Venec - dobopis Matice hrvatske za kulturu

[Ljudevit Kaj]

Nastavek (z) prethodnoga lista


Komunistički autizam

U suvremenih antifašista jasno se zapaža autistično ponašanje koje karakteriziraju stereotipija, jednoličnost i ponavljanje (uporno ponavljanje sheme „Endehazija“, veličanje Tita i komunističkoga antifašizma i dr.). Njima, što je obilježje autizma, nedostaje empatija za žrtve njihove komunističke revolucije, a nesposobni su za dvosmjernu komunikaciju. Oni ističu geslo „nove pravednosti“ (Ivo Josipović). Valjda je „stara pravednost“ bila ona Titova? No u traženju „nove pravednosti“ valja u boljševičkoj maniri isključiti one koji misle drukčije, a koji su usput rečeno opljačkali Hrvatsku („zločinačka organizacija“ HDZ). Karakteristična je izjava Ive Josipovića potkraj 2014: “Nedopustivo je da se zaboravi da oni koji su još jučer krali u Hrvatskoj misle da danas mogu predstavljati poštenje.” No krađu i korupciju nije izmislila „zločinačka organizacija“ HDZ. Korijeni su dublji i idu prema „zlatnom dobu“ „stare pravednosti“. Ante Čuvalo je 1990. vizionarski ovako predvidio prelijevanje korupcije iz komunističke Jugoslavije u demokratsku Hrvatsku:

  „Dojučerašnja privilegirana klasa i njezini štićenici ili, bolje reći, oni koji su ‘znali’ iskoristiti svoje položaje, imaju ogromne prednosti u ovom prelaznom vremenu nad onima koji su kruh zarađivali ‘u znoju lica svoga’. Mnogi će od njih postati novi kapitalisti jer su za sebe već osigurali početni kapital. Poduzeća, iz kojih su do sada ‘višak rada’ odlijevali na svoje švicarske račune, mnogi od njih će sada biti u stanju prigrabiti sebi, postati vlasnici ili suvlasnici tih istih poduzeća. Oni su stekli poslovno iskustvo, školovali se, naučili strani jezik, školovali svoju djecu na boljim svjetskim školama, i slično. Mnogi od tih postat će i novokovani ‘rodoljubi’ i ‘ljubitelji’ demokracije…“
 
---------

Komunistički autizam posebno je intenzivan u Istri i na riječkome području, gdje se očuvala jaka tradicija antifašizma, koji je to područje poslije rata pripojio Hrvatskoj. Tu je stanovništvo, uz mnoge doseljenike iz raznih krajeva bivše Jugoslavije, dugotrajno uljuljkivano pričom o antifašističkom zlatnom dobu, doživjelo postkomunistički šok zbog urušavanja njihova simuliranoga svijeta

-----------
 
Danas validnost Čuvalova predviđanja potvrđuje svakodnevni život u Hrvatskoj.

U svome autizmu (neo)komunisti nisu sposobni da prevladaju prošle događaje i da osude vlastite zločine i da priznaju da je komunistički antifašizam iznjedrio totalitarizam te da je zbog toga izgubio vjerodostojnost u današnjoj Europi. Ti „ljudi u futrolama“, kako bi rekao Antun Pavlovič Čehov, stvaraju podjele u hrvatskome društvu i nastoje optužiti i isključiti iz političkoga života one koji su pokrali Hrvatsku, ali pritom prešućuju da su se dobro nakrali i članovi njihova jata (tehnokrati menadžeri, društvenopolitički radnici, udbaši i dr.). A što da se kaže o zločinačkoj komunističkoj partiji koje su oni sljednici, ali su i sljednici njihovih teških zločina koji ne zastarijevaju. One prve, koji su pojedinačno odgovorni za krađu, treba stići ruka nove pravednosti, a ovi drugi usidreni u moru krvi (uz nepobitnu kolektivnu odgovornost partijskoga boljševičkoga projekta) trebaju narodu donijeti tu pravednost. Sve je to popraćeno velikim obećanjima poput onoga da su ustavne promjene temelj ekonomskoga napretka (Ivo Josipović). Jamstva za ostvarivanje obećanja nema te se isprazna frazeologija koja kreira javno mišljenje i stvara simulirani svijet iskazuje kao obična utopija u stvaranju novoga društva. Uostalom i Lenjin je obećavao novi svijet, a znamo kako je boljševički projekt završio.

