Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě

[Ljudevit Kaj]

Međimurske novine, 15.10.2007.

Nemojte zapustiti svoje narječje     


Povodom Mjeseca hrvatske knjige koji se obilježava od 15. listopada do 15. studenog, u Dječjem odjelu Knjižnice "Nikola Zrinski" u Čakovcu u ponedjeljak točno u podne održana je prigodna svečanost. Nastupili su recitatori OŠ Nedelišće i I. OŠ Čakovec te mali folkloraši i tamburaši KUU-a "Seljačka sloga" iz Nedelišća, kao i pjesnikinja i čuvarica kulturne baštine Lucija Krnjak iz Mačkovca.

O važnosti očuvanja narodne baštine govorio je prof. dr. Stjepan Hranjec koji je okupljene podsjetio na bogatstvo hrvatskog jezika i dijalekata kojima govorimo. Poticao je mlade da što češće govore međimurskim dijalektom i da ga se ne srame.

- Hrvati govore tri narječja: štokavsko, kajkavsko i čakavsko. Naš jezik ima dugu povijest, a kajkavski kojim govorimo postao je dijalekt prije nekih sto godina. O vama mladima ovisi hoće li naš lijepi kaj živjeti i dalje i u ovom vremenu, danas kada se već i književni hrvatski jezik potiskuje. Nemojte zapustiti svoje narječje, budite ponosni na nj, nemojte se sramiti svoga domaćeg jezika. Kajkavština i čakavština pored književnog jezika veliko su bogatstvo u jeziku, ali i običajima, poručio je prof. dr. Stjepan Hranjec.

Čakovečka Knjižnica u Mjesecu hrvatske knjige priprema brojna događanja, od izložbi, preko promocija novih knjiga i predstavljanja književnika do raznih akcija i edukativnih programa. (D.Mihoci)


Zvir:
http://www.mnovine.net/index.php?option=com_content&task=view&id=5975&Itemid=80

[Ljudevit Kaj]

Vésnik, Stajališča, 4. ožujka 2003.

Nedopustivo je da se kajkavski svede na liriku

Kajkavština kao pokret, a ne samo književnost, morala bi biti sadržaj Kajkavskog spravišča, organizacije šire od »društva za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti«, kako piše u njezinu nazivu. Takvo kakvo jest Spravišče je sada elitna udruga koja je svu svoju energiju usmjerila na uski krug pitanja što se obrađuju i publiciraju u časopisu, na tribinama, na književnim natječajima, na skupljanju baštine i povijesnih činjenica... Što je s kajkavskim tekstovima u tjednim listovima na kajkavskom području? Zar se sve svelo samo na bijedni humor? Tko se od urednika tih listova ikada javlja na kajkavskom jeziku?

IVO HORVAT

Umjesto da bude obradovana javnom raspravom prošle jeseni u Vjesniku i drugdje o stanju kajkavštine danas, a pogotovo podrškom koju je udruga »Muži zagorskoga srca« iz Zaboka dobila u pogledu zahtjeva za uvođenje kajkavskog jezika u školsku nastavu, glavna urednica časopisa Kaj Božica Pažur javlja se tek u siječnju, i to u svom časopisu, člankom pod malo čudnim naslovom: »Kajkavština u školama: kak zapreti Pandorinu kutiju?«, što bi se moglo razumjeti i kao njezino protivljenje pokrenutoj raspravi. Kakti tu bi škatulju trebalo zapreti.

A kak?
Ona proziva pojedince koji su možda nešto preoštri u kritici nekih institucija i ličnosti odgovornih za sporost u njegovanju kajkavštine u školama, u tisku i uopće u javnosti. Ona ih naziva netolerantnima i samozvanim osobnostima »koji savjesne istraživače i jedine znalce stavljaju u kontekst nejake svijesti i kukavičluka, nazivajući ih kajopcima«.

A trebalo bi se zapitati koji je razlog takvoj kritici. Nije li on zaista u nemaru, nehaju, nebrizi pojedinaca i institucija od kojih se očekuje da se angažiraju u rješavanju mnogih pitanja na polju kajkavštine u najširem smislu te riječi?

Onih koji godinama dopuštaju da stvari teku kako teku, a teku tako da kajkavština nestaje ne samo u urbanim sredinama, nego i na selu. U većini obitelji više se ne govori iskonski kajkavski, nego ponajviše neka mješavina, ako i to.

Naravno, nisu to pitanja za uredništvo časopisa Kaj i za glavnu urednicu gospođu Pažur. Ona vrlo dobro uređuje taj časopis za književnost, umjetnost i kulturu, kako stoji u naslovu. Objavljuje priloge od širega kulturnog značenja. Među njima i studije iz kajkavske jezične problematike, na čemu sam joj posebno zahvalan s obzirom na potrebu da se najzad nađe jednostavno rješenje za ispisivanje posebnih kajkavskih samoglasnika znakovima koji bi bili prikladni za najširu uporabu.
Takav prijedlog već imamo, ali ga Spravišče još nije uzelo na dnevni red.

Trebalo bi u časopisu inzistirati na punoj kajkavizaciji tekstova, uglavnom lirike, koji hoće da budu kajkavski a u leksiku im nedostaju čak i svakodnevni kajkavski izrazi. To se očituje i u najnovijem broju Kaja. Tekstove bi valjalo vraćati autorima da ih kajkavski dotjeruju, a ne da se opravdavaju tzv. urbanom kajkavštinom punom štokavštine.
Kajkavština kao pokret, a ne samo književnost, morala bi biti sadržaj Kajkavskog spravišča, organizacije šire od »društva za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti«, kako piše u njezinu nazivu. Takvo kakvo jest Spravišče je sada elitna udruga koja je svu svoju energiju usmjerila na uski krug pitanja što se obrađuju i publiciraju u časopisu, na tribinama, na književnim natječajima, na skupljanju baštine i povijesnih činjenica.

A što je sa svim ostalim? Što je, npr. s kajkavskim tekstovima u tjednim listovima na kajkavskom području? Zar se sve svelo samo na bijedni humor? Tko se od urednika tih listova barem ponekad javlja na kajkavskom jeziku?

Ne javlja se ni glavni urednik Varaždinskih vijesti, inače član uredništva Kaja, što mi je posebno žao.

Zašto se Spravišče ne bi moglo u to umiješati i pozvati novinare lokalnih listova i elektronskih medija na razgovor? Upravo ti mediji imaju golem utjecaj na publiku i u pogledu jezika. Spravišče bi o tome moglo sazvati konferenciju za tisak i objaviti kritički stav o nemaru hrvatskih novinara na kajkavskim područjima da njeguju iskonski jezik svojih otaca. Tu treba biti otvoren i oštar. Nadalje, što je s lektorima za kajkavski jezik? U kazališnim kućama, u medijima ih nema. Zašto ih nema ni na glavnim priredbama krapinskog Festivala kajkavskih popevki? Tko sluša te pjesme mora se zapitati zar je kajkavština na to spala.

Tko je pozvaniji od Kajkavskog spravišča da intervenira u tom pogledu?

Valjalo bi koordinirati i usmjeravati rad i ogranaka Matice hrvatske u kajkavskim krajevima na polju njegovanja kajkavštine u vlastitim sredinama: izradi rječnika i priručnih gramatika itd. za pojedina područja, kao što je to već u dva-tri slučaja učinjeno, razviti u tom smislu kajkavske udruge u školama. Očuvati u djece i suženi fond kajkavskih riječi kojima se još koriste.

Sada smo u razdoblju kad nestaje posljednja generacija naših ljudi koji normalno govore kajkavski. Mladima je već za mnoge kajkavske riječi potreban rječnik, i to štokavsko-kajkavski. Njegova izrada s barem tri-četiri tisuće osnovnih riječi jedan je od najprečih naših zadataka.
Evo posla i za kajkavski institut koji bi trebalo hitno osnovati, kao što iniciraju neki kajkavolozi i istraživači kajkavske starine. Tko bi to mogao efikasno pokrenuti ako ne Spravišče? Kadrova ima i volje ima u mnogih naših ljudi voljnih da se prihvate posla.

Eto, gospođo Pažur, tema za široku raspravu, i to u dnevnim listovima, da bi o svemu bila obaviještena najšira javnost, a ne da se kajkavština svede na nekoliko časopisa. Stranice su vam listova otvorene, i Vama, i akademiku Šicelu, i dr. Skoku i mr. Ernestu Fišeru i dr. Kalinskom i ostalima.

Vrijeme teče, ne dajmo da nas pregazi. Ne dopustimo da se kajkavski jezik svede na liriku malobrojnih pjesnika, a da nestane iz svakodnevnog govora. Pred Kajkavskim spraviščem je tu golema odgovornost.


Autor je novinar i publicist iz Zagreba.


Zvir:
http://www.vjesnik.hr/html/2003/03/04/Clanak.asp?r=sta&c=3

[Ljudevit Kaj]

jutarni list

Klasa optimist
Piše Ante Tomić

Objavljeno:  31.10.2009


Stjepan Babić nije smiješan ni kad se napije

Trebali smo čekati da se dogodi raspad Jugoslavije da bi se, blagoslovljeno bilo, hrvatski jezik emancipirao, opustio se i raskravio, živnuo od babićevskoga vampirskog bljedila.

Osim toga, gledajući kako se jezik raspada, sve više počinjem vjerovati da je svaki, pa i najčudniji sleng i dijalekt jednako vrijedan kao ono što zovemo službenim hrvatskim. Rekao bih čak da je svaki od nas jedan jezik. Uvijek kad netko umre, jedan jezik na svijetu zauvijek nestane.


Kako je nekad bilo u Jugoslaviji i što je danas bolje ili gore, mogli bismo se do u beskraj prepirati i razići s jednakim nepomirljivim stajalištima koja smo imali i na početku. Ali, jedna mi je stvar potpuno nesumnjiva. Ne mogu se zapravo sjetiti nijedne posljedice raspada zajedničke države južnih Slavena, koja bi bila tako cjelovito i bez ostatka dobra, kao što je jezično oslobođenje manjih naroda. I ne mogu se pravo načuditi učenim jezikoslovcima, što nas ovih dana upozoravaju kako je hrvatski u užasnom stanju. U ovoj zemlji koješta je toga užasno, ne bi stalo na ovaj papir da krenemo sve nabrajati, ali jezik nam, hvala na pitanju, zaista nikada nije bio bolji.

Tražite li zbilja užasan hrvatski, poslao bih vas u televizijske arhive, da pogledate dramski program TV Zagreb otprije trideset ili četrdeset godina, bezbroj onih jednosatnih ekranizacija suvremenih klasika, koji su se nekada prikazivali ponedjeljkom u dvadeset sati, a kojih se generacije danas s mučninom sjećaju. Jezik je u njima bio drveniji od kulisa od iverice u pozadini. Napravljene na savršenom akademskom hrvatskom, bez ijedne krive riječi ili naglaska, domaće televizijske drame činile su se kao snimke susreta s izvanzemaljcima. Nesretni Relja Bašić, dok je izgovarao rečenice poput: “Ljerka, zaboga, vi ste jamačno poludjeli”, djelovao je uistinu kao jedan od čudnijih članova posade USS Enterprisea, na njegovom hrabrom putovanju izvan granica poznatog svemira.

Napisati nešto smiješno na tome skamenjenom jeziku bilo bi kao da pokušate uhvatiti vodu cjedilom. Napokon, jedini dobar humor iz toga vremena bio je na dijalektu. Gruntovčani, Naše malo misto, Prosjaci i sinovi, sve što je bilo vrijedno gledanja, dolazilo je iz jezičnih mikrokozmosa zavičaja, gdje nisu patrolirali namrgođeni lektori s crvenim kemijskim olovkama.

Iz toga vremena pamtimo i frustraciju da su Srbi duhovitiji od nas, a činjenica je bila tek da su Srbi imali jezik na kojemu su se mogli smijati, slobodniji, elastičniji i propusniji od našega. Usukani i stisnuti da nas netko ne bi, božesačuvaj, pomiješao s njima, u silnome strahu da ne bismo kazali nešto što nije čisto hrvatski, sakatili smo naš rječnik za nebrojene valjane riječi, sve dok on nije postao tako invalidan da se na njemu nije mogla oblikovati nijedna poštena ljudska emocija. Za ilustraciju ovoga, uzmite zbirku političkih viceva koje je skupio Stjepan Babić. Vjerujte mi, ništa na svijetu nije tako žalosno neduhovito kao vicevi čovjeka koji se iz petnih žila trsi pisati na besprijekornom hrvatskom. Pokušao sam jednom čitati Babićeve viceve, sve dok mi se srce nije tako napunilo tugom, da više nisam mogao držati knjigu.

Ipak, moram priznati kako mi trud da se jezik ogradi i zaštiti nije uvijek sasvim bez osnove, osobito kada je riječ o višejezičnim zajednicama poput bivše Jugoslavije. Objektivno, svi smo onda, i Bosanci i Crnogorci i mi, živjeli u jezičnoj hegemoniji srpskog i, s manje ili više razloga, strahovali od njega. I nije za to nitko uistinu bio kriv, nego je Srba naprosto bilo najviše. Njihov je jezik bio većinski, najprisutniji u medijima i samo su oni sebi mogli dopustiti da budu velikodušni i ležerni u stvarima jezika.


Nesretni Relja Bašić, dok je izgovarao rečenice poput: ‘Ljerka, zaboga, vi ste jamačno poludjeli’, djelovao je uistinu kao jedan od članova posade USS Enterprisea.


U Beogradu prije nekoliko godina zatekao sam sebe kako zurim u natpis “dragstor”. Nisam provjeravao, ali lako je moguće da je ta riječ, izvedena od američkog “drug store”, u ne sasvim točnom značenju malog dućana što radi do ponoći, i službeno u srpskom rječniku. Većinski je jezik slobodno i samouvjereno, prosto k’o pasulj, usvojio tuđicu da je možeš i ćirilicom napisati, dok smo se mi ovdje, u našem prepadnutom, izmučenom hrvatskom svađali je li bolji pridjev “lično” ili “osobno”. Čak i danas ima ih koji će “lično” ispravljati u “osobno”, s obrazloženjem da “lično” isuviše srpski zvuči, premda Srbe uistinu boli dupe za ovu dvojbu. Oni pišu i “lično” i “osobno” i podjednako su im ispravni.

Trebao se dogoditi raspad Jugoslavije da bi se, blagoslovljeno bilo, hrvatski emancipirao, opustio se i raskravio, živnuo od babićevskog vampirskog bljedila, a jednako se dogodilo i drugim jezicima. Ovoga ljeta u Podgorici, jedne noći u sitnu uru, na hotelskom televizoru sam dva sata gledao raspravu crnogorskih jezikoslovaca i književnika. Inače to nije sadržaj koji bi dulje privukao moju pažnju, ali ovdje me sasvim razbudilo otkriće kako je to uvijek i svuda jednaka priča. Na jednoj strani su nacionalisti, radikali, koji bi da se jezik vrati u doba Gorskog vijenca, a na drugoj umjerenjaci što zagovaraju gostoljubivu otvorenost utjecajima drugih jezika. No, u jednoj točki svi se slažu, i jedni i drugi su sretni da su konačno ostvarili svoje sveto crnogorsko pravo da napišu “đed” i “đevojka”, a da im to ne ispravljaju u “djed” i “djevojka”.

