borbom, ali može se osporiti duboko usađena povijest jugoslavenstva, koja je, u skladu s legitimnim historicističkim pristupom, podložna reviziji. Intenzivna propaganda i onemogućivanje alternative doveli su do toga da se između partizanskog pokreta i antifašizma stavlja znak jednakosti. Zbog takva poopćavanja mnogi se trgovi i ulice diče imenima zločinaca, između ostaloga i najljepši trg u Zagrebu, oko čega se koplja lome još od začetaka moderne hrvatske države. Sve to nepovratno bi trebalo nestati novom europskom uredbom, koja će nam omogućiti da mijenjamo ulice Josipa Broza Tita i spriječimo komunistički dernek koji se svake godine održava u Kumrovcu. U tom trenutku više neće biti „simpatično“ ni „veselo“ zaplesati Kozaračko kolo, baš kao što nikako nije „simpatično“ ni „veselo“ pjevati Jasenovac i Gradišku Staru ili dolaziti na Bleiburg u odjeći Ustaške vojnice. Krajnja podjela hrvatskoga bića na naše i njihove, partizane i ustaše, utihnut će tako možda na najpravedniji način – istinom i zabranom veličanja obaju totalitarnih režima.

Tako korjenita promjena mogla bi dovesti do rasprave koja se kod nas godinama gurala pod tepih. Hrvatska će napokon morati donijeti rezolucije i službeno stajalište ne samo o amorfnom komunizmu, sustavu bez optuživanja donositelja odluka, već izravan stav prema Titu, Bakariću i mnogim drugim funkcionarima u Hrvatskoj ili iz Hrvatske, što će svakako dovesti do burnih rasprava, a možda i do raspisivanja referenduma. Sablažnjivi komentari o ljepoti i miroljubivosti titovke ili Titova slika u hrvatskim veleposlanstvima morat će nestati s naslovnica, očigledno na veliku žalost nekih. Na ispitu neće biti samo vlast, već i politička kultura ljudi, gdje će se vidjeti jesmo li uistinu participativna demokracija, ili je hrvatsko društvo ipak većinom podanička kultura u kojoj se strane zauzimaju bez promišljanja.

http://www.matica.hr/vijenac/515/Komunizam%20%E2%80%93%20kona%C4%8Dni%20pad/

Ljudevit Kaj

Venec Matice Hrvatske, 542 - 543 - 11. prosinca 2014.

Dva nova kazališna „projekta“

Kad kazalište postane pozorište

Jure Vujić

Projekti poput onog Olivera Frljića ili Srećka Horvata potvrđuju dominantni trend gubitka izvornoga smisla kazališta. Njihovi su projekti zapravo psihoanalitički pokusi u kojem bi trebali sudjelovati umorni i pospani pacijenti (publika) i redatelj liječnik, psihoanalitičar, koji izvedbom određuje dijagnozu publike i vodi je prema ozdravljenju

http://www.matica.hr/vijenac/542%20-%20543/Kad%20kazali%C5%A1te%20postane%20pozori%C5%A1te/

Citat:

Venec Matice Hrvatske, 542 - 543 - 11. prosinca 2014.
Zadnja stranica

I NA TOČKU
JOŠKO MARUŠIĆ

* * * * * * * * * *

BREPUBLIKA SRBATSKA

REPUBLIKA HRVATSKA

Manastirstvo kulture

http://www.matica.hr/vijenac/544/I%20NA%20TO%C4%8CKU/

Ljudevit Kaj

Venec Matice hrvatske, br. 524, 3. 4. 2014.
Zadnja stranica

i na točku
Joško Marušić

identitet vs. identitot

Ljudevit Kaj

Vuz desetotravensku obletnicu vusta(š)ovlejna NDH
Komunistički „antifašizem“ i velikosrbstvo (partizanSKa šaj-kača) vs. vustaška zmija

* * * * * * * * * *

Venec (Vijenac) Matice hrvatske
545 - 22. sečna 2015.
Aktualno, Naslovnica

Poruke predsjedničkih izbora 2015.

Hoće li nakon izbora Hrvatska prestati biti žrtveni jarac komunista i velikosrba?

