ZVONIMIR BARTOLIĆ(Donja Dubrava, 20. II. 1930.– Čakovec, 10. II. 2009.)
...
Njegovom je zaslugom 1990. Ogranak Matice hrvatske u Čakovcu doživio svoje
treće uskrsnuće i taj segment profesorova djelovanja zaslužuje poseban opis. Za
kulturu grada Čakovca i čitavu međimursku županiju Ogranak Matice hrvatske u
Čakovcu pod vodstvom Profesora učinio je ono što do sada u povijesti Međimurja
nije učinila nijedna kulturna ustanova. Objavljene su mnoge važne knjige. Pokrenut
je časopis Hrvatski sjever, a posebice je s velikom ljubavlju Profesor uređivao
Hrvatski kajkavski kolendar – na prvi pogled gotovo zaboravljenu publicističku
formu, no ona je danas pokazala opravdanost postojanja jer je okupila nekoliko
stotina suradnika iz sjeverozapadne Hrvatske s vrlo zanimljivim temama. Veliku je
pozornost posvećivao i održavanju i očuvanju kulturnih spomenika te postavljanju
spomen-ploča istaknutim pojedincima važnim za hrvatsku povijest u Međimurju.
Profesor je većinu odgovarajućih tekstova na tim spomen-pločama sam sročio, a i
za njihovih otkrivanja i održao prigodne govore. Također se pobrinuo za očuvanje
mnogih kulturnih spomenike koji su polako propadali zbog nebrige. Njegovao je
suradnju s Hrvatima izvan domovine, posebice s Hrvatima u Mađarskoj i Austriji.
Jedan je od osnivača Zrinske garde Čakovec i član njezine Osnivačke skupštine.
Nemoguće je u ovoj prigodi nabrojati sva njegova djela. Njegova bibliografija
uz dvadeset samostalnih knjiga sadrži i preko petsto znanstvenih, stručnih i
publicističkih radova. Velik je broj imena iz sjevernohrvatske kulturne i književnojezične
baštine koje je Profesor marom rasnoga istraživača i znanstvenoga prosuđivača
iznova osvijetlio ili pak ih doslovno otkrio za današnje i buduće naraštaje. Tako
su zahvaljujući njemu od zaborava spašeni Petar Berke, Štef Mlinarić, Tomaš
Goričanec, Florijan Andrašec, Vinko Kos, Josip Kropek. Kalman Mesarić, Mihalj
Kalamari, Juraj Fridetzki, Rudolf Hrašćanec, Mate Meršić Miloradić, Stjepan Štefan
Belovari, Antun Luci, Emanuel Kolaj, Franjo Glad... Uz to, Profesor je dao vrlo
vrijedne nove prinose za bolje poznavanje hrvatske protestantske, gradišćanskohrvatske
i ruralističke književnosti. Posebnu pažnju je Profesor posvetio najvažnijim
sudionicima hrvatskoga narodnog pokreta međimurskih Hrvata za priključenje
Hrvatskoj nakon završetka I. svjetskog rata: dr. Ivanu Novaku i dr. Vinku Žgancu.
Preko objelodanjivanja njihovih tekstova pružio nam je vrlo zornu sliku tadašnjega
stanja u Međimurju jer njihovi autori u analizama nisu zaobilazili ni najcrnje
detalje. Možemo reći da je Profesorov osobni književnopovijesni kompendij
gotovo enciklopedijskih razmjera. Sva su ta istraživanja rezultat pomnoga rada ne
samo u knjižnicama i arhivima u Hrvatskoj i Jugoslaviji, nego i rezultat njegovih
mnogobrojnih vandranja i kopanja po knjižnicama i arhivima srednje Europe.