Zbacili su jezični jaram, koji je u njihovom slučaju, tvrde, bio i srpski i hrvatski. Neobično mi je bilo čuti da smo i mi Hrvati nekoga prcali. Iskreno, bio sam možda malo i ponosan na tu činjenicu.

Slobodni od nekad prevladavajućeg jezika, svi smo opušteniji u vlastitima, pomirljivije uzimamo tuđe riječi, javni govor nam je živahniji, a televizija zabavnija. Gdjekad se još, istina, nađe neki vrlo učeni konobar, s vrijednom lingvističkom lekcijom da se ne kaže “kisela” nego “mineralna”, ali generalno uzevši, narod je bitno manje frustriran materinjim, ne boji se govoriti hrvatski koji, na užas puritanaca, danas može biti bilo što. Došao je nešto kao pizza, štogod staviš, ne možeš pogriješiti. Everything goes, što bi rekli u Zagrebu.

Pregledavam ovih dana korekturne špalte romana koji sam nedavno završio, jedne dosta zaumne priče, pisane na izrazito lošem hrvatskom. Sam se sebi gdješto začudim kako je grozno napisana, a što bi Stjepan Babić kazao, strah me je i pomisliti. Ali, moja priča je, mislim, vrlo smiješna, a Stjepan Babić to nije ni kad se napije.

Osim toga, gledajući kako se jezik raspada, sve više počinjem vjerovati da je svaki, pa i najčudniji sleng i dijalekt jednako vrijedan kao ono što zovemo službenim hrvatskim. Rekao bih čak da je svaki od nas jedan jezik. Uvijek kad netko umre, jedan jezik na svijetu zauvijek nestane.


Zvir:
http://www.jutarnji.hr/stjepan-babic-nije-smijesan-ni-kad-se-napije/324994/

***************************************

OBITELJ STIPE GAŠPEROV: VRHUNSKO CRNO VINO BABIĆ - KAMENA SUZA

Primošten od pamtivijeka njeguje plemenitu sortu vinove loze, u stvari jednu vrstu Malog plavca, u svijetu vina prepoznatljivu kao Babić. Naši su se stari opredijelili za ovu sortu vjerojatno zato što ona ljubi škrtu zemlju i dobro podnosi sušu. Na svu sreću, ova loza spada u samu špicu visokokvalitetnih sorti grožđa.
http://www.vino.gasperov.hr/

***************************************

Relja Bašić, jedan od najvećih hrvatskih glumaca slavi 79. rođendan

— Bio sam peta generacija zagrebačke Akademije za dramsku umjetnost, i u toj petoj generaciji bio sam prvi Zagrepčanin koji je uspio ući. Smatralo se da Zagrepčani, bez obzira na urbanost, zbog kajkavskog okruženja akcentološki nisu pravi, dobri štokavci, za razliku od mojih prijatelja Vanje Dracha, pokojnog Fabijana Šovagovića ili pokojne Semke Sokolović. Međutim, onda je došao Bojan Stupica, Slovenac ...

Obširnešě:
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg3161/?topicseen#msg3161

[Ljudevit Kaj]

W. Shakespeare: Na Sveta tri krala... - KAJ, XXXVI, Zagreb 4-5 (2003.)
kajkavski prijevodi

WILLIAM SHAKESPEARE:

NA SVETA TRI KRALA
ILI
KAK OČETE

Prijevod: Vladimir Gerić, Zagreb

Z angleškoga pretočil na kajkavski
i malo podomačil,
za HISTRIONE,
Anno Domini MMIII
Lacko Gerić*

* Naslov Shakespeareova originala " Twelfe night, or what you will"; za izvedbu u sklopu ovogodišnjega Histrionskoga ljeta "na horvatski z anglikanskoga igrokaza pretočil i postavil" Vladimir Gerić, a "postavljenju pripomogel" Vid Balog


Nâstavek:
http://www.forumgorica.com/kajkavski/pro%28iliti%29za-kajkavsku-p%28r%29oeziju/msg9200/#msg9200

**************************

Reply author: Muzh
Replied on: 09/01/2007 19:17:04
Message:
………………
Kaj se pak prevodov dotikavle slazhem se da je Shakespeare-a lezhe prepevati na Kajkavski nek na Schtokavski ter da je poetichki takov prepev blizhi originalu.
Kajkavski a i Chakavski samoglasni sustav je puno raznovrsneschi i rekel bi prirodnejschi nek Schtokavski teroga se samoglasni sustav svodi na standarnih pet samoglasnikov. Schesti pak, pomochni samoglasnik "r" je pak za razliku od schtokavskoga zmekschan samoglasnikum (crno - cherno, crveno - cherveno, drveno - derveno.S tog razloga je Kajkavski puno pjevniji i poetichniji nek Schtokavski. Pjevnosti istom doprinosi i akcentuacija. Isto tak je dosti razlikov vu sintakse (ni ga chuti - ne chuje ga se) kaj doprinosi raznolikosti izrazhaja.

[Ljudevit Kaj]

Vjesnik / Kultura
14. i 15. kolovoza, 2003.

RAZGOVOR - Vladimir Gerić, redatelj i prevoditelj drame »Na Sveta Tri Krala ili kak' očete« koja se prikazuje u okviru 18. zagrebačkog histrionskog ljeta

KAJKAVSKI SE NE SRAMI NI NJEŽNOSTI NI SLABOSTI

Svaka se »norma« s vremenom istroši, postaje neosobna, općenita. Zato bježi u »šatru«, odnedavna u nepodnošljive prostarije i anglizme. Da ne spominjem povampirene politicizme i srbizme, koje nam mediji i pojedini političari sve više podvaljuju, kaže Vladimir Gerić

Kajkavski podjednako zna izraziti i bol i vedrinu, ali je često i – samoironičan

Poveznica na članek:
http://www.vjesnik.hr/pdf/2003%5C08%5C14%5C19A19.PDF
ili
("privremeno" nedostupno)
http://www.forum.gorica.hr/index.php?topic=2321.msg70927#msg70927

[Ljudevit Kaj]

Hrvatsko slovo, 25. prosinca 2009.

JEZIK NAŠ HRVATSKI: POGLED IZ MOSKVE

Pravo na razliku

Pravo na rječnike imaju i dobre stare riječi; tko njih zaboravlja, zanemaruje svoju baštinu


Bivši jugoslavenski jezični unitarizam hrvatske riječi proglašavao regionalizmima, provincijalizmima, arhaizmima, dijalektizmima, umjetnim tvorevinama, "šulekizmima", "NDH-izmima" i t. sl. Sve te "nepreporučljive" ili "nestandardne" riječi nisu mogle ući u sustav standardnoga (štokavskoga) jezika. Sve što je srpsko - standardno, sve što je hrvatsko - provincijalno. Kao da je na jednoj strani glavonja koji ima soli u glavi, a na drugoj - Ančica-seljančica. Tom su procesu potpomogli i stari i novi "hrvatski vukovci" koji su standardni jezik puno poistovjećivali s novoštokavskim narječoslovljem, kao da i nema ni čakavskoga, ni kajkavskoga jezika, ni njihove bogate književnosti. Ista metodologija i princip prilaza prema standardu prebačeni su i na hrvatske natuknice u dvojezičnicima. U Rečniku ruskog i srpskohrvatskog jezika (1963.) M. Moskovljevića riječi npr. kolodvor, kruh, kazalište, zrak, otok i dr. proglašene su dijalektizmima i provincijalizmima. Rusko-srpskohrvatski rečnik (1988.) u redakciji Bogoljuba Stankovića uopće nema žlice, ravnatelja, blagovaonice, nazočnoga itd. Imao je namjeru izdati isti rječnik bez bilo kojih kroatizama, tj. izbrisati čak i one hrvatske riječi koje su ušle u prethodni kao istoznačnice. Tolstojev (Srpskohrvatsko-ruski rečnik iz 1970.) i Dautovićev (Hrvatsko-ruski rječnik iz 2002.) su rječnici prepuni srbizmima i osmanizmima. Primjerice, Dautovićev je dvojezičnik prepun osmanica, premda i ima oznaka ture. (turcizam): duvan, hamal(in), jedek, oluk, pendžer, rahat, ratluk, seiz, vakat, zapt... Stvara se dojam da je Abdulah Škaljić došao sa svojim rječnikom "Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku" iz Sarajeva u Zagreb na hrvatsko-rusko rječopisno tlo. Prijašnji se srpsko-hrvatsko-ruski rječopis (leksikografija) odlikuje i neprisutnošću registracije ili nedosljednom porabom kroatizama i posuđenica (germanizama, srbizama, osmanizama i sl.). U tadanjim rječnicima su se polarizirane leksičke jedinice ili učvršćivale po odabiru ovisno o mjestu izdanja (u Hrvatskoj samo milijun, u Srbiji i Rusiji - milion), ili su se navodile u sastavu istoznačnoga ili inačičnoga reda bez ikakve upute na njihovu normativnu odrednicu (u Hrvatskoj - vlak, voz, u Srbiji i Rusiji - voz, vlak), ili su bile popraćene oznakom "v" (i u ovom slučaju sastavljač je rječnika davao prednost leksičkoj osebujnosti svoje jezične zajednice: u Hrvatskoj - saradnja v. suradnja, u Srbiji i Rusiji -suradnja v. saradnja), ili su se davale nedosljedno ili netočno. Nagle su izvanjezične i unutarjezične promjene izazvale neodgodivu potrebu za sastavljanjem prvoga hrvatsko-ruskoga rječnika, koji bi djelomice popunio rječopisnu prazninu i nepouzdanost prethodnih rječnika. Počeli smo, sastavljati baš hrvatsko-ruski, a ne opis ili obradbu prijašnjih tzv. srpskohrvatsko-ruskih rječnika. Predložili smo da rječnik ima osim hrvatskih standardnih riječi i odvojenu količinu čakavskih i djelomice kajkavskih riječi. U prethodnim npr. dvojezičnicima nema ni hrvatske cate, ni melona, ni miluna, ni pipuna, ni dinje u značenju lubenica U dvojezičniku ima i jedno i drugo i treće, a dinja bez odrednice ima i neutralni značaj i s oznakom reg. (regionalno) u značenju lubenica. Imamo isto i kišu i dažd; i noćni ormarić i kantunal; i stolicu i katrigu (katridu); i času i žmul; i čitatelj i staveč itd. Prvo se izdanje takva rječnika u Rusiji pojavilo 1999. (5500 riječi), a drugo, dopunjeno (oko 20000 riječi) 2003.

Pripremili smo novi Hrvatsko-ruski rječnik koji sadržava više od 30000 natuknica hrvatskoga jezika te brojne podnatuknice i frazeme. Ponudili smo rječnik hrvatskim izdavačima o mogućem izdavanju dvojezičnika u Hrvatskoj. Od većine hrvatskih nakladnika primili smo šutnju kao uljudan odgovor u dopisu ili nerazumijevanje. Katkada ih zapanjuje (šokira) u rječniku nazočnost zastarjelica, maloporabljivih i područnih riječi, a također prisutnost natuknica iz Austro-Ugarske i djelomice NDH-a. Htjeli bismo prvo reći da tko zaboravlja stare dobre riječi, zanemaruje i svoju baštinu ili ako želite - grobove svojih predaka, nona (djeda) i nonu (baku). Tko izučava hrvatski jezik ima pravo na čitanje, slušanje, prevođenje i razumijevanje područne (regionalne, lokalne) periodike, beletristike, televizije... ili na običan saobraćaj s ljudima koji rabe nestandardni, područni govor. Eto jedan primjer iz regionalnoga časopisa: "Na sušilu roba, ispod nje stari kantunal, dvi katrige i jedan stolić na kojem stoji bocun i dva žmula..." Gdje ili di običan inozemac koji izučava ili zna hrvatski jezik može naći te riječi ako nema doma debelih jednojezičnika ili specijalnih rječnika? Netko može reći da treba sastaviti za područne riječi odvojen rječnik. Slažem se, samo tko će ga sastaviti i kada?
Gledamo na riječ u dvojezičniku s praktične nužde, sa strane prijevoda, razumijevanja... Naprimjer, želimo pomoći čitatelju u razumijevanju starih i suvremenih hrvatskih tekstova iz Austro-Ugarske, NDH i drugih povijesnih razdoblja. Možda "nitko sada i ne rabi" riječi mirisnica (parfumerija), krilnik (general), veleigralište (stadion), krugoval (radio), munjovoz (tramvaj), slikopis (film), samovoz (automobil) itd., ali ih katkad susrećemo i u uspomenama, znanstvenim knjigama i u drugim npr. povijesnim romanima i sl. Eto samo primjer iz uspomena jednoga zagrebačkoga novinara: "S nama su u službenom samovozu došli neki krojači iz Sarajeva -prijatelji g. Ekremova, činovnici sarajevske promičbe, slikopisni izvjestitelj iz Zagreba g. Blažina i vozač samovoza " (Hrvatski obzor, br. 231.,11. rujna 1999., str.31). Ako barem djelomice riječ postoji, tada ju vjerojatno porabnik ima pravo naći u rječniku ili treba tada svima kao ranije zabraniti na bilo koji način opisivati te riječi ili stilsku izrazitost, osebujnost toga razdoblja. Gledamo na riječ kao rječničar (leksikograf), a ne ideolog, politolog ... ili predstavnik bilo koje stranke. Tko misli inače o povijesnim novotvorenicama, neka misli, ali to nije naša zagana (problem), nego njegova. Ruski je pisac A.I. Solženicin objavio 1990. rječnik maloporabljivih riječi iz 19. početka 20. st. (Russkij slovarj jazikovogo rasširenija). Izdala ga je Akademija znanosti SSSR-a, a ne sadanja Rusija. Nitko ne gleda na te riječi kao na neke ideologeme prošloga. Imamo i rječnik maloporabljivih riječi. U Francuskoj i sada izlazi časopis Putj koji rabi u svojim tekstovima stari ruski pravopis. I što? Ne moraju svi rječnici biti isti i držati se istoga korpusa. Svijet je pun raznoraznih rječnika. Imamo pravo na razliku od prethodnika, a Bog će dati i siromaju gaće!