Komunistički antifašistički autizam žilavo se održava širom Hrvatske, a posebno je intenzivan u Istri i na riječkome području, gdje se očuvala jaka tradicija antifašizma, koji je to područje poslije rata pripojio Hrvatskoj. Može se pretpostaviti da je tu stanovništvo, uz mnoge doseljenike iz raznih krajeva bivše Jugoslavije, dugotrajno uljuljkivano pričom o antifašističkom „zlatnom dobu“, doživjelo postkomunistički šok zbog urušavanja njihova simuliranoga svijeta. Uz pomoć antihrvatskoga raspoloženja i izluđivanja naroda antifašizmom, prevlast IDS-a u Istri i SDP-a u Rijeci neupitna je i nesmjenjiva, a to otvara mogućnost korupcije i kriminala širokih razmjera. Svaka „desničarska“ prohrvatska aktivnost u Istri i Rijeci osuđena je na propast (slabost hrvatske političke opcije, negativno izjašnjavanje na referendumu o braku, glasanje protiv kandidatkinje HDZ-a za predsjednicu Republike). U razmatranju te problematike valja uzeti u obzir činjenicu da je na čakavskom području Istre i Rijeke tijekom stoljeća stvoren vrijednosni sustav koji se, zbog različita povijesno-društvenoga razvoja, bitno razlikuje od onoga na patrijarhalnim štokavskim područjima poput gorske Dalmacije. Tu različitost lako je instrumentalizirati u svrhu poticanja negativnih emocija poput straha od drugih, mržnje, bijesa, tuge, zabrinutosti, prijezira i gađenja, što još više potiče današnju raščinjenost hrvatskoga identiteta i patološko društveno stanje, što je posljedica mnogih negativnih procesa od 1918. Sličnu pojavu zapažamo i u kajkavskoj sjeverozapadnoj Hrvatskoj, gdje je hrvatska opcija također slaba. Dugotrajno nepromijenjeno političko stanje i „stabilna vlast“ u Istri i Rijeci, u kojoj je gospodarstvo propalo, ukazuje zapravo na društvenu nenormalnost i političku rigidnost što onemogućuje promjene i napredak. Takvo autistično društveno stanje začudo postaje „argument“ za proglašavanje Istre i Rijeke naprednjačkim i europeiziranim područjem Hrvatske, za razliku od rasistički optuženih tradicionalističkih, „kleribanskih“, „hajdučkih“ i „ustaških“ ostataka zemlje u kojima još živi ustaška zmija. Rasistički i mrzilački odgovor ostataka Hrvatske izvjestan je te se nacionalni identitet i dalje rastače umjesto da se objedinjuje. No njegove su sastavnice fluidne i mogu se mijenjati.

Neočekivan gubitak glasova

Rezultati predsjedničkih izbora 2015. moraju biti veliki izazov znanstvenicima raznih usmjerenja, a ne smije ih se prepustiti isključivoj analizi zainteresiranih političara i novinarima koji nemaju potrebno predznanje. Na izborima je pobijedila sa 50,74% dobivenih glasova Kolinda Grabar-Kitarović. Protukandidat Ivo Josipović dobio je 49,26% glasova. Gledajući na zemljovidu raspored dobivenih glasova, vidimo da je stari predsjednik posebno dominirao na sjeverozapadu Hrvatske (Međimurska županija 72,60%, Varaždinska županija 64,23%) te u Istarskoj županiji 79,47% i Primorsko-goranskoj županiji 61,33%. Veliku su potporu starom predsjedniku dali gradovi na tim područjima (Čakovec 75,70%, Varaždin 71,31% i Pula 79,25%) No nešto se čudno dogodilo: u Primorsko-goranskoj županiji Ivo Josipović dobio je 22.000 glasova manje nego prije pet godina (taj broj u Zagrebu doseže 50.000). I „crvena“ Rijeka kao i Primorsko-goranska županija u postotku zaostaje za gradovima na sjeveru i za Pulom. U Rijeci je stari predsjednik dobio 64,24% glasova, a nova predsjednica „samo“ 35,76%. Očito je „izdaja“ Rijeke i Primorsko-goranske županije (uz gubitak glasova u Zagrebu) utjecala na gubitak drugoga mandata Ive Josipovića. Tu se iskazuje fluidnost sastavnica nacionalnoga identiteta.