Ivo Rendić-Miočević

Uopće se ne naglašava važna činjenica da je Endehazija kao totalitarni sustav trajala četiri godine, dok su dugovječni komunizam i četništvo preživjeli do danas. Današnji politički život u demokratskoj Hrvatskoj temelji se na iskrivljenoj društvenoj svijesti, ali u takvim uvjetima javlja se i otpor.

Zlatno doba komunizma trajalo je pola stoljeća preživjevši i demokratsku tranziciju. I četništvo je preživjelo prebacujući svoje stare i nove grijehe isto kao i neokomunisti na „povampireno ustaštvo“ – žrtvenoga jarca iskupitelja. Koje su, dakle, zmije žive?

U svome autizmu (neo)komunisti nisu sposobni da prevladaju prošle događaje i da osude vlastite zločine i da priznaju da je komunistički antifašizam iznjedrio totalitarizam te da je zbog toga izgubio vjerodostojnost u današnjoj Europi. Ti „ljudi u futrolama“, kako bi rekao Antun Pavlovič Čehov, stvaraju podjele u hrvatskome društvu i nastoje optužiti i isključiti iz političkoga života one koji su pokrali Hrvatsku, ali pritom prešućuju da su se dobro nakrali i članovi njihova jata (tehnokrati menadžeri, društvenopolitički radnici, udbaši i dr.).

„Dojučerašnja privilegirana klasa i njezini štićenici ili, bolje reći, oni koji su ‘znali’ iskoristiti svoje položaje, imaju ogromne prednosti u ovom prelaznom vremenu nad onima koji su kruh zarađivali ‘u znoju lica svoga’. Mnogi će od njih postati novi kapitalisti jer su za sebe već osigurali početni kapital. Poduzeća, iz kojih su do sada ‘višak rada’ odlijevali na svoje švicarske račune, mnogi od njih će sada biti u stanju prigrabiti sebi, postati vlasnici ili suvlasnici tih istih poduzeća. Oni su stekli poslovno iskustvo, školovali se, naučili strani jezik, školovali svoju djecu na boljim svjetskim školama, i slično. Mnogi od tih postat će i novokovani ‘rodoljubi’ i ‘ljubitelji’ demokracije…“

Dužnost je povijesne, ali i drugih znanosti, da interdisciplinarno tragaju za negativnim prežicima iz prošlosti i da ih objektivno objašnjavaju u interesu društvenoga napretka. U Hrvatskoj postkomunističko-liberalni antifašisti rado oživljavaju ustašku zmiju kao takav prežitak. Čak sa sama državnog vrha u inozemstvu prokazuju Hrvatsku kao ustaško zmijsko leglo. Usto postkomunisti veličaju komunistički antifašizam, iako je on temelj jugoslavenskoga komunističkog totalitarizma. Veliko simboličko značenje ima polazak Ive Josipovića u predizbornu kampanju 2015. pod geslom „Pravi put“ s Titova trga u Zagrebu. Velikosrpski ideolozi također uz mnoštvo laži govore o ustaškoj guji čija je opasnost, po njima, bila argument za obranu tobože ugrožena srpskoga naroda i to, gle kontradikcije, u srpskoj agresiji potkraj 20. stoljeća. Velikosrpstvo i, posebno, četnički pokret u dugom trajanju ugrožavaju Hrvatsku, a oživjeli su u drugoj polovici 20. stoljeća. Rehabilitirano četništvo živo je danas u Srbiji, a neki vodeći ljudi srpske politike sudjelovali su u agresiji na Hrvatsku kao četnički vojvode. Čemu služi danas priča o ustaškoj zmiji, kada se zna da u Hrvatskoj nema ustaške stranke, ustaškog programa ni Führera? Ustaškoj zmiji zgažena je glava 1945. kod Bleiburga i na križnim putovima, a njezini ostaci ispunili su razne Hude jame. U Hrvatskoj se povremeno pojavljuju ustaški znakovi, ali oni imaju samo simboličko značenje koje odražava nezadovoljstvo stanjem u Hrvatskoj. No dok antifašisti osuđuju tu pojavu, svoje manifestacije obilježavaju crvenom zvijezdom, koja je u mnogim bivšim komunističkim zemljama zabranjena kao znak totalitarizma. Očigledno postkomunisti, ali i velikosrbi, ustašku zmiju koriste kao žrtvenoga jarca da prikriju svoju krivnju i da na njega prebace krivnju za sve zločine. Žrtveni jarac otkupitelj otkriva čovjekovu iskonsku težnju da svoj grijeh prebaci na drugoga i tako smiri svoju savjest izmišljajući ili potencirajući odgovornost drugoga.