Artur BAGDASAROV


Zvir:
Hrvacko slovo, tjědnik za kulturu, 25.12.2009, str. 26

Hrvacko slovo, elektrônsko izdâjně:
http://www.hic.hr/hrvatsko-slovo/hrvatsko-slovo-naslovnica.html

[Ljudevit Kaj]

Željko Funda

VARAŽDINSKI KNJIŽEVNI ZBORNIK 11


O potreboče normeranja Kajkavskoga jezika 7

Sažetak
Vpeljatva
Razvudenje
Potreboča standarda
Kajkavski dijalekti i Kajkavski standard
Zaključek

Pripomene
Rečovnik (ponajveč mojeh neologizmov/"neologizmov")
Leteratura

--------------------------------------------------------------------------

Sažetak

       U eseju "O potreboče normeranja Kajkavskoga jezika" ("0 potrebi normiranja kajkavskog jezika"), kao već mnogo puta dosad, nastojim pokazati da se u modernoj kajkavskoj književnosti stvorila kritička masa djela i manifestacija koja traži revalorizaciju i sistematizaciju te normiranje/standardizaciju koja bi u anarhoidnu, vrlo često amatersku i skribomansku praksu uvela reda i kriterije koji bi tu književnost učinili (estetski) vrijednom i (hrvatski) relevantnom. Budući da su se u našoj nedavnoj prošlosti nazori o našem jeziku stubokom mijenjali (primjer D. Brozović), ideja o normiranju kajkavskog jezika/kajkavskih dijalekata nije ni provokacija niti je anti-hrvatska, nego je lingvistički i literarno legitimna jer proizlazi iz potrebe za podizanjem kvalitete kajkavske književnosti. Normiranjem Kaja, osim što bi se on definitivno potvrdio kao jezik, stvorile bi se profesionalne pretpostavke za pisanje književno vrijednih djela jer bi kajkavska gramatika (kajkavski standard) od autora tražio stručnost te bi se tako u dobroj mjeri eliminirala skribomanija. Naravno, kajkavski standard ne bi ni za koga bio obvezatan. Osim na njemu moglo bi se pisati na bilo kojem kajkavskom dijalektu, što, dakako, u načelu, implicira izbor "neizbrušenog" instrumentarija te stoga nužno estetski inferiornije rezultate.

--------------------------------------------------------------------------
7 Ov esej je pripravljen za okrugli stol kaj su ga Muži zagorskoga srca pripravili 2004. na temu Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća. Od vseh pripravljeneh priložkov ov je bil jedini kaj je napisan i izrefereran na Kajkavskomu jeziku. Muži su 2006. vundali zkupnik zdelin od 2002. do 2006. (Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju). Jedini esej kaj tu ne vundat je - ov! Morti je preveč Kajkavski radikalen, morti su se Muži zplašili njegoveh tez, a morti čist zato kaj je, kak 1 od tijam 3, a od njeh 59 vsezkup (sic!), na - Kajkavskomu jeziku napisan.
--------------------------------------------------------------------------


Vpeljatva

      Dalibor Brozović, vodeči Horvatski kroatist, napisal je 1970. leta: Najčešće se događa da se jednim standardnim jezikom služi jedna nacija... Dva su izuzetka: Lužički Srbi... a srpskohrvatskim jezikom služe se dvije nacije, srpska i hrvatska. (Brozović: Standardni jezik, MH, Zagreb, 1970. str. 46-47)
      Isti gospon napisal je 1988. v knjige koteru je napisal zkupa z Serbskem lingvistom Pavlom Ivicom: Hrvatsko-srpskim služe se četiri južnoslavenska naroda: Srbi, Hrvati, Crnogorci i Muslimani. (Jezik, srpsko-hrvatski/ hrvatsko-srpski/ hrvatski ili srpski, JAZU, Zagreb, 1988. str. 3)
Na 4. stranice iste knjige on piše: Nacionalni sastav govorne zajednice hrvatsko-srpskog jezika uvjetovao je njegovo ime.
      Na stranice 99 dr. Brozović piše: Formiranje hrvatsko-srpskog standardnog jezika odvijalo se u dugotrajnim historijskim procesima...
      Medtemtoga, 1998., anda lestor deset let kesnejše, v Forumu, broj 4-6, isti autor piše: ... slavistička znanost od 19. stoljeća imala je uglavnom krive predodžbe i netočna shvaćanja o jezičnoj povijesti hrvatske pismenosti... (str. 594)
      Na 613. stranice on piše: Nastanak i razvoj hrvatskog standardnog jezika karakterizira niz izvanredno nepovoljnih okolnosti.l
      Na stranice 585. te gospon doktor piše: Taj se dijasistem u proteklih 100-ak godina najčešće nazivao "srpskohrvatski jezik" ("srpsko-hrvatski", "hrvatsko-srpski", "hrvatski ili srpski", "srpski ili hrvatski") no taj je naziv nepovratno kompromitiran manipulacijama... tako da je danas neupotrebljiv i u onim uskokabinetskim slavističkim komparatističkim funkcijama za koje je potreban nekakav nomenklatumi naziv takva sadržaja. 2
      Za konec vpeljatve za pripomenuti je da dr. Brozović v leterature za ov članek (prav pepelnički) ne zpominje knjigu koteru je deset let ranejše napisal zkupa z P. Ivicom (sic!).
      Vse ovo ne pišem da bi denunceral vodečega Horvatskoga lingvista i kroatista neg da naprosto pokažem da se pozmislovanje problema našega jezika more v kratke dobe zevsem zmeniti, iliti da govorenje o Kajkavskomu kak jeziku, a ne dijalektu, kaj je za vezda jena od zapovedi oficijalne kroatistike, neje ni antinavučno, a bome ni anti-Horvatsko. Da se išče jenkrat pomorem z Brozovićom: Ljudska je narav nesklona složenim situacijama, problemima - ona ih doživljava kao "neprikladne", i kad se s njima suoči, manje je sklona njihovom rješavanju, radije se odlučuje za potragu za "krivcima", za "troublemakerima". Ta je idealistička sklonost i naivna i opasna, i što je najgore, konzervira probleme nadajući se da se oni mogu "uklanjati" i da se ne moraju baš nužno rješavati. 3 (ibid, str. 163-164)

Razvudenje

      V poslednjeh okoli trideset let, po memu mišlenju, ztvara/ztvorila se kritička masa zdelin pisaneh na Kajkavskomu jeziku, pripečuju se manifestacije o pitanji tega jezika4, oderžavaju se recitali (Zelina, Varaždin, Krapina, Ivanec, Bedekovčina). Vse to išče da te tak amaterski, neprofesionalno i drempavo rabljeni idiom kajkavologija napokoncu sankcionera5. V periodu od 1970. do 1979., ne broječi ponovljene vundatve Krleže, Domjaniča, Galoviča i Gorana Kovačiča, vundate su 33 knjige pretežito Kajkavske poezije6. Zišla su 2 reprinta Gazophylaciuma, reprint Habdeličovog Dictionara, reprint Sušnik-Jambrešičovog Lexicona Latinuma, 8 tomov Rječnika hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika zpublicerano je, kontinuerano zhaja KAJ7, pa Hrvatski sjever, pa Hrvatsko zagorje. Ono kaj je lekmestu ne moči nezametiti v cele 'Vmetelničke" Kajkavske produkcije je to da je ona kruto heterogena, tj. da je dijalektalna, pisana na jenom od (skoro prezbrojneh) Kajkavskeh dijalektov8. Kak da su Kajkavski 'Vitniki" posluhnuli parolu B. Jelušič: ... neka cvate kajkavsko cvetje sakojačko... (Učitelj, Čakovec, 2001., str. 61), kak da su čuli njejni naputek: ...sve su riječi dobre, lijepe, skovane u ognju iskustva...   (ibid,  str.  61) 9.  Pišuči: Držim da se može uvjerljivo,  iskreno,  toplo i prostosrdačno  pjevati   na   lokalnim   idiomima,   (ibid,   str.   63)10,   ona   nezvestno amnestera skribomaniju. V leterature - kaj je po W. Kayseru vmetelnost reči -osebujno v leterature od 1000 (sic!) "domačeh" reči, kulko poete, kotere ja zovem izvustniki11 navadno rabiju (kajti je njihovo znanje Kajkavskoga jezika poprilike tulko), ne ga vmetelnosti isto kak ne ga (dobre) violine od verbovine. Temeljni postupljaj  izvustnikov je, gleč vraga!,  licentia poetica 12   anda,  praksa stalnoga odstupanja od naredil Kajkavskoga jezika. Po nje sudeči, reklo bi se da je ovocajtna Kajkavska poezija jako vmetelnička, Medtemtoga, za znati je takaj, doklam je vmetelnička licentia poetica stilem, doklam je ona stilogena i služi, za polučevanju humora, absurda, groteske, šoka, provokacije, v izvustničke Kajkavske poezije ona je stilocidna, vubija ikakovo vmetelničko temeljenje stila vitije kajti je (najgustejše) sama sebi cilj, dokaz tobožnje vmetelničke slobode ter, napokoncu, vmetelničkosti. V notorne antologije Rieči sa zviranjka13 na stranicam 371 -372 vundata je vitija Hudo vreme. Tam se rabiju ovi "kajkavizmi": breme (=  klad, terh), tema (=  kmica, temnost), nima (sic!) (= nema, ne ga), greme (= peme/o, ideme/o), več (= vre). Kak alibi za ovu ne-Kajkavoču autor14 jočivestno rabi rimu15 ter zagrezuje v jezičnu gerdobnost. Takaj, isti autor je nositelj "novoga kajkavskoga programa" (vidi Učitelj, Čakovec, 2002., str. 120-121) gde se, glede jezičnoga aspekta, veli: - kajkavština shvaćena kao jezik, a ne dijalekt; uporaba (znatno osuvremenjenoga) kajkavskoga leksika i fraza na tragu starijih kajkavskih pisaca, a ne pojedinačnih lokalnih govora; unatoč tome, odmak od bilo kakve vrste kajkavskoga jezičnoga purizma, neopterećena, propulzivna kajkavština sposobna apstrahirati i težnje prema standardizaciji, i lokalne idiome,   i   štokavizme   i   internacionalizme.    Benevolentno,   ovo   bi   se   moglo okvalificerati kak post-modemizem, moderni secesionizem, moderna art nouveau, v kotere je, kak i predi 100 let, lestor dekorativnost i lestor provokacija gustokrat sama sebi cilj. Medtemtoga, ovo bi se takaj moglo oznamenuvati kak jezički čušpajz v koteromu je vse zvun gramatike dopuščeno zverhu, valjda, efekta ovocajtne razglobljenosti,       opuščavetosti,       vkratko,       samozebrane,       samonahičene dehumanizacije. Če ovo ostaje lestor poetički program, za Kajkavski jezik ne ga opasnosti. Nu, v drugomu eseju, Budućnost kajkavštine16, (Stvaralački potencijali u funkciji društveno-ekonomskog i kulturnog razvoja sjeverozapadne Hrvatske, HAZU, Varaždin, 2002., str. 375-385) autor ide korak dalše ter implicitno takov, jezično kruto   zmesni/kompesanijski   program,   vporabljiv,   ponavljam,   jedino   v   post-modernističke poezije, (kotera je Ie jena od ovocajtneh stilov), sugerira kak je "budućnost kajkavštine"  ravno  njegov "novi  kajkavski  program".  Če bi se to vporabilo  na  Kajkavsku  prozu  (beletristiku,  esejistiku,  kritiku),  rezultat  bi  bil poguben kajti je v proze stilogeno odstupanje moguče jedino če mu jezični sistem/standard predstoji.

Potreboča standarda

Anda, da se anarhija i ignorancija ne petrificeraju i postaneju pricip , da Kajkavska pismenost dobi verodostojnost i elementarnu kakvoču, da ne vu več sumrak jezika (Donat), da stanovito postane vmetelnost reči, potrebito je ono kaj se vezda kajkavski dijalekt zove normerati/standardizerati, dati mu naredila. To je takaj krucijalno da bi Kaj kak jezik mogel zaziveti kajti je dijalekt zmir nezpravljen, kajti ga se polak lokalnosti17, amaterskeh zdelovin ter punobrojnosti normerati ne zplati. Da citeram Saussurea: Prepušten sam sebi, jezik poznaje samo dijalekte, od kojih nijedan ne zadire u drugi, pa je zato osuđen na cijepanje bez kraja, (ibid, str. 284) Za Kajkavski to znamenuje da, če se hoče preprečiti to prezkončno vmeljivanje i nezbežljivo atroferanje, da bi ga se i reanimeralo i relingvizeralo18, žurno je potrebno odrediti mu paradigmu/norme/standard19, kaj znamenuje lestor ono kaj to poslovčano znamenuje: dati mu naredila kotera anarhiju v harmoniju pretvorila buju. To se nikak ne sme z službenem jezikom20 mešati, kaj memu nakanjenju nekoteri hudniki podmečeju.
      Z normeranjem Kajkavskoga jezika polučilo bi se večkratna hasen: I. Kajkavski dijalekti bi svoju jezikoču v jezik definitivno pretvorili, 2. podigla bi mu se relevantnost i vporabljivost, 3. dobila bi se verodostojnost, 4. skribomanija i ignorancija se več ne bi mogle zkrivati pozadi ikakoveh tak-se-to-v-mem-selu-veli, lokalpatriotizma, "programa", 5. zdigla bi se profesionalnost kajti bi pisanje dobilo potrebnu meštriju, 6. "Kajkavski emirati" (Jelušič) bi vekšu mogučnost komunikacije imeli, 7. zdigla bi se sofisticeranost Kaja, 8. Kaj bi se mogel vučiti v školam, 9. omogučilo bi se pisanje Kajkavske proze... V hištorije knjigovnosti gustoča velkeh zdelin je vse vekša kak je jen "idiom" normeran, sistematizeran. Kajkavski je imel tu hištorijsku nesreču da potlam podost knjig kaj su ga vuzrediti hotele21 dohaja - ilirizem! Došla je točno stoletna doba odhitavanja, hecanja, periferizeranja, coperničkoga smuđenja, prozivanja za anti-Horvatstvo22. Moglo bi se reči da je čudo da je bogi Kaj vse to preživel. Nu, moglo bi se takaj reči da je zato prava kaštiga Božja za vse Kajofobe i Kajocidnike bilo leto 1936. i najvekša knjiga Horvatske poezije 20. stoletja, Balade Petrice Kerempuha Miroslava Krleže, jeno, oprostite, čist Kajkavsko delo! Potlam fenomenalneh Balad ne ga več tak hudo Kajocidnečkeh i Kajofobneh palamud kaj Horvatstvo z štokavočum identificeraju, a vsaku Kajkavsku reč, se razme, tipično bikovski/bedačecovski, kak čerlenu kerpu. Balade su očistile zrak da Kaj dihati more. Balade su pripravile zemlju na kotere vsakofelna Kajkavska dela rasti moreju. Balade su zanavek z Kaja slekle kompleks inferiornosti.

Nâstavek na sledečomu listu.