Zaboravljene rezolucije o osudi totalitarizama
 
Neće biti istina da rješenje hrvatskih problema leži u „novoj pravednosti“ i promjeni Ustava, što će donijeti ekonomski prosperitet, kako je obećavao predsjednički kandidat Ivo Josipović. Najprije se treba osloboditi prežitaka totalitarizma, pa će doći do napretka društva, što se dogodilo nekim članicama EU koje su lustracijom uglavnom uklonile komunističke kadrove (baltičke države, Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska). Dakako sve se stranke, u koje su prešli mnogi stari komunistički kadrovi, moraju demokratizirati, izaći iz svojih egoističnih ideoloških futrola i riješiti se prežitaka totalitarizma koji je u dugom trajanju kontaminirao cijelo hrvatsko društvo. No je li itko čuo od zastupnika „nove pravednosti“ da spominje Rezoluciju Skupštine Vijeća Europe iz 2006. o potrebi za međunarodnom osudom zločina totalitarističkih komunističkih režima? Rezolucija između ostaloga „poziva sve komunističke i postkomunističke partije da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovno procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distancirajući od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi te da ih osude bez ikakvih nejasnoća.“ Je li itko čuo od zastupnika „nove pravednosti“ da spominje Rezoluciju Europskoga parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu iz 2009, u kojoj uz ostalo jasno piše da je „krajnji cilj otkrivanja i ocjenjivanja zločina počinjenih od strane komunističkih totalitarnih režima pomirenje, koje se može postići prihvaćanjem odgovornosti, moleći za praštanje i njegovanje moralne obnove“?

Hrvatski antifašisti, osamljeni i odbačeni od Europe, a nalazeći se u njoj, zanemaruju njezine rezolucije o osudi totalitarizma te i dalje veličaju komunistički antifašizam, iz kojega je stvoren jugoslavenski komunizam. Oni ne pokazuju nikakvu namjeru da mole oprost. Štoviše, oni su spriječili da sadržaj rezolucija uđe u školski građanski odgoj za koji se toliko zalažu, ali uz nastojanje da se odgoj djece oduzme roditeljima. Na kraju još se jednom podsjetimo na jednostavnu povijesnu činjenicu da je totalitarna „Endehazija“ trajala četiri godina te da je ustaška zmija zgažena 1945. „Zlatno doba“ komunizma trajalo je pola stoljeća preživjevši i „demokratsku“ tranziciju. I četništvo je preživjelo prebacujući svoje stare i nove grijehe isto kao i neokomunisti na „povampireno ustaštvo“ – žrtvenoga jarca iskupitelja. Koje su, dakle, zmije žive? Izbori 2015. pokazali su da se u Hrvatskoj ipak nešto mijenja.


http://www.matica.hr/vijenac/545/Ho%C4%87e%20li%20nakon%20izbora%20Hrvatska%20prestati%20biti%20%C5%BErtveni%20jarac%20komunista%20i%20velikosrba%3F/

Žarko Puhovski
Početak Titove Jugoslavije usporediv je s NDH-a

Tito je naređivao zločine te je bio zločinac, ali živio je dugo. Prve četiri godine njegove Jugoslavije itekako su usporedive s četiri godine NDH, no NDH nije trajala dulje, a Jugoslavija jest, pa je Tito uspio napraviti i dosta dobrih stvari.

http://www.matica.hr/vijenac/397/Po%C4%8Detak%20Titove%20Jugoslavije%20usporediv%20je%20s%20NDH-a%20/

“Antifašistički“ fašisti
 
Gdje su Titovi Dolce & Gabbana?