1980. pokrenuo je biblioteku Sjevernohrvatske teme (Čakovec, 1980. – 2009.)
gdje je sam objavio 9 knjiga. Većinom su to zbirke rasprava i eseja gdje se jedan
dio odnosi na glavnu temu knjige, a drugi na najrazličitije teme o kulturnoj baštini
sjeverozapadne Hrvatske. Nabrojat ću neke od provodnih tema: Tomaš Goričanec i
njegov spjev Opseđenje i poboj sisečki (II., 1982.), Književno djelo Jurja Habdelića
(III., 1985.), Krležina genealogija i druge rasprave (IV., 1989.), Luka Purić:
Međimursko pitanje i Hrvatski narodni pokret međimurskih Hrvata (VI., 2001.),
Hrvatski narodni pokret međimurskih Hrvata (VII., 2003.), Pučko pjesništvo
pomurskih Hrvata (VIII., 2006.), Memoari podmaršala baruna Vinka Kneževića od
Sv. Jelene & Zrinski mauzolej (IX., 2008.).
524
Izvan te biblioteke objavio je još 2 zbirke eseja i književnih kritika: Za vuglom
provincija (Čakovec, 1978) i Kronika jednog kritika – eseji i kritike (Čakovec,
1991.)
1988. objavio je knjigu Hrvatski pučki pjesnik Florijan Andrašec (Čakovec,
1988.) koja je pokazala ne samo mnogostranu darovitost ovoga hrvatskoga pučkog
pisca, nego i to da je Florijan Andrašec bio posljednji hrvatski pisac koji se javlja
kao izravni odvjetak stare hrvatskokajkavske književnosti
2006. objavljena mu je knjiga o velikoj hrvatskoj književnici, banici i mučenici
Ani Katarini Frankopan-Zrinski: Majka Katarina Biografski i književno-povijesni
kolaž o Ani Katarini Frankopan-Zrinski & Putni tovaruš (III.) (Čakovec-Zagreb
2006.). U njemu je koristio ne samo povijesne nego i književne tekstove o jednoj od
najslavnijih obitelji hrvatske povijesti. To je prva knjiga uopće takve vrste o Zrinskima.
Okušao se i u poeziji i prozi. Napisao je proslov poetsko-proznoj likovnoj knjizi
Jezuši Božice Jelušić i Ivana Lackovića Croate (Samobor, 1993.). 2000. je objavio
romansiranu memoarsku varijaciju Poker Baltazara Bodora ili Dugme na Fortune
kapi gdje govori o Kalmanu Mesariću i njegovu zabranjenom romanu. Jedina mu je
zbirka pjesama Otac i ja kosimo travu (Osijek, 2002.) – lirski dijarij u kojem pisac
stihom traga za otetim danima i godinama.
Izuzetno je važno što je stigao napisati i objaviti zbirku autobiografskih
pripovijesti i putopisa Kaudinski jaram (Čakovec-Osijek 2007.), i to pod
pseudonimom Zvonimir Dubravski. Zbirka je dobila naslov po pripovijesti iz zbirke
gdje opisuje svoje djetinjstvo, mladost i dospijeće na Goli otok. "Kaudinski jaram"
je špalir od kopalja kroz koji su morali proći rimski vojnici 321. godine pr. Kr. kada
su ih Samnićani pobijedili u Kaudinskom klancu, a slična se praksa provodila i u
golootočkoj robijašnici. Taj je termin i metafora za cijeli Profesorov život. Zbirka je
i prepuna lirskih opisa međimurskog prostora, dana djetinjstva i starinskog načina
života. Nije mogao na ljepši način nagovijestiti svoj odlazak.
Suautor je monografija o Nedelišću (Nedelišće,1993.), Prelogu (Prelog, 1995.) i
Maloj Subotici (Mala Subotica 1997.).