Komunistička i srpska historiografija stvorile su svoju sliku o NDH, koja je bila svedena naprosto na „Endehaziju“, koja je nastala sama od sebe bez prethodnih uzroka (Hrvatska na mučilištu u monarhističkoj Jugoslaviji!). Na taj način stvorena je sociopsihološka shema kao spoznajna strukturna cjelina koja je trebala, u interesu komunističkoga režima i velikosrpstva, organizirati znanje i razmišljanje te nametnuti „službeno“ pamćenje o povijesnoj tematici NDH. U Hrvatskoj se još rabi pojam Endehazija, pod kojim se automatski bez razmišljanja odmah podrazumijeva genocidnost, nacifašizam, klerofašizam, služenje Vatikanu i kvislinštvo. Pod utjecajem falsifikatora – „monopolista“ znanja kojima se vjeruje – omogućuje se prebacivanje svekolike krivnje na ustaše i NDH. Nužna revizija povijesti onemogućuje se uz argument da je to ustašonostalgija. Pritom se uopće ne naglašava važna činjenica da je Endehazija kao totalitarni sustav trajala četiri godine, dok su dugovječni komunizam i četništvo preživjeli do danas. Današnji politički život u demokratskoj Hrvatskoj temelji se na iskrivljenoj društvenoj svijesti, ali u takvim uvjetima javlja se i otpor. Mnogo toga razotkrili su predsjednički izbori 2015.

Velikosrpstvo i ustaška zmija

U optuživanju ustaša (iako se pod tim pojmom implicite podrazumijevaju Hrvati kao homogena genocidna grupa) uz mnoge autore osobito se ističe Milan Bulajić s knjigom Ustaški zločin genocida, koja je 1988. u dva sveska objavljena u svezi sa suđenjem Andriji Artukoviću. Knjiga je tendenciozna i nije vjerodostojna, što jasno potvrđuju neki primjeri. Lik bivšega fratra Tomislava Filipovića Majstorovića koji je počinio zločine u Jasenovcu trebao bi sugerirati krivicu Crkve u Hrvata i Vatikana u izvršenom genocidu nad Srbima 1941–45. Navedena je i nemoguća tvrdnja da je jedan ustaša u Jasenovcu ubio u jednoj noći 1350 Srba. Bulajić navodi i Malaparteovu priču o košarici s iskopanim srpskim očima kod Pavelića, bez obzira što je autor priznao da je priču izmislio. Ustaški zločin nad Srbima danas nitko u Hrvatskoj ne niječe, ali Bulajićeva je priča jednostrana i začinjena je lažima. On zanemaruje četničke genocidne zločine nad Hrvatima i Muslimanima 1941–45, koji imaju ishodište u ideji o velikoj Srbiji. S druge strane prešućuje se da su u Nedićevoj Srbiji u doba Endehazije doneseni rasistički zakoni te da je „riješeno“ židovsko pitanje. U beogradskim logorima ubijeno je oko 80.000 ljudi (B. Prpa, 2007). Kvislinški aparat, koji je podupirala SPC ne osuđujući zločine, isticao je značenje svetosavlja u novom europskom poretku (O. Milosavljević, 2006).