Kad ćemo dočekati jednog “antifašističkog” Dolcea i Gabbanu u Hrvatskoj? Da netko kaže – mi smo antifašisti, ali se odričemo titoizma upravo zato što je u praksi realizirao mnoge značajke fašizma.
O “antifašizmu” kao razlogu da se Brozovu bistu ostavi na Pantovčaku bespredmetno je raspravljati. Dvije godine rata komunisti i nacisti bili su dobri saveznici koji su zajedno raskomadali Poljsku.

http://www.forumgorica.com/politika/kolumne-(call-umne)-nino-raspudic/msg55780/?topicseen#msg55780

“Antifašistička“ lignja
 
Kapa, zmija, (šaj)kača… / Živela Gujoslavija
http://www.forumgorica.com/politika/predsjednicki-izbori-u-rh/msg55685/#msg55685

[Ljudevit Kaj]

Venec Matice hrvatske
502 - 30. svibnja 2013.

Razgovor: Anđelko Akrap, demograf

 Hrvatsku očekuje val iseljavanja

Vedran Obućina

Stječe se dojam kako se u Hrvatskoj jedva čeka otvaranje zapadnoeuropskoga tržišta rada kako bi se riješio problem nezaposlenosti. To će u ekonomskom i demografskom pogledu imati dramatične učinke / Hrvatska nema scenarija kratkoročnih i dugoročnih promjena, dobitaka i gubitaka, koji bi se mogli očekivati s pridruživanjem EU / Nastavljanjem dosadašnjih ekonomskih trendova srednjoročno je neodrživ mirovinski i zdravstveni sustav / Hrvati napučuju kanadske i australske pustare u bijegu od nezaposlenosti / U pravilu manje razvijene zemlje obrazuju kadrove za razvijene / Htjeli mi to ili ne, Hrvatska će morati u dogledno vrijeme uvoziti radnu snagu / Hrvatska od kraja 19. stoljeća do danas nikada nije mogla zaposliti svoje stanovništvo


U Hrvatskoj traje neprekidna depopulacija – od 1991. naovamo više ljudi umire nego što se rađa. Osim toga, populacija stari te se izjednačava broj umirovljenih s brojem radno sposobnih ljudi. Na pragu pridruživanja Uniji, postoje realne mogućnosti za novi val iseljavanja mladih i obrazovanih, ali i za useljavanje radnika iz Trećeg svijeta. O tome razgovaramo s Anđelkom Akrapom, demografom s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu i pročelnikom Odjela za demografiju Matice hrvatske. Profesor Akrap progovara o nužnosti kvalitetne demografske politike, trendovima iseljavanja i opustjelosti hrvatskih krajeva.

S pridruživanjem Uniji Hrvatska će postati dio zajedničkoga tržišta rada, a neke su zemlje već najavile da neće biti prepreka u zapošljavanju. Predviđate li veliki val iseljavanja?

Zaista je nemoguće prognozirati kakve će sve promjene uslijediti kad Hrvatska postane članica Europske Unije. Političke elite ponajviše govore o fondovima EU, a o obvezama ništa, a sredstava iz fondova sve je manje. No gospodarstvo će se suočiti s konkurencijom u mnogim sektorima i može se dogoditi da poraste broj potencijalnih iseljenika. Uslijedit će zamjetne socijalne i gospodarske promjene. Koliko mi je poznato, Hrvatska nema scenarija kratkoročnih i dugoročnih promjena, dobitaka i gubitaka, koji bi se mogli očekivati s pridruživanjem. Iskustva istočnoeuropskih zemalja pokazuju da nijednu od njih nisu zaobišla iseljavanja, i to kadrova koji su brojem i kvalifikacijskim sastavom potrebni najrazvijenijima. Uz trajni problem nezaposlenosti u Hrvatskoj od osamostaljenja do danas, valja očekivati pojačano iseljavanje.

Hoće li ono biti masovno?