[Ljudevit Kaj]

Nâstavek z prethodnoga lista:

Kajkavski dijalekti i Kajkavski standard

Se razme, normerati Kaj ne znamenuje zabraniti pisanje na koterom goder Kajkavskomu dijalektu. Naj cvete cvetje Kajkavsko vsakojačko! Em se zna da su na ozemlju vmetelnosti vse prepovede kontraproduktivne. Gdo goder hoče, more i dalše pisati na govor(ček)u sela svojega, vesi svoje. Nu, kak je v lingvističke i civilizacijske zmiseli dijalekt zpram jezika nižejša, menjše vredna kategorija, to automatski znamenuje zebrati štrument koteri je inferioren Kajkavskomu standardu, kaj po sebi teorijski ne zključuje mogučnost velkeh, genijalneh izvustničkeh zdelovin.
       Naravno, bant bude. Največ ih bu na - Kajkavske strane! Naši lenjaki, ziheraši, nevupačeci, gotovniki, samoetablerani etablirci, lirski pioneri z 60 let, ignoranti, štokajuči kajofilci, samoproglašeni poetae laureate ter ponajveč Kajkavski kajologi koteri Kajkavski ni pisati ni govoriti ne znaju. Anda, Kajkavski izvustniki buju cengetali o lepote njihovega govor(čiček)a, o potreboče razlučnosti (em je denes doba pluralizma), o teroru unificeranosti, o vubijanja njevoga materinskoga jezika. Nevupačeci buju govorili o družtveno-lingvistički nepriličnem trenutku, poetae laureate o nepotrebnomu tumbanju dobro uređenoga sistema, etablircem bi se fotelja mogla zalingati če se pridruže ne/antikroatističkem tendencam, za ziheraše je vse to, se razme, preriskantno, Kajkavskem drdekom i mrdekom je zpod časti govoriti i pisati na kumekovskomu jeziku. Ignoranti se buju smejali, foteljaši buju pljuvali. Na vse to treba pripraven biti. Naj oni lestor jambraju i larmaju. Oni zaprav nijen relevantni argument nemaju ter zato moraju diskusiju il v sentimentalizem odpeljati il  v  politikanstvo. 23  Za  politikantske  floskule  treba  osebujno   pripraven   biti. Hmajnem politikantem treba zmir ponavljati: okakovotenje neje greh, animeranje žertve (Horvatstva) neje greh, pestuvanje je kultiveranje, anda, kultura. Kajkavska izvustja naj buju lokalni fenomen. Naj Ivančani delaju svoj recital Poleg jene velke gore, naj se marno skerbiju za Ivanečki "Kuokavski". Nu, naj znaju da njev Kuokavski, denes lastovito, v Koprivnice, Sanoboru more jedino lingua curiosa biti, govorček.

Zaključek

Je li se vse ovo pripetilo bude odvisno je lestor i poglavito od verujučeh i vupajučeh kajofilneh kajologov.   Ov posel mužadija, kotera je potlam  1836. občuvala Kaj, narediti nemre. Oni moreju lestor svoje lokalne govore pestuvati. Z normeranjem/standardizeranjem pripravlja se teren za vekšu kakovoču zdelin pisaneh na Kajkavskomu jeziku. Stopram takova, pisana na normeranomu Kaju, one moreju v konkurenciju z Horvatskem Štokavskem zdelinam. Denes knjige pisane na lokalni govor(ček)i nemaju nikakove šanse polak svoje kurioznosti. Treba znati da takov bu i normerani Kaj v pričetku. On takov more ostati če ne ga kakovotneh zdelin. Zato je ovo je posel za znajuče i batrivne, za gentlemene. Prez vupača da se vsem mogučem špotnikem i hmajnikem v joči pogledne bolše je nič (mečku) ne pehati. Nu, prez vupača se nič važnoga nigda dogodilo neje i ne bu. Za konec da parafrazeram B. Jelušič (misleči na Frica Krležu): Je, naj cvete terputec (loboda, kopriva, spuriš, detelja), nu naj zna da cvete terputečno (lobodno, koprivasto, spuriški, deteljno), ne kot fijolica fijolično (lilijski, mačuhtčno, rožno...)

--------------------------------------------------------------------------


Pripomene

1.   Kaj velite na ovakvu terditvu: Postanek i razvitek Kajkavskoga jezika karakterizera čudo zvunredneh i nepovoljneh okolij?
2.   To bi, anda, moglo znamenuvati da ga je, zmed drugemi, i sam Dalibor Brozović kompromiteral!
3.   Jen od troublemakera sem, zgledi, i ja z idejum o potreboče normeranja Kaja kajti je v naše, Horvatske lingvistike vse tak lepo, navučno, zredno, prilično, Horvatski poželjno posloženo da je tu svetu strukturu pehati segurno greh prokšije, derzovitosti i nebontonalnosti.
4.   Koncilijantno bi rekel "Kajkavskeh dijalektov", nikak "Kajkavskoga dijalekta".
5.   Čist nakanljivo rabim ov glagol polak njegove polisemantike.
6.   V antologijam kaj su potlam 1999. vunzišle (dve Skokove i Kutnjakova) nema datki o novem
knjigam na Kajkavskomu jeziku, kaj je velka falinga. Ja bi rekel da je barem Kajkavskeh 50 knjig od
1979. do 2003. vundato.
7.   Polak  mogučnosti  da barem  prati  formeranje te  Kajkavske  kritičke  mase če ju vre  neče
planerati/programerati, te benigni KAJ i njegov vundatnik Kajkavsko spravišče egzemplar su naše nevupajučosti, intelektualne fenosti i seguraštva. KAJ ne piše o Kaj-Faku vu Varaždinu, o Ivanečki recitali, Čakovečkomu stručno-znanstvenom skupu o kajkavskom narječju i književnosti u nastavi, o važnosti Varaždinske Kajkavske zpeljatve Hamleta, o Varaždinskomu recitalu Senje i meteorji, ne rabi obletnicu Kristijanovičevoga rođenja (1996.), Kajkavskoga don kihota, za morebitnu aktualizaciju i problematizaciju njegovega creda,  ne obrača ni droptu pozornosti kajkavizerani [/i]Soneti Williama Shakespearea etc. etc. Požalno, več neg požalno.
8.   Poglavito na izvustju autorovoga sela ter se zato more reči da je i selska.
9.   Točno, al nesu vmetelnički vporabljene. Sirovina i zdelovina ne jeno te isto.
10.   Točno,  al,  znovič, to ne znamenuje i  vmetelnički.  Kategorije:  iskreno,  toplo a poglavito prostosrdačno ne zpadaju vu vitiznansku kritičku meštriju, ne čine ars scribendi kajti bi teda vsa skribomanija bila vmetelnost
11.   Pogleč moj esej Moderna Kajkavska jezičnička i izvustnička poezija, Učitelj, Čakovec, 2003., str. 101-115)
12.   Zakaj skoro da ne Kajkavske proze? Zato kaj v proze licentia poetica je sekundarni, razvodenujuči stilem, v proze se z jezikom ne blefera, neg ga se mora znati rabiti.
13.   Kak Kajkavski točna formulacija!
14.   Denis Peričič. Požalno, dela se o autoru koteri, po meni, v "jezičničku" struju moderne Kajkavske poezije zpada.
15.   Jen od esejov kaj bi čem pređi trebalo napisati je: Rima v moderne Kajkavske poezije. Po memu mišlenju, falšivo i pofalatno razmevajuči Krležine Balade, Kajkavski autori zverhu rime pregusto alduju Kajkavski jezik ter vhajaju v redundancu jenoga stilema il zevsem gubiju temeljnu zmisel, kak autor Hudoga vremena gda veli: žlica teme (hoteči reči žlica kmice), a zaprav veli žlica motiva!
16.   Ne ga budućnosti kajkavštine prez dojdučosti Kajkavčine! I najpofalnejše što-kavljenje o Kaju, lestor kak dekajkavizacija rezultera.
17.   ... dijalekata ima toliko koliko i mjesta. (Saussure: Tečaj opće lingvistike, ArTresor i Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2000., str. 251)
18.   Jedino čez relingvizaciju, po meni, Kaj je moguče reanimerati.
19.   Standardni jezik je oblik jezika nastao eksplicitnim normiranjem. (Škiljan: Jezična politika, Naprijed, Zagreb, 1988., str. 10)
20.   Službeni jezik je oblik jezika čija je upotreba zakonski propisana na nekom području, a ako je to
područje država, radi se o državnom jeziku. (Škiljan, ibid, str. 20)
21.   Napučenje vu horvatsko pravopisanje (1780.), A. Rajšp: Nemška gramatika (1772.), I. Szentmartonv: Einleitung zur kroatischen Sprachlehre fur Deutsche (1783.), F. Kornig: Kroatische Sprachlehre,  Horvacka gramatika (1810.), T. Mikloušič: Kratko vpelavanje k diačkom govorenju (1797.), J. Đurkovečki: Jezičnica horvatsko-slavinska (1826.), I. Kristijanovič: Grammatik der Kroatische Mundart (1837.)
22.   Čeprem se do ilerizma Kajkavski zval Horvatski jezik. Pogledni naslove pobrojaneh knjig v 21. pripomene.
23.   Ovo je atak na hrvatsko jedinstvo! Ovo je izdaja! Ovo je pokušaj parcelizacije tek stvorene države! Ovo je politika, ne lingvistika! Oni hoće da se Zagorje i Dalmacija više ne razumiju!


Rečovnik (ponajveč mojeh neologizmov/"neologizmov")

banta - smetnja, neprilika, problem
cengetati - prigovarati kao dijete, "cendrati"
datka - podatak
drdek - doktor znanosti, iron.
etablirec - foteljaš
hmajnik - pakosnik, zlonamjemik
izvustje - dijalekt
izvustnik - dijalektaš
mrdek - magistar znanosti, iron.
nakanljivo - s nakanom, namjerno
naredilo - pravilo, norma
nevupačec - strašljivac
nezpravljen - neuređen
okakovotenje - povećanje kvalitete
okolija - okolnost
opuščavetost - opustošjelost, stanje pustinje
palamuda - brbljarija
pofalatno - djelomično
poslovčan - doslovan
postupljaj - postupak
pozmislovanje - poimanje, koncipiranje
razvudenje - analiza, raščlamba
terditva - tvrdnja
vitnik - pjesnik
vmeljivanje - urušavanje, "sjedanje"
vmetelnost - umjetnost; umijeće; vještina; spretnost
vpeljatva - uvod
vundatva - izdanje, publikacija, publiciranje
vuzrediti - sistematizirati, posložiti, kategorizirati
zdelina - izradak, uradak, rad, djelo
zgodopis - časopis
zkupnik - zbornik
zpeljatva - izvedba


Leteratura

Saussure: Tečaj opće lingvistike, ArTresor i Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2000.
Brozović: Standardni jezik, MH, Zagreb, 1970.
Brozović-lvić: Jezik, srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski, hrvatski ili srpski, JAZU, Zagreb, 1988.
Škiljan: Jezična politika, Naprijed, Zagreb, 1988.
Letopisjez/k, Čakovec, 2001., 2002., 2003.
Stvaralački potencijali u funkciji društveno-ekonomskog i kulturnog razvoja sjeverozapadne Hrvatske,
HAZU, Zagreb-Varaždin, 2002.
Zkupniki ze Zelinskeh recitalov
Zgodopis Kaj

[Ljudevit Kaj]

"Neću van više govorit o zajiku kega me je moja mat navadila, vi volite vašega, ne zato ča je veći od mojga nego zato ča je vaš, ja volin svojga, ne zato ča je mići nego zato ča je moj."
(Vedrana Rudan, kolumnistica Nacionala)]

http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg3155/?topicseen#msg3155

Réčki „Nôvi list“, 25.02.2010. / Kolumně, komentâri

S KAMIKA I MORA

Čakavski va EU!


Piše Slavica MRKIĆ MODRIĆ
 
 
Ste vi malo videli kako bi te sakramenske »zelene« otele ukinut hrvacki zajik va Evropskoj unije. Ja, ona Frančiska z Holandije i ona Marija z Njemačke, a more bit i obrnuto, ma baš me briga, aš ako njih dve misle da j sasma svedno s ke republike bivše Jugoslavije dohajaš, ča bi se ja pojidala skuda su one. Najme, za one ki ne znaju o čemu povedan, sad ću i pojasnit. Te dve šušumige su dokončale da mi, Bosanci, Crnogorci i Srbi povedamo isten zajikon, ki, pazite vi sad to, dohaja z jednoga zajedničkoga ki se zove srpsko–hrvacki i da kad je tomu već tako, neka se lipo dogovorimo da nan ta ishodišni bude i zajednički.
    Tako su to dokončale i predložile F & M, i ostale žive. Ljudići moji, kad san ja to pročitala, ne daj Bog da su mi bile blizu, aš bi doma šle i raskosmane i finjene. Najprvo bin jih raskosmala aš ča se pačaju va ono o čemu pojma nimaju, onput bin jih posela i lipo njin dala do znanja da povedaju bedastoći. Predavanje bi počelo od staroslavenskog, pa bi preko Ćirila i Metoda nekako došli do prosvjetitelji, spomenuli i Vraza, i Vuka, pa još čuda njih, onput bin njin za lektiru dala si starohrvacki pisci, ma i si oni ki su važni za nacionalnu baštinu ostaleh bivšeh republik, pa kad bi se to pročitale bin jih pitala ako još vavek misle da su šegavo predložile to ča su predložile. Ma ne bi tu bil kraj, morale bi one mane naučit i glagoljicu, i ćirilicu, napamet Njegošev »Gorski vijenac«, Mažuranićevu »Smrt Smail Age Čengića«, dakako da i »Balade Petrice Kerempuha«, pa četire pjesmice od Balote i pet od Gervaisa, ma i citate z Andrićeve »Ćuprije«, tri poglavlja od Crnjanskog, celu povjest oveh prostori, pa ako bi se to preživele, onput bi imele navadit i čakavski.
    Tu bi i finili, aš pokle se te muki, da mi j videt ki bi se konfrontal s manun, ja bin rekla ste za to da čakvski bude službeni zajik cele Unije. Verijte da bi odgovorile – ši! Zač? Ma ne zato ča bi one neš razumele, leh od straha da će morat na popravni. I tako bi konačno čakavski dobil ulogu ku va svitu zasluži. A ne govorin niš bedasteje od njih dve, aš ako one misle da se mi si razumemo zato aš povedamo isten zajikon, onput je činjenica da bi se na račun čakavskoga razumeli i mi, i Slovenci, i Rusi, i Česi, Slovaci, Makedonci i da ne nabrajan dalje, a prava podloga za to je ča drugo ako ne staroslavenski. Da mane poslušaju ne da bi zašparali, leh bi čuda zašparali. Ma, ča j bolje kad mane niki niš ne pita, a ča san ja bedasteje rekla od onoga ča su rekle F & M?


http://novine.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU=285A285D286328592863285A28582859285828632893289328632863285C285F285A285B285A286028632863286328592863H

Vevo je moderna drzhava:

http://www.vecernji.hr/vijesti/zeleni-mastaju-izvornome-srpsko-hrvatskom-jeziku-clanak-82580

Obratite pozor na pozhelne stvari:

“Europski parlament upozorava na to da je izvorni srpsko-hrvatski jezik sada rascijepljen u niz službenih jezika u nekim mogućim kandidatskim zemljama toga područja; ističe da trošak prevođenja ima znatan utjecaj na proračun europskih ustanova; poziva Europsku komisiju da s hrvatskim vlastima prije pristupa pronađe prikladno rješenje glede hrvatskoga jezika koje ne bi spriječilo kasnije zaključivanje sveobuhvatnoga sporazuma o jeziku s BiH, Crnom Gorom i Srbijom kada te zemlje jednom postanu članice EU"

i

Pozivaju također na “omekšanje krute politike useljavanja i azila”

http://www.forumgorica.com/politika/moderna-drzava/15/?action=post;quote=10548;num_replies=28;sesc=04d7b4a5ab6c12dddc420d908ad35a26

Pochetak kolonizacije ili nastavak?