Velikosrpskoj ideologiji i njezinoj historiografiji potrebna je priča o genocidnosti Hrvata, pri čemu je osobito važno uvećavanje broja žrtava u Jasenovcu jer se optuživanjem drugih za genocid izmišlja žrtveni jarac otkupitelj i prikriva vlastiti zločin. Laž se rodila već tijekom rata, kada su predstavnici SPC u SAD-u razvili propagandu o ustaškim zločinima, uvećavajući broj žrtava. U Chicagu je 1943. objavljen dokument srpske episkopije u Sjedinjenim Državama Mučeništvo Srba (Martyrdom of the Serbs). U dokumentu se već govori o 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu, a motiv s iskopanim očima naveden je prije Malaparteove laži. Laž je njegovana u socijalističkoj Jugoslaviji, premda je tada objavljeno više knjiga o četničkim zločinima. U novije vrijeme stara se priča obnavlja da bi se prikrio genocid počinjen u ime velike Srbije nad Hrvatima i Muslimanima potkraj 20. stoljeća. Zločini pobunjenih Srba, etničko čišćenje, rušenje Vukovara u Hrvatskoj stavljaju se u drugi plan i prikazuju kao reakcija na ustaške zločine koji su nastavak onoga što se dogodilo 1941. Prethodno „preventivno“ ubijanje i izgon Hrvata ustaša 1991. ne smatra se zločinom, što očigledno proizlazi iz destruktivnih projekcija paranoidnoga sadržaja (članovi vanjske grupe prijete uništenjem). Slom velikosrpske agresije u kojoj su agresori počinili nepobitne zločine genocidnoga karaktera nad ne-Srbima srpski „analitičari“ konačno ocjenjuju kao genocid nad Srbima (Oluja). U travnju 2009. u Banjoj Luci održana je Međunarodna konferencija o zločinima u NDH. Na konferenciji je oživljena laž da je u Jasenovcu ubijeno 730.000 Srba, više od 23.000 Židova i 80.000 Roma. Priča o hrvatskom genocidu uz prešućivanje srpskoga još živi, a očigledna joj je svrha kolektivno optužiti hrvatski narod i crkvu u Hrvata (ujedno i Vatikan) te prikriti zločine počinjene u ime ideje o velikoj Srbiji, koja se mogla ostvariti samo krvlju, što je u potpunoj suprotnosti istinskoj duhovnosti pravoslavlja (pravoslavni teolog P. Rak, 1994).

U održavanju jasenovačkoga mita u najnovije vrijeme ističe se srpska organizacija Jasenovac Research Institut iz New Yorka, koju vode srpski aktivisti među kojima je i Milan Bulajić, voditelj Muzeja genocida u Beogradu i predsjednik Srpskog fonda za istraživanje genocida. Organizaciju pomaže Kongres SAD-a. Na sramotno krivotvorenu popisu žrtava Jasenovca navedene su mnoge žrtve koje su umrle ili ubijene – ne samo od ustaša – daleko od ustaškoga logora.

Kolinda Grabar Kitarović prva je hrvatska predsjednica koja nema komunističku prošlost
/ Snimio Mirko Cvjetko

Cijelu tragiku velikosrpske ideje i zabluda razotkriva časna „druga“ Srbija od Svetozara Markovića i Dimitrija Tucovića do današnjih moralnih srpskih analitičara (Bogdan Bogdanović, S. Popović, N. Popov i mnogi drugi). No u Hrvatskoj se danas ne čuje jeka glasa „druge“ Srbije, a „srbobranština“ (nevinost Srba) se održava i dalje pa i uz pomoć antifašizma kojim se prikrivaju četnički zločini (falsifikat o ustanku u Srbu 1991). Antifašizam bez priznanja vlastitih grijeha opcija je srpske političke elite u Hrvatskoj, a pobjeda Kolinde Grabar-Kitarović na izborima popraćena je optužbom da se ona koristi ustaškom retorikom i sumnjom u unaprjeđenje odnosa sa Srbijom, predviđanjem kontrole procesa pristupanja Srbije Europskoj Uniji te prognoziranjem djelovanja nove predsjednice protiv Hrvatske vlade (Milorad Pupovac).