Masovnijeg iseljavanja vjerojatno neće biti, ali će se iseljavati onoliko radnika i s takvim kvalifikacijama koliko i kakve se traže na tržištu rada u zapadnoeuropskim zemljama. Na zapadnoeuropskom, posebno njemačkom, tržištu nedostaje radne snage u sektoru njegovateljstva i pomoći starijim osobama, ali i u novim visokim tehnologijama, tj. sektorima gospodarstva u razvoju. Za Hrvatsku i malen broj iseljenih visokoobrazovanih iz područja elektrotehnike, računarstva, strojarstva, medicine, matematike, fizike, kemije itd., znači veliki gubitak koji će teško nadoknaditi. Oduvijek je postojao problem manje razvijenih u odnosu na razvijenije: manje razvijeni obrazuju kadrove za razvijene. Visokorazvijene države provode selektivnu useljeničku politiku, dopuštaju useljavanja onih koji su potrebni njihovu tržištu radne snage. Radne dozvole, kvote, moratorij na zapošljavanje iz novih, manje razvijenih, članica Unije, jasno oslikavaju politiku koju vode stare članice prema novima. Ekonomski su interesi glavni, a preostali, često isticani, kriteriji i europski standardi u drugom su planu. Dakle, ne treba očekivati masovnost iseljavanja, ali je svakako realno očekivati odlazak mladih stručnjaka iz tehnologija u razvoju. To je bio slučaj i dosad, dakle i prije pridruživanja Uniji. Često se, osobito za niže kvalifikacije, prakticira povremeno zapošljavanje, bilo kao sezonski rad, ili u vremenu povećane potražnje na tržištu rada koje se ne može popuniti domaćom radnom snagom.

Neki u ulasku u Europsku Uniju vide rješenje za visoku stopu nezaposlenosti u Hrvatskoj…

Stječe se dojam kako se u Hrvatskoj jedva čeka otvaranje zapadnoeuropskoga tržišta rada kako bi se riješio, ili barem ublažio, problem nezaposlenosti. To će u ekonomskom i demografskom pogledu imati dramatične učinke. Hrvatska već dulje vremena ima relativno velik broj nezaposlenih i zasad s malim izgledima da će se taj broj smanjiti. Broj od oko 340.000 nezaposlenih za malobrojnu hrvatsku populaciju zaista je velik. S druge strane, i kada bi se svi trenutno nezaposleni zaposlili, i dalje bi ostao nepovoljan broj između broja ekonomski aktivnih osiguranika i broja umirovljenika. Nastavljanjem dosadašnjih ekonomskih trendova srednjoročno je neodrživ mirovinski i zdravstveni sustav bez većih poremećaja.

Koje su društvene skupine u Hrvatskoj sklonije iseljavanju?

Teorijski pristup kazuje kako su u normalnim razvojnim uvjetima, što znači bez jačih ekonomskih i političkih kriza, iseljavanju skloniji mladi i visokoobrazovani. Je li to u slučaju Hrvatske zaista tako? Od druge polovice 20. stoljeća Hrvatska je imala dva masovna iseljenička vala. U prvom valu, 1960-ih, na tzv. privremeni rad u inozemstvo, a to je za veliku većinu bio trajni odlazak, otišlo je iz Hrvatske, ponajviše u Njemačku, oko 300.000 osoba i to velikom većinom nižih kvalifikacija, ili bez kvalifikacije. Njih oko 80 posto otišlo je iz seoskih naselja. Većina ih se zaposlila u industrijskoj proizvodni i građevinarstvu. U drugom valu, 1990-ih, u bijegu od nezaposlenosti i rata iz Hrvatske je otišlo prema prekomorskim i zapadnoeuropskim zemljama između 180.000 i 200.000. Njihova je kvalifikacijska struktura bila znatno povoljnija. Otišlo je relativno dosta visokoobrazovanih. Već dulje od desetljeća iseljavaju se čitave obitelji u Kanadu, Australiju i Novi Zeland. Prioritet imaju obitelji s djecom mlađom od osamnaest godina. Po useljenju vežu se različitim kreditnim povlasticama kako bi trajno ostali. Povratak im je onemogućen i uz najbolju volju jer je nemoguće uštedjeti za to. Eto tako Hrvati napučuju kanadske i australske pustare u bijegu od nezaposlenosti. I što se promijenilo od kraja 19. stoljeća do danas? Samo poneki iseljenički smjer.

Mnoge su europske zemlje u krizi. U kojem smjeru vidite buduća kretanja hrvatskih iseljenika, prema razvijenim zemljama ili će se možda zaposliti kao stručnjaci u manje razvijenim državama?