Gda se mi nebi sramili svojega Jezika onda bi mam vrgnuli v Ustav da su Kajkavski i Chakavski sluzhbene inachice Hrvatskog Jezika pak nek evropjani sprevadjaju na dva jezika ak basch ocheju. Tak i tak je Kajkavski materinji vekschine stanovnikov Hrvatske. Ak more par sto ilada permajduschov imati svojega jezika onda moremo i mi.

http://www.forumgorica.com/politika/moderna-drzava/msg10552/#msg10552

[Ljudevit Kaj]

Tjědnik „Šibenski list“ v sakomu broju objavlujě 4-6  člankov na nestandardne hrvacke čakavske ikavice.

V broju 2403 od 23.01.2010. bilo je jě 6:

Tjědnik „Šibenski list“, br. 2403, 23.01.2010.
6 člankov na nestandardne hrvacke čakavske ikavice

http://www.forumgorica.com/kajkavski/pocakaj-%28po-ca-kaj%29-lipa-nasa-cakavska/msg11336/#msg11336

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Pretplata na tjědnik "Šibenski list"
http://www.sibenski-list.hr/pretplata/form.php

[Ljudevit Kaj]

(Kajkavski) Sveti Križ Začretje (a ně Drač-smetje)


Zâgorski list, br. 335, 19.03.2010 (papérnato izdâjně)

Vučeniki Osnovně škôlě Sveti Križ Začretjě zborili su sě da v zebirne nâstave imaju zavičajni govor kak posebni predmet

PESNIČKA VĚČER ZA OČUVÂJNE ZAVIČAJNOGA GOVORA

Vuspeli su v svemu nâumu jel vučeniki 6. rěda, ne 14, v sve zebrine nâstave pod voctvom vučitelicě Marijě Smolič imaju dve vurě tjědno zavičajni govor.
Vučeniki  dobivaju oceně, vupisuju sě v svedođbě, sě službeno kak spâda.
”Malo imamo problemov jel némamo gramatike i pravopisa. Vučitelica Smolić sâma jě osmislila program.


SVETI   KRIŽ  ZAČRETJE

Učenici Osnovne škole Sveti Križ Začretje prošle godine pokrenuli su projekt zavičajnog govora kao izbornog predmeta u nastavi. Za svoj su rad dobili brojne pohvale, a što je još važnije uspjeli su u svom naumu jer učenici 6. razreda, njih 14, u svojoj izbornoj nastavi pod vodstvom učiteljice Marije Smolić imaju dva sata tjedno zavičajni govor. Također projekt prate učenici 8. razreda u dodatnoj nastavi povijesti pod vodstvom učiteljice Ksenije Mihelec, a u projekt je uključena i pedagoginja Nevenka Sinkovič.

Věčer kajkavskě poezijě

Kako bi javnosti prezentirali dio svojih programa i planova kroz projekt, učenici su uz pomoć učitelja organizirali 'Večer kajkavske poezije' u Muzeju Žitnica. Kroz poeziju začretskih pjesnika i pjesme s kojima su nekadašnji učenici škole nastupali na raznim natjecanjima ukazalo se na običaje i tradicije začretskog kraja koje treba sačuvati. Učitelji su se aktivno uključili i u program, pa je tako voditelj bio Danijel Likar. Svoje pjesme čitali su uz kla-virsku pratnju Olivera Be-loševiča, Verica Jačmenica Jazbec, Miroslav Lovrenčić, Nada Vukić i Ljubica Komlje-nović. Neke od njih su i uglazbljene pa smo ih čuli u izvođenju Mješovitog pjevačkog zbora Sveti Križ Začretje. Onda su pred mikrofon izašli i nekadašnji učenici začretske
škole, a njih je u čitanju pjesama pratio Franjo Šoštarič na gitari. Tako smo čuli pjesme Sanjke Majsec, Lidije Mikulič (Roginić), Milice Mišak (Be-zek), Silvane Ferenčak, Ane Sente, Ivane Dugorepec, Tereze Sente i Martine Ciglenečki. Učenici članovi povijesne grupe pripremili su i predstavili se prigodnim skečem.

Skuplaju réči

- Učenici rade gramatiku, pišu pjesme i sastavke, a sve to skupa prati povijesna grupa kao projekt koji ćemo predstaviti na smotri za ljudska i građanska prava, prvo u Tuhlju, a onda poslije nadamo se i u Krapini. Za ono što smo lani tražili, uspjeli smo se izboriti, da imamo zavičajni govor kao predmet.   Učenici  dobivaju ocjene, upisuju se u svjedodžbe, sve službeno kako spada. Malo imamo problema jer nemamo gramatike i pravopisa. Učiteljica Smolić sama je osmislila program. Skupljamo riječi i na ovakav način kao što je ova večer, trudimo se popularizirati očuvanje zavičajnog govora i zainteresirati djecu. Već lani smo rekli da je zavičajni govor pao u zaborav, malo ga se srame, zaboravili su dosta riječi - rekla nam je učiteljica Ksenija Mihelec.           
Da se svi zajedno sjetimo ne- kih možda već i zaboravljenih riječi, učenici su svakom na ulasku podijelili cvjetiće od papira na kojima su riječi bile napisane s jedne strane na zavičajnom govoru, a s druge strane na standardnom jeziku. (S. Fu.)

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Ovak jě pisano lâni:
http://www.sveti-kriz-zacretje.hr/index.php?option=com_content&task=view&id=369

iliVi:

ZAVIČAJNI GOVOR –ZEBIRNI PREDMET V NAŠE ŠKÔLE     

Sréda, 25. ožujka 2009. 

Grupa osmaša naše Osnovne škole u Svetom Križu Začretju okupljena u povijesnoj grupi koju vodi profesorica Ksenija Mihelec izradila je projekt kojim želi uvesti zavičajni govor kao izborni predmet u školi. O samom projektu, njegovom cilju, ali i aktivnostima koje su do sada uradili izvjestila nas je prof. Mihelec: Cilj našeg projekta je uvesti zavičajni govor svetokriškog kraja u našu školu kao izborni predmet. Učenici osmih razreda koji su se na jesen uključili u dodatnu nastavu iz povijesti sami su odabrali ovu temu. Njihovu želju da se u školi više govori kajkavski uočila sam dok su još bili u šestom razredu. Na satu povijesti, kad ne bi razgovarali o gradivu, sa mnom bi razgovarali kajkavski. Bili su uporni i stalno su isticali da je to njihov materinji jezik.

Slijedeće školske godine svaka će škola donijeti svoj školski kurikilum po kojem će svaka škola moći napraviti nešto po čemu će biti drugačija, posebna. Zato se nadamo da će se naš projekt ostvariti. Razgovarali smo s ravnateljicom i doznali da izborni predmet ima dva sata. Upozorila nas je na mogućnost da ministarstvo ne bi odobrilo taj predmet, te predložila mogućnost zavičajnog govora kao izvannastavnu aktivnost. Upoznali smo predstavnike lokalne zajednice s našim projektom i oni su nam spremni dati financijsku potporu.

* * * *

U našoj školi učenici su oduševljeni idejom o novom izbornom predmetu, a i većina učitelja se slaže da treba poraditi na očuvanju zavičajnog govora. Ankete koje smo proveli među učenicima, učiteljima, roditeljima i u našem outlet centru «Roses», pokazale su nam da je naše narječje zapostavljeno u medijima i da se sramimo na javnim mjestima govoriti kajkavski. Krenuli smo u « akciju «. Postavili smo plakat s pitanjima i kutiju u koju su učenici mogli ubaciti svoje prijedloge vezane uz naš projekt. Zanimalo ih je tko bi predavao zavičajni govor. Mislimo da bi to trebala biti učiteljica hrvatskog jezika koja govori našim, svetokriškim govorom. Organizirali smo posjet «Kajkaviani», udruzi koja se bavi očuvanjem kajkavske kulturne baštine. Napisali smo «Mali rječnik kajkavskih riječi» i uvjerili se da smo puno kajkavskih riječi zaboravili. U našoj školi ugostili smo gospođu Nevenku Gregurić i gospodina Rajka Fureša koji njeguju kajkavski jezik i pišu u «Zagorskom listu». Pohvalili su naš projekt i misle da bi se na taj način moglo puno napraviti glede očuvanja zavičajnog govora. Projekt smo predstavili ravnateljici škole, učenicima i roditeljima petih razreda i bit će prezentiran na radiu «Kaj». Trebalo nam je puno truda da bismo «preveli» tekst sa štokavskog na kajkavski. Naime, naš ćemo projket, na zavičajnom govoru, predstaviti u Tuhlju na «Smotri projekata za ljudska prava i demokratsko građanstvo». Ostvari li se naša ideja, buduće generacije puno lakše će se izražavati i neće za svaki riječ morati dobro razmisliti «kak ide na kajkavski».

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Ne dopustimo da se kajkavski jezik svede na liriku malobrojnih pjesnika, a da nestane iz svakodnevnog govora.

Obširnešě:
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg5342/#msg5342

[Ljudevit Kaj]

Vuz križni pût hrvackoga kajkavskoga jezika:


prof. Željko Funda
                                     Kak sem zgubil harc za Kajkavski jezik
                                                        od Kajkavskeh himbenikov

                                     Reč materinska od đemanta vsakoga vsakomu ne preštimanejša
                                                                                           (parafraza Krleže)

Vsi se slažeju da je do 1836. (ilerizma) Kajkavski bil jezik. Vsi se takaj slažeju da je odunda on izvustje. Oni to tak jočivestnem deržiju da si ni „prosta“ pitanja ne postavljaju. Kak je, i je li, moguče delingvizerati jen jezik? 1 Po čemu, po kotereh jezičneh lastovitosti je Kaj dijalekt? Je li Kaj išče ima fonologiju, morfologiju, sintaksu i leksiku koteru je pre ilerizma imel? Če je Kaj dijalekt, kak da se on na dijalekte deli2, anda, sam na sebe? More li se na jene pelde pokazati to delenje Kaja kak dijalekta? Kak to da se jen Zagorec, gda govori na Kajkavskomu dijalektu, i jen Dalmatinec, gda govori na Čakavskomu dijalektu, kak to da se oni ili nikak ili slabo razmeju čeprem istomu dijasistemu/jeziku pripadaju? I tak dalše, i tak dalše ...

Rekel bi da je temu tak ponajveč3 polak politike, kak predi, tak i vezda, tijam polak hudo podobneh zrokov. Kak je ilerizem bil gibljaj za oslobođenje južneh Slavenov od Austrijske dominacije, tak je novoztvoreni “Ilerski“ jezik trebal biti najvažnejši štrument koteri je šče v narod neformerani puk Kranjske, Istre, Horvatske, Dalmacije, Slavonije, Bosne, Hercegovine, Černe Gore, Serbije i Bulgarije zkup trebal privleči jenem, Ilerskem narodom ga čineči. Čist logično, kak opasen po monarhiju on je formalno zebranjen 1848. Nu, on nastavlja živeti i razvijati se pod imenom Horvatski jezik, anda, jezik malobrojnoga naroda kaj na malomu teritoriju živi i ter zato za monarhiju neje opasen. Jeno dugovanje je tu kuriozno. Ono kaj je „Ilerski“ bil za Habsburšku Monarhiju, to je isto Kajkavski za Horvatsku trojednicu bil: faktor dezintegracije, ono kaj Trojednicu zaprečuje v jeno političko telo, v (lestor) Horvatsku se pretvoriti. Zato mu je trebalo zeti ime (od Horvatskog postal je Kajkavski), trebalo ga je v regionalno ograničeni dijalekt pretvoriti, trebalo ga je stigmatizerati kak provincijalen, bezjački, selski, primitiven, konzervativen itd.

V Karađorđevićovske Jugoslavije priča se nadalšala. Pokehdobe se nova južnoslavenska zkupnoča stopram formerala, trebalo ju je čuvati (kot joko v glave) i z odhitavanjem vseh lokalneh, regionalneh, tijam i nacionalneh osebujnosti4. Njejnomu formeranju je predhodilo Horvatsko odvajanje od Austro-Ugarske Monarhije ter je i za Horvatske interese bolše bilo da se preveč ne kajka ter da se ni teoretski v Kajkavsko pitanje ne peha5.

Nu, razvitek Horvatskeh osebujnosti ne se dal preprečiti. Kak najava procesa, Domjaničov versovnik Kipci i popevke zišel je vre 1917., a sledil je V suncu i senci, 1927. ter  Po dragomu kraju, 1933. Plava gora, versovnik Tomislava Prpiča, vundat je 1923. Nikola Pavič leta 1924. vundaje Pozableno cvetje, Krleža štampa Galovičove Z mojih bregov leta 1925. napokoncu je došla koruna, Krležina čestitka stote obletnice ilerskoga gibljaja, Balade Petrice Kerempuha!

V Titove Jugoslavije se z jezikom takaj događalo nekaj podobnog. Po gdo znakoteri krat v hištorije, jezik je bil štrument realizacije političkeh ciljov. To znamenuje da je „Horvatsko-Serbski“ 6, koteroga je politika forserala, imel funkciju včverščuvanja „bratstva i jedinstva“, temelja Titove nutrašnje politike.

