Zahvalna sam na dobrodošlici
Eh, da samo znate kak nam je jučer bilo na Istraživačkom Izletu! Morala bih naučiti kako se postavljaju fotke...! Evo kratkog putopisa:
Bio je divan sunčan dan. Uzeli smo biciklističku kartu, isprintali odavde dvije, uzeli kompas i krenuli autom tražiti neki lepi vr' sa pogledom (sa teme: Najvišeši vr'...") Živimo blizu Crkve sv. Martina, pa smo odande krenuli prema Lučelnici, i tamo vrlo brzo skrenuli desno na neke neasfaltirane puteve. Stadali smo, raspitivali se, vraćali, lutali i divili se. Da li je ispravan naš zaključak da skoro sve takve ceste izlaze na slijedeću cestu? Hoću reći da nema slijepih, kakseveli... ćorsokaka, neznam književnu riječ za to. Na početku jedne je bila rampa, i poslije nam je jedan deda sa unukom rekao da ta neide nikuda, tj ide do krčevine. Ali sve druge su se spajale sa drugim cestama, nigdje nismo trebali voziti nazad.
To je rijetkost. Drugdje, recimo na Sljemenu, šumske neasfaltirane ceste dovezu do neke grabe ili livade ili ti jednostavno nestanu pod kotačima pa se moraš vraćati nazad. A ovdje - ideš, ideš, i uvijek su pred tobom ceste, račvanja, spajanja. Nemreš se izgubit. Jelda?
Gornji (H)Ruševec se pojavio i nestao, prebrzo da bismo stali i išli tražiti Ad Fines. Ali ako ga ni lokalci ne mogu naći...
u Kravarskom smo stali pred dučanom, kupili si poputbinu, išli natrag i lunjali po onom visokom nepreglednom križanju tražeći Pogled... a onda krenusmo prema natrag, otprilike prema sjeverozapadu - neznam vam nabrojat toponime, karte su u autu a neda mi se sad ići van iskopavati ga iz snega, radje jednom rukom tipkam a drugom ložim peć... dok gladim mačka u krilu
-toga nema u centru Zagreba, znate
Stojeći pokraj toga raskršća po drugi put, držeći sve te karte na haubi i kompas, izjavih svojoj maloj obitelji: Ima trenutaka u kojima moram priznati poraz i to je upravo ovaj trenutak. Proglašavam Odustajanje (od potrage za jednim od najvišeših vrhova s pogledom).
Jedna od tih cesti vozila je baš po nekom visokom grebenu, povremeno su se otvarali pogledi, i odjedamput prepoznam specifičan betonski odvojak na desno gore. Na tabli koja pokazuje tu cestu piše samo: "Još 1 minuta" umjesto toponima, ali svejedno zakočih, naglo skrenuh na nju i u zaletu se pojavimo na "vrhu sa stožkom"!!! Odmah smo prepoznali fotografiju sa Foruma!
Dakle valjali smo se od smijeha...!
Pogleda ima, vidi se čak i Zagreb kroz nekakve 4 visoke antene opakog izgleda (što je to? HAARP?) a do vrha ide i zadivljujuće dobro obrađena oranica - svaka čast traktoristu! - čak je preorao i strmi voćnjak. Istina je da kada recimo u Alpama prepenješ sjevernu stijenu od 300 do 1000 metara visinke razlike i dočepaš se vrha, sa druge, južne, blage strane te obično dočekaju i znatiželjno gledaju ovce ili čak krave. Ali još nijednom nismo vidjeli ORANICU koja vodi do vrha
A doma smo došli tako brzo, za 15-20 min. - jer smo samo vozili u našem smjeru, bez planiranja i razmišljanja - da će nam ovaj Vr' biti češća destinacija.
Nadala sam se da ćemo pronaći na više mjesta spominjanu "stijenu pogodnu za kratko alpinističko penjanje", ali to nije bila ova naša oranica. Gdje je to?