Zemlje hrvatskoga tradicionalnog useljeništva nisu u krizi. Prema njemačkim medijima neke njemačke savezne države neće uvoditi nikakva ograničenja za hrvatske radnike jer imaju vrlo dobra iskustva s dosadašnjim imigrantima iz Hrvatske. Prema pouzdanim procjenama, danas u Njemačkoj živi oko 400.000 Hrvata različitih naraštaja (iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine). Kako njemački mediji pišu, Hrvati se lako integriraju, nerijetko i asimiliraju, u njemačko društvo. Stručnjake u manje razvijenim zemljama regrutiraju bogati pa se tu Hrvatska teško može očekivati.

Vidite li mogućnosti za useljavanje imigranata iz Trećeg svijeta u Hrvatsku u skorijoj budućnosti?

Na temelju prošloga dugoročnog smanjivanja broja živorođenih u Hrvatskoj svake je godine sve manji priljev mladih na tržite rada. Posve pouzdane projekcije pokazuju da će poslije 2030. u Hrvatskoj naraštaj koji ulazi u srednjoškolsku dob biti za oko 25 posto malobrojniji u odnosu na današnji. Prema tome, htjeli mi to ili ne, Hrvatska će morati – ako se nešto bitno ne promijeni u demografskoj politici, a kako sada stvari stoje, to je teško očekivati – u dogledno vrijeme uvoziti radnu snagu i kada bi pokrenula razvoj u prostoru. Pritom valja voditi računa da država treba snositi troškove integracije, a skorašnja zbivanja u Švedskoj pokazuju da to i ne ide lako. Švedska je često uzimana kao primjer države koja uspješno integrira doseljenike, a ipak, problemi postoje.

Koje bi korake, osim općega poboljšanja ekonomskog stanja, trebalo učiniti u kratkoročnom razdoblju kako bi se smanjili potencijali iseljavanja?

Nije naodmet prisjetiti se činjenice: Hrvatska od kraja 19. stoljeća do danas, s malim prekidima, nikada nije mogla zaposliti svoje stanovništvo jer se prostor razvoja sve više smanjivao. Danas se često govori o ukidanju velikoga broja općina, a to bi još više centraliziralo razvoj. No to je poseban problem. Veliki hrvatski prostori gotovo su potpuno opustjeli jer se nije dostatno razvijao izvan poljoprivredni sektor gospodarstva u prostoru izvan triju velikih hrvatskih gradova i njihove neposredne okoline. Hrvati su se iseljavali, što je slučaj i sada. Zamislimo da se Hrvatska počne razvijati na čitavom prostoru, a ne dominantno u trima većim gradovima i njihovu neposrednom okruženju, nedostajalo bi radne snage u velikom broju.

Kako nadomjestiti odljev intelektualne i ostale radne snage?

Hrvatskoj treba dugoročna demografska politika kao dio ukupne razvojne politike. Jedino je to način da se zaustavi dalje iseljavanje. Iluzija je da ćemo lako privući kvalitetnu radnu snagu kada ni vlastite ne možemo zaposliti. Društvenim, političkim i gospodarskim elitama u Hrvatskoj treba dugo promišljanje o budućnosti ove države. Zaista ne znam kako odgovoriti na vaše pitanje. No teško da ćemo imigracijom nadomjestiti odljev vlastite radne snage. Zato se visokorazvijene zemlje orijentiraju na „proizvodnju vlastite radne snage“, kao primjerice skandinavske zemlje.

Što se podrazumijeva pod proizvodnjom vlastite radne snage?

U ekonomskom smislu to označava poticanje nataliteta. S time je usko povezano usklađivanje poslovnoga i obiteljskoga života. Primjerice, nemogućnost rada sa skraćenim radnim vremenom u Hrvatskoj zapreka je za žene koje žele kombinirati profesionalne i obiteljske obveze. Cilj je povećati zaposlenost žena, a istodobno povećati fertilitet. U pojedinim zemljama, gdje je stopa zaposlenosti žena vrlo visoka, pokazuje se da to nije lako ostvarivo.

http://www.matica.hr/vijenac/502/Hrvatsku%20o%C4%8Dekuje%20val%20iseljavanja%20/

* * * * * * * * *

Proleteri sve hrvatske zemli zjedinite se – zborno mesto Nemačka

Deca, moja deca, nike nate mela,
kukuriku vlada vam je kriva, vse vam je zapila...

Lepo je po svetu živeti
Žiga i bandisti - Lepo je na svetu živeti

Žiga i bandisti - Lepo je na svetu živeti