Povratak Hitlera

Optuživanje drugih kao mogućih nacista, što se koristilo i u predsjedničkoj kampanji 2015, valja tumačiti i u kontekstu izraelske državne politike. Manje je poznato da se nakon Drugoga svjetskog rata u Izraelu nije naglašeno obilježavala tragedija holokausta niti se previše spominjala u školskim udžbenicima. Mobiliziranje sjećanja na holokaust u službi izraelske politike započelo je, kako objašnjava Idith Zertal (Od Narodnog doma do Zida plača: studija o sjećanju, strahu i ratu, 2000; prevedeno u Hrvatskoj 2006) u svezi sa suđenjem Adolfu Eichmannu (1960–1962). Holokaust se počeo koristiti kao opravdanje za izraelsku državnu politiku u kontekstu izraelsko-arapskog sukoba te se tako ostvario negativan učinak sjećanja na holokaust. Suđenjem Eichmannu isticali su se suverenitet i moć Izraela uz poruku mladima i svijetu da židovska krv više nikada neće biti napuštena i nebranjena. Ben Gurion je u svezi sa suđenjem izjednačavao Arape i naciste. Sve se više širila propaganda o nacističkoj opasnosti, za što Idith Zertal nalazi dokaze analizirajući onodobni tisak, a posebno ističe znakovit članak iz 1967. pod naslovom Povratak hitlerovske opasnosti. U tome kontekstu valja shvatiti i oživljavanje ustaške zmije, koja tobože nagovješćuje obnovu nacifašizma – povampirenoga ustaštva. Američka humoristica i politička analitičarka židovskoga podrijetla Julia Gorin, koja podupire srpske političke interese, objavila je 2010. u izraelskom Jerusalem Postu članak Masovna grobnica povijesti: vatikanska kriza identiteta u Drugom svjetskom ratu, u kojem raspravlja o ulozi Katoličke crkve u Drugom svjetskom ratu, pri čemu se bavi i poviješću NDH (Stepinčeva i papina potpora Paveliću i genocidu). Autorica citira pisce sumnjive vjerodostojnosti i navodi činjenice za koje danas svaki ozbiljan povjesničar zna da su izmišljene. Navedeno je (kao i u Bulajića) da je jedan redovnik ubio 1350 Srba u jednoj noći. Spominje se rezanje glava djeci i zatim njihovo bacanje u krila majki, kastriranje, amputacije dijelova tijela itd. Vrhunac „analize“ Julije Gorin jest uvlačenje u cijelu genocidnu priču zdjele sa srpskim očima kod Pavelića, čime je u potpunosti iskazala svoju nekompetenciju i zle namjere. No autorica i pisci koje navodi ne spominju istodobne dokazane četničke genocidne planove i arhajske ritualne zločine nad ne-Srbima (Z. Dizdar, M. Sobolevski i dr.). Zanimljivo je da na laži gore spomenutoga Jasenovac Research Instituta i J. Gorin nitko iz Hrvatske službeno nije odgovorio.

Ivo Josipović u kampanji nije priznao da je komunistički antifašizam iznjedrio totalitarizam

Ipak, među Židovima ima autora koji objektivnim istraživanjem razotkrivaju laži o NDH. Povjesničarka Esther Gitman objavila je 2011. knjigu Kad hrabrost prevlada: spašavanje i opstanak Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941–1945. (When Courage Prevailed: The Rescue and Survival of Jews in the Independent State of Croatia 1941–1945) . Ona se bavi spašavanjem Židova u Hrvatskoj i Bosni, ali usto pozitivno ocjenjuje ulogu kardinala Alojzija Stepinca. Istina se ipak kad-tad razotkrije.

Nastavek v sledečomu listu

Velika Gorica - neovisni forum

Novosti:

Autor Tema: Venec - dobopis Matice hrvatske za kulturu (Posjeta: 20953 )

Ljudevit Kaj

Venec - dobopis Matice hrvatske za kulturu

Ljudevit Kaj

Odg: Venec - dobopis Matice hrvatske za kulturu

Ljudevit Kaj

Odg: Venec - dobopis Matice hrvatske za kulturu

Ljudevit Kaj

Odg: Venec - dobopis Matice hrvatske za kulturu

Ljudevit Kaj

Odg: Venec - dobopis Matice hrvatske za kulturu

Ljudevit Kaj

Odg: Venec - dobopis Matice hrvatske za kulturu

Ljudevit Kaj

Odg: Venec - dobopis Matice hrvatske za kulturu

Ljudevit Kaj

Odg: Venec - dobopis Matice hrvatske za kulturu

Ljudevit Kaj

Odg: Venec - dobopis Matice hrvatske za kulturu

Ljudevit Kaj

Odg: Venec - dobopis Matice hrvatske za kulturu

Ljudevit Kaj

Odg: Venec - dobopis Matice hrvatske za kulturu

Ljudevit Kaj

Odg: Venec - dobopis Matice hrvatske za kulturu

Ljudevit Kaj

Odg: Kad kazalište postane pozorište / Venec-dobopis Matice hrvatske za kulturu

Ljudevit Kaj

Odg: identitet vs. iden(tito)t - dobopis Matice hrvatske za kulturu

Ljudevit Kaj

Odg: Bu HR prestala biti žrtveni jarec komunistov i velikosrbov? / Venec MH