Hištorijsko interesno hižništvo ne se ni pol stoletja oderžalo. Čem su zasebni interesi narodov Jugoslavije ojakšali, vse več su v konflikte dohajali. Glede Horvatske, njejna emancipacija od statusa „Jugoslavenske republike“ do statusa samostojne deržave pričela je z borbum za samostojni Horvatski jezik. V takovem hištorijsko-političkem pogodom Kajkavsko pitanje se ne aktualizera. Stopram z pokazum Horvatskoga pramaletja 1971. moglo se glasnejše i kajkati. Za reči je da je kajkanje jen od štrumentov tega protuletja isto kak i njegov rod7. Ono ga nazveščjuje i trasera mu put, nu takaj ono je neaborterano dete i gda je protuletje vgašeno8. Z dezintegracijum Jugoslavije i „kroatizacijum „ Horvatske9 Kajkavsko pitanje se aktualizera. Več ne nespadno pitati: Kaj je denes Kaj? Kaj je nama Kajkavcom Kaj? Kaj su severni Horvati prez Kaja? Je li ga treba odhititi v ropotarnicu preteklosti? Je li on zaprečka Horvatske sloge i zkupnosti? Zakaj ne prijeti Krležin pozov v obličaju njegoveh Balad, najbolšoga versovnika Horvatske poezije XX stoletja, ter tak nadalšati? Kaj ne „reč materinska (vendar) od đemanta sakega preštimanejša“ 10? Ne da se lestor versovniki pišeju, pišeju se kajološki eseji, v Kaju Antun Šojat tijam gramatiku Kajkavskoga piše11.

Od 1971. počinje se ztvarjati ono kaj ja zovem „Kajkavska kritična masa“, zkupina za Kaj emanciperajučeh i revitelizerajučeh versovnikov, romanov, novel, antologij, navučneh zbiratvi, kajološkeh esejov, dijalektalneh rečovnikov, reprintov12, zgodopisov, pogdeneh publikacij, recitalov, zlagatvi knjig, radijskeh i televizijskeh emisij itd., a kotera Kajkavsko pitanje se aktualizera ter, po meni, relingvizaciju i standardizaciju Kaja mogučum čini. Potlam skoro 50 let ta masa dohaja do križišča: il se bu pričela vmeljivati13 il bu dopeljala do nekakovoga (relingvizeranoga) modernoga Kaja.

V takvomu obzorju gledajuči proces Kajkavske preteklosti i njegove ovocajtne revitalizacije, ja sem probal jenu varijantu relingvizacije Kaja z svoji zdelinam ter javni nastupi, anda, praktički ztvoriti. Zato sem:

1. Da bi po/dokazal da je relingvizerani14 Kaj vporabljiv i za najvekše vmetelničke dosege, preobernul sem Shakespeareove sonete15.

2. Da bi po/dokazal da se more pisati relevantna Kajkavska proza, napisal sem roman Ljudeki 16.

3. Da bi pokazal da se na Kaju more i o abstraktneh, tijam metafizičkem temam pisati, vundal sem svoje versovnike: Srečovnjaču 17, Mocartenje 18, Alelujni smeh 19 ter Sonete Bogu 20.

4. Da bi po/dokazal da se na Kajkavskomu jeziku more Kajkavska gramatika napisati,  vundal sem Malu gramatiku Kajkavskoga jezika 21.

5. Da bi po/dokazal da se mora Kajkavski govoriti gda se o Kajkavskem temam dela, ja sem v takovem prigodam navek Kajkavski govoril22 imajuči da pameti da moj Kajkavski niti je jedini, niti obvršen, neg da je stopram jena moguča varijanta.

6.  Da bi po/dokazal da se Kajkavski more vporabiti v kajološkem esejom, napisal sem: 1. Kajkavski jezik, Varaždinski književni zbornik 6, str 189-195, Varaždin, 2002., 2. Kajološko-kajofilsku deklaraciju o Kajkavskomu jeziku, VKZ, str 179-180, Varaždin, 2003. 23, 3. Kaj kak Kaj, v zkupniku Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju, str 497-508, Zabok, 2006. 241, 4. O potreboče normeranja Kajkavskoga jezika, VKZ, str 99-105, Varaždin, 2008. 25, 5. Kajkavski jezik, znovič, Hrvatsko zagorje, str 169-173, Krapina, 2001. 26   

7. Da bi po/dokazal da se Kajkavski more reči ono kaj je na Štokavskomu napisano, sam sem kajkavizeral Posao da Kaj bude jak, recenziju moje preobernitve Shakespeareoveh sonetov, od Božica Jelušič, str 178-184.

8. Da bi po/dokazal da se Kajkavski more vporabiti v pisanju komedij, napisal sem radio-komedije Merdulanje i Poslednja komunista pasija 27.

Zabadav. Utaman. Uzalud. Zahman. Prez ikakovoga rezultata. Čista totalna zguba. Znakovito je da sem ja harc zgubil a da nijeden boj zgubil nesem. Kajti, moji protivniki nesu napisali nijen članek v koteromu bi moje teze pobili28, nesu ni na jene navučne zbiratve nje zkotrižili. Zgubil sem polak nezaintereseranosti Kajkavskeh intelektualcov, polak njeve lenosti, indiferencije ter dobro zorkestrerane ignorancije 29 mojeh protivnikov. Zgubil sem i zato kaj več ne vidim zmiseli da sam za druge i mesto drugeh harc voditi doklam se tem drugem gli fučka kaj se v boju za Kaj događa.
Niti sem našel ijenoga zveznika30, niti sem ikoga napeljal da piše prozu (eseje, kritike) na Kajkavskomu jeziku31, niti sem ijenoga Kajkavskoga poslenika pridobil da na Kajkavskem navučnem zbiratvam govori Kajkavski, niti sem ze svojum gramatikum ijenoga „vitiznanca“ navčil, rečemo, da v Kajkavskomu nema duge vnožine32, niti sem, inzistirajuči na profesionalnosti i poznavanju Kaja kak jezika, Kajkavsko vitiznanstvo zdigel barem za jen milimeter. Nesem ni Kajkavske zgodopise kak su Kaj i Hrvatsko zagorje kajkavizeral ni 1%, nesem nič polučil ni med mediji kaj se delaju na Kajkavskomu govornomu prostoru33 itd., itd. Čista, totalna zguba. Obladali su me oni kotere ja zovem kajofilci i kajoficleki, anda, Kajkavski komedijaši koteri zpelavaju komediju Revitalizacija Kaja z figam v žepu. Čeprem su visoko školuvani, oni nemreju razmeti, za me elementarnu terditvu da se štokajuči Kaj vubija. To, štokanje o revitalizacije Kaja, to je mezga te komedije. Kajti, i najlepše, najdobrohotnejše, najpofalnejše štokanje o Kaju, Kaj truje, nezametno, nežno i prezbolno, al nepovratno. Z ovakovum, dvoličnum jezičnum praksum, z ovakovem patronizeranjem, Kaj postaje jezični debil, hendikeperan, ono kaj je nesposobno samo se za se skerbeti34.

Ne nečasno harc zgubiti, poglavito če se od bolšeh, časnejšeh, plemenitejšeh zgubi, od oneh koteri Kaj več radi imaju. Nu, da poglednemo od koga i kak sem ga ja zgubil.
Lekmestu je reči da sem zgubil polak svega programa relingvizacije i standardizacije Kaja. Nu, oni koteri su me obladali, Kajkavski falšivci i himbeniki, defineranoga programa/ projekta o emancipacije Kaja nemaju. Zaprav, oni nemaju nikakovoga programa glede njegove emancipacije. Pre bi rekel da im je vsejeno. Morti bi se tu moglo zpomenuti dva dost nezelaborerana probljaja. Jen je stopram skica ponajveč za Kaj v poezije, drugi je kup Pilatušovskoga premišlavanja i dvojbi.

Pervi je tzv. „novi kajkavski program“ Denisa Peričiča, koteri v eseju Kajkavska lirika Tomislava Ribića ili uvod u „Novi kajkavski program“ veli: „ ... kajkavština shvaćena kao jezik, a ne dijalekt; uporaba (znatno osuvremenjenoga) kajkavskoga leksika i fraza na tragu starijih kajkavskih pisaca, a ne pojedinačnih lokalnih govora; unatoč toče odmak od bilo kakve vrste kajkavskoga jezičnoga purizma, neopterećena, propulzivna kajkavština sposobna apstrahirati i težnje prema standardizaciji, i lokalne idiome, i štokavizme i internacionalizme“ 351. V eseju  Budućnost kajkavštine 36 isti autor sugerera da je ovak viđen Kaj zaprav njegova dojdučost. Po meni to je čušpajz Kaj, to je Kaj koteri se more dobro rabiti jedino v tzv. postmodernističke poezije, a nikak v ikakove kritičke proze.

Z kondicionali bogati esej Je li moguća i da li nam je potrebna standardizacija kajkavskoga jezika 377 Jože Skoka pun je retoričkeh pitanj i odpreteh dvojbi je li standardizacija (relingvizacija) Kaja potrebna388. On, rečemo, tak tipično kondicionalno veli: „A ona (svekajkavska sinteza, op. aut.) bi bila stvaranje novog, umjetnog i neprirodnog jezika koji teško da bi mogao obavljati svoju primarnu funkciju.“ (str 159) Krivo, gospon profesor,  kajti to ne bi bil ni novi ni zmeštruvani ni neprirodni jezik. On bi bil vekša, širša, bogatejša varijanta lokalnoga materinskoga idioma koteru bi, kak i vsaki standardizerani jezik, poglavito Kajkavski zpisatelji i intelektualci trebali znati, ne vsi. On ne bi odhitaval Kajkavska izvustja i lokalne govore, neg bi bil njehova nadgradnja. Jedino v pričetku vpeljavanja standardizeranoga/ relingvizeranoga Kaja bilo bi, kak i navek, porođajneh muk. Medtemtoga, zato obstoje Kajkavski mediji kak je zgodopis Kaj, gde je dvoječi gospon član vurediteljstva, a koteri bi mogli i morali aktivno promoverati jezik (kak negda Danica Horvatska Štokavski) koteri oni tobože promoveraju39. Nu, oni su neverujuči i nevupajuči, oni su himbeni i hamižni. Z takovem nigdo se nigda ne pomogel pa se ne ni Kaj40. Štokajuče, Pilatušovsko vurediteljstvo Kaja, ljudi prez Kajkavskoga erosa, anda, prez vere i vupača41, more kak i do vezda dugoročno lestor na hasen Kajkavske škode delati. Če se ne pripeti nekakova Kajkavska revolucija, če ljudi ne razmeju da se tu dela o dekajkavizacije kajkaviane, Kaj bu vse fletnejše gingavil. Tragikomično je da je jen od glavneh faktorov Kajkavske dezintegrecije gli patetično krakorenje o potreboče čuvanja reči materinske teh „Brut-alneh“ kajofilov. Pokehdobe je puno autorov interesno povezano z Kajovci42, pripetilo se nič ne bude. Lastovito se nič pripetilo ne bu kajti sem ja jedini koteri im v joči vre nekaj let govori da su Kajkavski poškodniki. A jen kot nijen. Vapijuči v puščave od nezameranja, nebatrivosti, ničemurnosti i prilizavanja.

Isto se more reči za Kajkavianu, išče jenu štokajsku i benignu (Kajkavsku) družbu. Delati reprinte kak dela Alojz Jembrih je fale vredno, al ni dost. Kajkaviana bi morala kajkati i v govoru i v pismu vre polak svega imena i verodostojnosti. Nu, doklam ju nevupajučeci vodiju, a vodiju ju, to se pripetilo ne bu. Tak se ne zameralo Ministarstvu kulture, Matice Horvatke, političari, Radiju Kaj, ne se burkalo, dobila se bu tu i tam kakova kost medijske pozornosti  i – mirna Bosna. Potlam promoveranja Shakespeareoveh Sonetov v dvorcu Golubovec, ja nijenu svoju knjigu več tam, v centrale Kajkaviane, nesem promoverati mogel. Il sem bedastoče pisal i za te bedastoče dobil nekakove nagrade il sem Jembrihu i njegove bende bil preradikalen. Morti preveč Kajkavski.

Kaj vezda? Kak dalše? Naj bu raztakanje, nič. Če nikoga zvun mene ne briga, zakaj bi mene bilo? Če se nigdo zvun mene neče kajjopcom zameriti, zakaj bi se zmir ja? Če vsi misliju da dotičniki dobro delaju, zakaj da se mučim misleči proti vekšine? Če ti ljudi intelektualnoga poštenja nemaju, zakaj da ga ja zmir prebuditi hočem?

Anda, naj bu – Što. Da završim s Alojzom Jembrihom i na način kako on to priželjkuje: „ Stoga, još jednom ponavljam, danas nam treba sveobuhvatna povijest kajkavske književnosti i kajkavskoga jezika na hrvatskome i engleskome jeziku!“ 43 (sic!) Dakle, Kaj na štokavskom, Kaj na engleskom, nikako ne na kajkavskom. Neka tako živi slatki naš Kaj, to jest long livein its grave.

P.S. Pardon me, but why don't we join the trend and speak English?


Nâstavek vu sledečomu listu

[Ljudevit Kaj]

Nâstevek prethodnoga lista

Pripomene:

1.   Kajti, če su lingvistički konstituensi jenoga „idioma“ (fonologija, morfologija, sintaksa, leksika) ostali isti, kak to da te idiom več neje jezik, ono kaj je predi bil? Kaj ne moguče da su dotičniki, štokajci zaprav, zmešali lingvističku substancu i družtvenu funkciju tega idioma? Kajti, je, Kaj je zgubil svoju družtvenu (političku, ekonomsku, edukacijsku, religijsku itd.) funkciju al je zederžal i občuval svoje jezičke lastovitosti, svoju lingvističku substancu. V te zmiseli, zato bi ga, po meni, bolše bilo regionalnem jezikom zvati, ne izvustjem. Lestor da dodam, izvustje/dijalekt je stopram jena od velkobrojneh varijant jenoga jezika kaj je za relativno mali kraj/regiju karakteristična, a kotera je po nekoterem osebujnosti razlučna od jezičnoga sistema koteromu pripada. Čem izvustje vekši kraj pokriva, tem je več lokalneh govorov ter su tak Bednjanski, Međimurski, Goranski, Sutlanski, Zagorski idiom dijalekti Kajkavskoga jezika. Na peldu, pokehdobe pokriva mali prostor, Bednjanski se ne deli na lokalne govore, dočim se Zagorski deli.

2.   Tak ga logički konsekventno deli kajolog Mijo Lončarič.  Pogledni njegov esej Kajkavsko narječje v  Croatica kajkaviana, Zagreb, 1996., str. 479.

3.   Je ga je i karijerizma, intelektualne lenosti, ziheraštva, nezameranja, nevgrožavanja lastovitoga („velkoga“!) navučnoga imiđa itd.

4.   Ujević, Krklec, Krleža i šče nekoteri su po formeranju Kraljevine Slovenaca, Hrvata i Srba pričeli Serbski pisati. To je njehov „priložek“ krepkoče i čverstoče nove deržave bil.

5.   Šče jen hištorijski kuriozum: na stotu obletnicu ilerizma, 1936., Balade Petrice Kerempuha su vundate, zišel je Ivšičov fundamentalni esej Jezik Hrvata kajkavaca, kaj bi moglo znamenuvati da hištorija sama nič od hištorije navčila neje kajti se znovič negirala, iliti da v hištorije nič definitivno neje kak predi, tak i vezda z, bumo rekli, Kajom, koteri po vsemu sudeči gingavi i propada, al bi isto tak mogel kot feniks vuzkersnuti.

6.   Gustejše „Serbsko-Horvatski“, kaj je dodatno znamenito.

7.   Zgodopis Kaj pričel je 1969. zhajati, Zelinski recital je pričet 1970., v Sanoboru je 1971. bil recital Horvatska zemlica...

8.   Kaj odunda nestajno zhaja, Zelinski recital šče živi čeprem je imel desetletno pretergnuče. Čeprem je i predi zišlo nekaj versovnikov (np. S. Draganič: Popjevka govorenja, 1966., S. Dominič: Zdenec na čislu leta, 1968., V. Vrđuka: Remiza, 1968., M. Krmpotič: Najlepše reči, 1969., B. Hlastec: Stari poti, 1970.,) največ versovnikov razlučneh autorov se vundaje il 1971. il potlam (M. Hegedušić: Žuli z vincem zalejani, 1971., B. Hlastec: Zvezde nad Sanoborom, 1971., Podravske senje, 1977., Na zemli tragi, 1980., Popevka zemlji, zkupnik, 1971., S. Bence: Sledi i tragi, 1971, D. Feletar: Moje Međimorje, 1971., I. Jembrih: Vse i dihanje, 1971., Mujceki se hinčeju, 1972., Spoved zemlje, 1973., Žerafke i vihri, 1980., S. Kancijan: Zbrani čemer, 1971., J. Stubičanec: Popevke, 1974., B. Pažur: Zmučene rieči, 1975., M. Krmpotić: Živlenje i senje, 1975., S. Petrović: Za nohti zemlja, 1975., Z. Crnec: Veter zgorec, žmahen griz, 1976., I. Horvat: Na mrtvi straži, 1977., E. Fišer: Morje zvun sebe, 1978., I. Golub: Kalinovečki razgovori, S. Dominič: Zebrane popevke, 1978. Za reči je da je vekšinu oveh versovnikov vundal „Zrinski“ z Čakovca i da je vureditelj bil Ernest Fišer.) Jedino se Sanoborski recital vgasil.

9.   Kultiveranje Horvatskeh osebujnosti.

10.   Krleža v Zastavam.

11.   Kratki navuk jezičnice horvatske.

12.   Največ ih je Alojz Jembrih pripravil. Pogledni njegovu bibliografiju.

13.   Poznavajuči vekšinu kajologov i Kajkavskeh vitiznancov, njehovu veru i njehovoga vupača, rekel bi da je, požalno, gli to verjetnejše. Nu, moram mam pridodati da rezultat ne odvisi od naše dobre volje i paščenja. Globalizacija, žderač vseh lokalneh, regionalneh, tijam i nacionalneh osebujnosti, mogla bi i najplemenitejše nakane vubiti. Vendar, če nemo mi, Kajkavski kajofilni dijaki, gdo bu? Če nemo zdaj, zutra prekesno bude. Denes se zgingavljeno telo išče da okrepiti, zutra se mertvo telo jedino kotrižiti bude moglo. Takaj se bude jako kakofono klaguvati dalo.

14.   „Relingvizerani“ Kaj je Kaj koteri premoščuje okoli 170 let njegove prisilne jezične hibernacije i koteri se nastavlja na „jezični“ Kaj od predi ilerizma, on koteri se i denes jezikom naziva. Zato je on arhaičen ter mu je to najvekša menjka, poglavito v cajtu gda vse mora biti moderno. Nu, istočasno to mu je i najvekša verloča kajti omogučuje Kajkavsku jezičnu čistoču, samobitnost i obilnost kotera more velke vmetelničke dosežke dati. Najbolši dokaz su Balade Petrice Kerempuha. Glavni razlog zakaj je to tak dobri versovnik je njegov jezik: svoj, čist, bogat i frižek čeprem je „arhaičen“. Paradoks je, al polak nerabljenosti ono kaj je staro, more postati novo, a ono kaj je novo, če je hudo rabljeno, pohaba se i zgledi staro. Medtemtoga, valujem, ostaje problem komunikativnosti: ono kaj se ne rabi, pozablja se ter išče da se človek pomuči če hoče razmeti kaj, rečemo, čeprem znamenuje, vupač, paščuvati, mentuvati, haba, tijam, vundatva itd.

15.   Tonimir, Varaždinske Toplice, 2000. Takaj sem preobernul nekaj pesmi: Walta Whitmana, Johna Miltona,  Johna Keatsa, Emily Dickinson, Roberta Frosta, Jamesa Joycea, Gerarda Manleyja Hopkinsa, Ralpha Waldoa, kaj je vundato v Kaju, Hrvatskom zagorju il v letopisu Varaždinskoga književnoga društva.

16.   Tonimir, Varaždinske Toplice, 2004. Kak polifonski, roman na skoro 50 načinov rabi Kaj. Moj ves Kajkavski opus izpisan je v Sonetom Bogu, str 118-122.

17.   Samizdat, Varaždin, 1991.

18.   TIVA, Varaždin, 1997.

19.   Samizdat, Varaždin, 2006.

20.   Tonimir, Varaždinske Toplice, 2007.

21.   Samizdat, Varaždin, 2004.

22.   Na svojem promocijam, gde sam sam sebi moral promotor biti kajti človeka koteri bi mogel i znal Kajkavski govoriti najti nesem mogel, na promocijam tujeh Kajkavskeh zdelovin, na navučnem zbiratvam (Čakovec, Krapina), na „okruglem stolu“ (Zelina, 2008. Tu sem polak tega zašpotan bil, dočim mi je Zelinski varaš mešter – čestital!).

23.   „Vu Visoke vučitelske škole v Čakovcu 25. 4. 2003. obderžan je „stručno-znanstveni skup„ Kajkavsko narječje i književnost u nastavi. Za to zpravišče napisal sem esej Moderna Kajkavska jezičnička i izvustnička poezija, se razme, na Kajkavskomu jeziku. Znajuči da se tam jako štoka, kaj je nespadno, zprot zdrave pameti i dobroga gustuša, ja, hlebinec, ponudil sem nazočnem kajologom i kajofilom ovu deklaraciju na podpis hoteči da se napokoncu nekaj konkretnoga počne delati na revitalizacije i emancipacije Kaja. Nigdo, gli nigdo ju ne podpisal, a nekoteri hudo kajofilni kajologi su ju razcopali kak nepotrebitu, nevažnu, smešnu, derzovitu, vkratko, kak hec!“ str. 179-180.

24.   Zvekšinum, esej je zaprav 9 kratkeh preobernitvi kajološkeh tekstov od 9 kajologov koteri su ih, kak se šika, na Štokavskomu napisali. Na koncu tega eseja vureditelj zkupnika Alojz Jembrih, doktor kajologije koteri nijen članek na Kajkavskomu ne napisal, predsedatelj Kajkaviane koteri nijen govor na Kajkavskomu ne oderžal, človek koteri krakori o „živosti Kaja“, misleči na mene napisal je: „Človek šteri se materinske rieči ruga (ovo je hudo Kajkavski, gospon doktor, prip. Aut.) i veli da on kajka, sam ze sebe bedaka diela. Prema svoje materinske rieči trieba se je s preštimavanjem ponašati. Znam da bi spisatelj štel vužgati Lyubav materinzkoga Jezika pri vsakem Horvatu kajkavcu, čini mi se da ju ze svoju „jezikovnu“ paradigmu ne bo vužgal.“ str 508 Tu mam treba reči jenu za kajologiju pogubnu činku: vu vsem kajološkem zkupnikom kotere ja znam (Krapinskem, Zabočkom, Zlatarskem, Čakovečkem) zvun mojeh esejov išče su tijam 2 (dva) na Kajkavskomu napisana: Od cintora do cybera, Božice Jelušič, ter Kak preađa kajkavska slava Đure Rašana, Zdravka Seleša, oba v Zabočkomu zkupniku.

25.    Ov esej je napisan za „okrugli stol“ kaj su ga Muži zagorskoga srca pripravili 2004. na temu Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća. Čeprem je na Kajkavskomu napisan, on neje vundat (cenzureran je) v zkupniku kaj je 2006. zišel v Zaboku (sic!). Se razme, vureditelj je bil doktor kajologije Alojz Jembrih!

26.   Esej je zvekšinum preobernitva eseja Čirila Čoha: Kaos i poredak ljubavi.

27.   Obe su zpeljane na Drugomu programu Horvatskoga radija.

28.   Oni to nesu ni mogli kajti su dovoljno zpametni da znaju da na moje Kajkavske eseje nemreju na Štokavskomu jeziku odgovarjati, a Kajkavski premalo znaju da bi mi na reči materinske odgovorili. Oni, kak Alojz Jembrih, moreju lestor švanjiti: „Samozvani 'Znal(a)c(i)', pa makar bio(li) i srednjoškolski profesor(i) engleskoga jezika, nema(ju) kompetencije niti filološki mandat (kaj pa je to? op. aut.) da nameću svoju samovolju cijelome kajkavskome govornom  području!“ (Kajkavski u povijesnom ..., str 121)

29.   Z svoji kajološki eseji ja ni v Kaj ni v Hrvatsko zagorje nemrem predreti. V, rečemo, Kaju se moji teksti (pesme, priče ponajveč) vundaju jedino če zgođajno dobim kakovu nagradu. Kaj mislite da je prez vraga kaj nijen odlomek z mojeg romana Ljudeki, za koteri sem dobil nagrade Galovič i Katarina Patačič, v notornomu Kaju ne vundat?

30.   A puno „pravoverneh“ kajologov se slagalo z menum – nu, lestor gda sme sami bili.

31.   Tijam eseji kaj o emancipacije i revitalizacije Kaja govoriju, na Štokavskomu su napisani. Poglednite lestor zkupnik Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju. Ti autori kak da su mišlenja da bi lestor nekakovi imbecili i njehova deca Kajkavski morali znati i rabiti ga. Oni, kajološki doktori, magistri, vsi odreda honorable men (kak Shakespeare vmorilce Cezara zove), v takovu Horvatsku jezičnu čistoču su zašli da im je kajkanje isto kaj i seljačenje, a kajkajuči, oni bi seljaki postali. Zaprav, istina je hudo prosta: te ljudi Kajkavski niti znaju govoriti niti na Kajkavskomu pisati. Groznejša, đavolska je mogučnost da se njemi Kajkavski govoriti i pisati zaprav gnjusi. Se razme, to je čist ljudski. Nu, nikak neje pošteno zagovarati Kaj (njegovu revitalizaciju) štokajuči z figum v žepu, iliti od Kajkavske „raje“ iskati da posel emancipacije/ revitalizacije/ relingvizacije (kak god to nazvali) zbavi. To je neverodostojno, himbeno, čalarno, nepošteno, grešno, neprofesionalno, hamižno, falšno, zmeknirepno, strašljivo i, kaj je najgorše, to je na dugšu stezu kajocidno. Zato ti dr-deki i mr-deki su za me pravi kajocidniki.

32.   Bik – biki, ne bikovi, kralj – kralji, ne kraljevi, tiger – tigri, ne tigrovi. Itd., itd.

33.   Kaj ne tragikomično da radijske postaje kaj emiteraju v Zagorju, Međimorju, Podravine, Prigorju na Kajkavskomu nemaju emisij (jena postaja se tijam Kaj zove!)? Kaj ne tragikomično da novine v našomu kraju imaju do največ 2-3% tekstov na Kajkavskomu? Če je Kaj temelj naše dedovine, kaj bumo mi svoje dece ostavili? Štokaj?

34.    Anda, „idiom“ na koteromu se nemre ni govoriti i pisati, idiom o koteromu se more lestor Štokavski pametuvati ter prek „brig“ o njemu do honorarčeka dojti, do televizije, do javne pozornosti, do družtveneh počasti, do dr il mr tituluša. Kak nisko.

35.   V zkupniku Učitelj, Čakovec, 2002., str 120-121. Prosim, zapazite velko N.

36.   V zkupniku  Stvaralački potencijali u funkciji društveno-ekonomskog i kulturnog razvoja sjeverozapadne Hrvatske, HAZU, Varaždin, 2002., str 375-385.

37.   V zkupniku Kajkavski u povijesnom ..., str 156-163.

38.   On zaobilazi pitanje je li ona moguča.

39.   Išče i išče i išče: Kaj se štokajuči vubija. Kaj se štokajuči vubija. Kaj se štokajuči vubija.

40.    Vsejeno, oni se ne daju proč, oni su vre letmi nezmenljivi, oni sami sebi pišeju superlativne recenzije, oni tijam pišeju recenzije za knjige gde su oni sami tema, oni sami sebe promoveraju kak „zdrave“ Kajkavske poslenike, oni su sami sebi zvir citatov, oni se pošiljaju na gostovanja, oni si deliju nagrade itd. Kak člani Kajkavskoga spravišča, jene hudo benigne, zmir štokajuče Kajkavske družbe, oni peljaju/ krojiju Kajkavsku jezičnu politiku. Oni su faktor koteri onemogučuje da se ikaj novog na Kajkavskomu polju pripečuvati prične. Oni, ta nesrečna Kajkavska Naša ztvar, Talijanski cosa nostra, (Fišer, Kalinski, Pažur, Skok, a v novejše dobe im se (sic!) jako rado šče neki njehovega draganja željneh autorov, te su največ „zaslužni“ kaj se moja Kajkavska štorija ovak dokočuje.

41.   Kaj ne bi oni morali pervi Kajkaski govoriti i pisati? Kaj ne bi tak bili verodostojni? Pokehdobe oni to ne delaju, kak im se more veruvati? Kak ih neje sram ikaj o emancipacije i revitalizacije Kaja govoriti? Lestor prečtejte članke Nekoliko misli o fenomenu kajkaviane danas Ive Kalinskoga ter Ponavljanje gradiva o visokoj razini i kontinuitetu kajkavštine Božice Pažur (Kajkavski u povijesnom obzorju... , str 35-36 ter 31-34)  pa da vidite da oni deržiju fige v žepu za plemenitu nakanu Mužov Zagorskoga serca o vpeljavanju Kaja v pučke škole.

42.   Trebaju ih da im pišeju (pozitivne, se razme) recenzije i promoveraju ih, da ih vundaju v Kaju, da ih na Zelinskomu recitalu nagrađujeju. Takovem se prilizavajuči, ti vitniki ne znaju da tak amenuju jezičnu politiku lažno kajofilnoga vrediteljstva.

43.   Kajkavski u  povijesnom ..., str 123. Give me a break, Lojza. Be your guest.



Zvir:
12. zbornik Varaždinskoga kniževnoga društva, 2010.

Željko Funda

VARAŽDINSKI KNJIŽEVNI ZBORNIK 11


O potreboče normeranja Kajkavskoga jezika 7

Sažetak
Vpeljatva
Razvudenje
Potreboča standarda
Kajkavski dijalekti i Kajkavski standard
Zaključek

Pripomene
Rečovnik (ponajveč mojeh neologizmov/"neologizmov")
Leteratura

--------------------------------------------------------------------------

Sažetak

       U eseju "O potreboče normeranja Kajkavskoga jezika" ("0 potrebi normiranja kajkavskog jezika"), kao već mnogo puta dosad, nastojim pokazati da se u modernoj kajkavskoj književnosti stvorila kritička masa djela i manifestacija koja traži revalorizaciju i sistematizaciju te normiranje/standardizaciju koja bi u anarhoidnu, vrlo često amatersku i skribomansku praksu uvela reda i kriterije koji bi tu književnost učinili (estetski) vrijednom i (hrvatski) relevantnom. Budući da su se u našoj nedavnoj prošlosti nazori o našem jeziku stubokom mijenjali (primjer D. Brozović), ideja o normiranju kajkavskog jezika/kajkavskih dijalekata nije ni provokacija niti je anti-hrvatska, nego je lingvistički i literarno legitimna jer proizlazi iz potrebe za podizanjem kvalitete kajkavske književnosti. Normiranjem Kaja, osim što bi se on definitivno potvrdio kao jezik, stvorile bi se profesionalne pretpostavke za pisanje književno vrijednih djela jer bi kajkavska gramatika (kajkavski standard) od autora tražio stručnost te bi se tako u dobroj mjeri eliminirala skribomanija. Naravno, kajkavski standard ne bi ni za koga bio obvezatan. Osim na njemu moglo bi se pisati na bilo kojem kajkavskom dijalektu, što, dakako, u načelu, implicira izbor "neizbrušenog" instrumentarija te stoga nužno estetski inferiornije rezultate.


Nâstavek:
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg10466/#msg10466

[Ljudevit Kaj]

Vjesnik, 29. rujna 2009., Tribina

Zar će se kajkavska riječ održati samo u popijevkama?

Dosad je objavljeno nekoliko kajkavskih rječnika, ovih dana izlaze još dva nova a za koga, ako se ni književnici ni novinari njima ne služe? Kaj bo se kajkavska reč održala samo v stari popevkaj?

IVO HORVAT


Od seh mest na svitu i seh gradeh najlipša mi j' moja Crikvenica, i to pogotovo va rujnu, kad projdu ove ljetne vrućine i kad pasaju ovi silni turisti, iako oni donesu živost va život ovoga kraja. Ali najlipše su crikveničke bonace i tišine vu deveton misecu, kada gremo prema jeseni«, tako govori jedna od najsvestranijih hrvatskih književnica Ljerka Car Matutinović, u intervju koji je 3. rujna objavio Novi list u svom stalnom tjednom prilogu na čakavici »Besedi«. Divota za čitati! Lepo za šteti!

A da bomo mi kajkavci, i mi Međimorci, dočakali da nešteri od naših književnikov tak progovori na kajkavskom, na svemu zavičajnom govoru, vu nekvom intervjuu vu nešteri novinaj? Najde se tu i tam da Ivica Jembrih napiše par reči vu »Međimurju«, ali pravoga teksta, pravoga razgovora ili komentara na kajkavskom ne moči najti. Kajkavsku liriku ili pripovest, to se najde vu Zborniku, ako niagdi drugdi, ali vun toga nikaj. Zakaj? Kaj je publicistika samo za štokavce? Kaj je razgovor za televiziju ili radio moči obaviti samo na standardu? Ako moreju Istrani, Primorci i Dalmatinci na svoji čakavici, kakva goj bila, zakaj ne bi mogli Međimorci, Zagorci, Podravci na svojem kajkavskom govoru? Po čemu smo mi slabeši od njih?

Nijedan moj apel prije desetak godina (u Vjesniku od 11. svibnja 2000.) u kojem sam zamolio poznatoga kajkavologa dr. Miju Lončarića da obrazloži svoju tvrdnju, izrečenu na simpoziju u Čakovcu, kako kajkavski nije živi kajkavski jezik, on mi je odgovorio: »Mislim da će se Horvat složiti s time da hrvatski kajkavski književni jezik kao standardni jezik nije više u funkciji. Kada se kaže da se tim jezikom i danas mogu pisati i znanstvena djela, može se reći da je to istina, ali to nije normalno.« (Vjesnik, 15. travnja 2000.).

To nije normalno! Kako je to tada bolno odjeknulo u širem krugu promicatelja hrvatske kajkavštine, ne samo kao jednog od jezičnih izraza i stilova hrvatskog jezika na kojem se stvaraju književna djela, nego i u novinarstvu, u publicistici. Ako mogu čakavci, zašto ne bi mogli i kajkavci? Ako može Ljerka Car Matutinović i stotine drugih književnika i novinara govoriti i pisati u novinama na čakavici, zašto ne bi moglo stotinjak književnika i novinara na kajkavici u zagrebačkim, krapinskim, varaždinskim, čakovečkim i koprivničkim listovima? Gorčanci bi rekli: »Tre se samo hapiti.«

A pogotovo bi se trebali hapiti u časopisu Kaj koji ove godine obilježava 40. obljetnicu svoga izlaženja, ali u slavljeničkom broju, u proslovu i u drugim tekstovima vezanima uz obljetnicu, uredništvo nije objavilo nijednu kajkavsku riječ, a kamoli cijeli članak na kojem bilo kajkavskom idiomu.

Kaže: nema novinarskog jezičnog standarda za kajkavski; nema publicističkog funkcionalnog stila za kajkavski. Kako to da ga imaju čakavci? Čitajte »Besedu«, izlazi svakog četvrtka u Novom listu na čak četiri stranice. Standard i stil nekog narječja rađaju se pisanjem, objavljivanjem.

Uostalom, neki primjeri demantiraju neuvjerljive tvrdnje da nemamo ovoga ili onoga. Pročitajte knjigu kajogleda »Od cintora do cybera« hrvatske književnice i publicistice Božice Jelušić iz Đurđevca pa ćete vidjeti kako vješto vlada i stručnim i publicističkim kajkavskim »cvetjem sakojačkim«: »Zemimo si k pameti kak su si i naši stari zeli i z tem se preštimavali zanavek: kajkavski se zove naš jezik, a vse su nam drugo štake za po putu životnomu štakati...«.

Da ne spominjem Željka Fundu, poznatog pjesnika i autora kajkavskog romana »Ljudeki«, koji je svojim zauzimanjem za stvaranje kajkavskog standarda uzburkao književne i jezikoslovne krugove. On je vlastitim publicističkim tekstovima i kajkavskim prijevodima tuđih stručnih radova pokazao i dokazao što se sve može izraziti na kajkavštini (vidi Zbornik radova sa znanstvenih skupova u Krapini 2002 - 2006.).

Završit ću citatom iz jednog publicističkog teksta na kajkavskom dr. Zvonimira Bartolića, objavljenoga 2000. u godišnjaku »Panonska ljetna knjiga« u izdanju Panonskog instituta u Gottenbachu u Austriji: »Denes vnogi narodi, kojih je jezik imel takvu sudbinu kak i horvatski, obnavljaju svoj jezik. To moramo napraviti i mi Horvati. Rečenička zakladnica horvatskoga kajkavskog i horvatskoga čakavskoga jezika mora biti prevzeta v horvatski književni jezik.«

Dosad je objavljeno nekoliko kajkavskih rječnika, ovih dana izlaze još dva nova, a za koga, ako se ni književnici ni novinari njima ne služe? Kaj bo se kajkavska reč održala samo v stari popevkaj?


Autor je novinar i publicist iz Zagreba
http://www.vjesnik.hr/html/2009/09/29/Clanak.asp?r=sta&c=1

[Ljudevit Kaj]

Tréba kaja, trebalo bi kaja, …..
(tak neki "kajkavologi" (kak vuškopleni, kajka-voli,) govore od mladosti do penzijě (penezijě radi)).
Operâcija vuspela, pacijént samo kě né mrl.

Imam tě rad mama, al ně višě od Dinama -
imam te rad kajkavski, al ně višě od foteljě i ka(j)irskě egiptologijě

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * 

Vjesnik, 27. siječnja 2010.
 
 
Treba mijenjati svijest o narodnim govorima

Materinski jezik učimo u obitelji. Ne smijemo ga zanemariti, odbacivati, a najmanje sramiti se svojega materinskoga govora za račun književnoga. Naravno, moramo također što bolje ovladati i književnim jezikom, koji je jedinstven za cijeli narod, cijelu naciju

Nakon roditeljskoga doma, veoma su važne jaslice i vrtići, jer oni su zamjena za roditeljski dom. Tamo se djeca sada uče samo književni jezik. Trebalo bi razmisliti bi li uz njega bilo dobro služiti se i dijalektom, kao što se to primjerice radi u takvim ustanovama u Gradišću, u Austriji, gdje djeca uče i književni njemački, a služe se i hrvatskogradišćanskim jezikom.


MIJO LONČARIĆ

Javljam se u vezi s člankom cijenjenoga publicista (i nekadašnjega Vjesnikova urednika) Ivana Horvata (Međimorca) »Zar će se kajkavska riječ održati samo u popijevkama?« (Vjesnik, 29. rujna 2009.) U njemu me citira. I osobno smo prije razgovarali o pitanjima o kojima piše, no ovdje se javljam radi drugih čitatelja kojima možda nisu stvari jasne u vezi s dijalektima, narodnim govorima, ne samo s kajkavštinom. (U prilogu u Večernjem listu govorit ću o tome ima li kajkavštine previše ili premalo na radiju, jer se o tome tamo pisalo.) On me citira: »Mislim da će se Horvat složiti s time da hrvatski kajkavski književni jezik kao standardni jezik nije više u funkciji. Kada se kaže da se tim jezikom i danas mogu pisati i znanstvena djela, može se reći da je to istina, ali to nije normalno.« Sve što sam tada napisao istina je. Normalna je čovjekova težnja za čuvanjem svojega materinskoga govora kao važne značajke identiteta. Međutim, i više od toga - to treba biti i društveni cilj. Mislim na čuvanje i svojega prvoga govora, materinskoga, govora svojega rodnoga mjesta, svojega prvoga idioma. Kada je riječ o manjem mjestu, selu, onda se točno zna o čemu je riječ, na većem ili manjem području imamo više takvih jedinica, idioma, a u jednoj većoj urbanoj jedinici rezultantu varijante književnoga jezika i više-manje različitih mjesnih govora koji centar okružuju.

U tome često ima nerazumijevanja, pogrešnoga pristupa i nastojanja, akcija, čak i retjerivanja. Za primjer polazim od svojega dvorišta, praga.

Među nama kajkavcima postoji tendencija, veća ili manja, moda, da se žali što smo mi za Hrvatskoga narodnoga preporoda napustili svoj književni jezik utemeljen na kajkavskom narječju. Međutim, ilirci koji su uzeli za zajednički književni jezik svih Hrvata idiom osnovan na štokavskome narječju, nisu to učinili nepromišljeno, bez razloga i cilja. Između ostaloga, većina Hrvata štokavci su. Preporoditelji su time dali najveći doprinos ujedinjenju svih Hrvata - i stvaranju moderne hrvatske nacije - pa se zato i taj pokret opravdano kao jedini naziva Hrvatski narodni preporod. Sjetimo se samo što je o tome pisao kajkavski pisac Josip Šipuš potkraj 18. stoljeća. (Drugo je pitanje bi li bilo bolje, kao što danas ima mišljenja, da je to ikavština, a ne ijekavština.)

Zbog toga se također Ljudevit Gaj, vođa Hrvatskoga narodnoga preporoda, naziva i ocem hrvatske nacije. Zato su nerazumljivi, neopravdani, vjerojatno ne i toliko jaki da bi bili štetni, pokušaji osporavanja tih neprocjenjivih zasluga za hrvatski narod.

Također se govori o tome da bi opet trebalo pisati kajkavski ne samo književne i prigodne tekstove nego i »normalne«, znanstvene i slično. Govori se o pisanju kajkavske gramatike. Napisano je dosta, možda ne koliko bi trebalo, kajkavskih »gramatika«, tj. opisa jednoga mjesnoga govora, konkretnoga organskoga idioma (njemački: Ortsgrammatik). Napisano je dosta »poredbenih« kajkavskih gramatika, tj. prikaza govora pojedinih područja, skupina i dijalekata. No ne može se pisati normativna gramatika za sve kajkavce, jer su naši govori vrlo raznoliki, i to je upravo bogatstvo našega jezika. Kajkavci su imali, prije Preporoda, normativne gramatike; to su bile gramatike književnoga jezika zasnovanoga na kajkavštini.

Što se može učiniti? Prvo treba mijenjati svijest o narodnim govorima. Materinski jezik, prvi idiom, učimo u obitelji, dakle, u našim obiteljima mora biti pravilna svijest s ljubavlju i poštovanjem prema njemu. Ne smijemo ga zanemariti, odbacivati, a najmanje sramiti se svojega materinskoga govora za račun književnoga. Naravno, moramo također što bolje ovladati i književnim jezikom, koji je jedinstven za cijeli narod, cijelu naciju. To danas najbolje mogu i tu su najviše učinili javni mediji, primjerice televizija s vrlo popularnim serijama na narodnom govoru (»Naše malo misto«, »Gruntovčani«...) o folkloru i samim narodnim govorima. Nekad, a i danas, tu je važna škola, da razvija pravilan stav prema dijalektnom i da se narodni govor »iskoristi« kao polazište za učenje književnoga jezika. Postoje u školama radne skupine za njegovanje zavičajne riječi, postoji (fakultativna) nastava zavičajnoga govora. Treba napisati razlikovne gramatike i izraditi zavičajni rječnik za svaku osnovnu školu. (U tome su, između ostalih, mnogo učinili talijanski didaktičari, pedagozi, a kod nas je najviše pridonio, sada na žalost pokojni, profesor Stjepko Težak.)

Nakon roditeljskoga doma, veoma su važne jaslice i vrtići, jer oni su zamjena za roditeljski dom. Tamo se djeca sada uče samo književni jezik. Trebalo bi razmisliti bi li uz njega bilo dobro služiti se i dijalektom, kao što se to primjerice radi u takvim ustanovama u Gradišću, u Austriji, gdje djeca uče i književni njemački, a služe se i hrvatskogradišćanskim jezikom. Naravno, to bi stvorilo i znatne »tehničke« poteškoće. Međutim, ako nam je stalo do našega identiteta, a jezik je jedna od najvažnijih značajki, i to bi se moglo riješiti.

Problemi se rješavaju na onaj način na koji se to može, a ne nekim pogrešnim postupcima, jer se može učiniti više zla nego dobra. Tako je i s narodnim govorima, dijalektima, sa svima, ne samo s našima.

Autor je znanstveni savjetnik na Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje

Zvir:
http://www.vjesnik.com/html/2010/01/27/Clanak.asp?r=sta&c=1