Od brojnih knjiga koje je priredio za tisak (transkripcija izvornika, znanstvena
rasprava i priručni rječnik) ističem dvije:
a) Decretum 1574, Hrvatski kajkavski editio princeps (Čakovec, 2003.) To
Pergošićevo pravno djelo iz 1574. prva je knjiga tiskana na hrvatskom kajkavskom
književnom jeziku. Profesorovo izdanje bilo je jedan od najznačajnijih znanstvenih
i nakladničkih poduhvata u Hrvatskoj te godine pa mu je 2004. godine za njega
dodijeljena nagrada Matice hrvatske "Ivan Kukuljević Sakcinski".
b) Sibila: knjiga gatalica Zrinskoga dvora u Čakovcu (Čakovec, Zagreb, 2007.)
Djelo je pripadalo hrvatskoj banici, grofici Katarini Frankopan Zrinski (1625.–
1673.), ženi bana Petra Zrinskog i sestri Frana Krste Frankopana. Sibila je slučajno
sačuvana, nakon što su austrijski generali 1671. opljačkali sva imanja i sva
kulturna dobra obitelji Zrinski i Frankopan. Riječ je o izuzetno monumentalnom
divot-izdanju i dragocjenom izvoru za hrvatsku književnu i jezičnu povijest 17.
stoljeća. U tom se djelu očituju tadašnje povijesne prilike u Hrvatskoj, a nalaze
525
se i vrlo zanimljivi podatci o nekim hrvatskim toponimima čiji je cjeloviti popis
Profesor dao na kraju knjige.
Šteta što Profesor nije bio jezikoslovac u užem smislu te riječi jer njegovi
malobrojni izleti u to područje znanosti nisu ostali nezapaženi. Posebice ističem 2
njegova rada:
a) "Hrvatski kajkavski govori Međimurja" (u zborniku hrvatskoga kajkavskog
pjesništva Popevka zemlji, Čakovec, 1964)
U tom se radu prvi uopće eksplicitno kritički osvrnuo na Oblakov rad o govoru
Svetog Martina i upozorio da se govor toga mjesta nipošto ne može smatrati
tipičnim međimurskim govorom. Taksativno je nabrojao brojne jezične činjenice iz
međimurskih govora (najvećim dijelom iz govora njegove rodne Donje Dubrave) i
usporedio ih s govorom Svetoga Martina.
b) "Toponim Međimurje" (Hrvatski sjever, Čakovec, str. 49–71)
Tu je dokazao da varijante Međimorje / Međimurje ne predstavljaju promjenu
samo na fonološkoj razini (neutralizacija o i u u nenaglašenoj poziciji), već i na
semantičkoj. Naime, po svojoj se strukturi ovaj toponim sastoji od dva morfema:
međi + morje i njegovo je značenje "otok", tj. "dio kopna omeđenog vodom".
Do poistovjećivanja drugoga dijela složenice s rijekom Murom kod jezikoslovaca
došlo je osim zbog slabog poznavanja kajkavštine i zbog njemačkog kalka Murinsel
koji je nastao elizijom prema mađarskom nazivu Drava-Muraköz (köz = područje
među rijekama; Drava-Muraköz = područje između Mure i Drave) koji pak je
prevedenica latinskog naziva Insula inter Muram et Dravam. Ispravno je zaključio
da bi izvorni naziv ovog područja trebao biti Međimorje, tj. onaj oblik koji je u
hrvatskoj kajkavskoj umjetničkoj književnosti bio živ sve do preporoda, a u
hrvatskoj dijalektalnoj i usmenoj književnosti i kasnije.
Za mnoga je djela koja je priredio za tisak napravio jednostavne tumače manje
poznatih riječi koji su imali veliku ulogu približavanja arhaičnijega kajkavskog
leksika širem čitateljstvu.
Gorljivo se zalagao za afirmaciju i očuvanje kajkavskoga narječja, no nikada
nije dozvolio da u tu strast uđe bilo kakva klica nesloge među Hrvatima. Takve
je izljeve sugovornika uvijek vrlo strogo prekidao i prekoravao. Čak nije volio
pridjev "kajkavski" upotrebljavati samostalno već je uvijek preporučivao dvočlanu
pridjevnu sintagmu "hrvatski kajkavski" i isticao da je to narječje uz hrvatsko
štokavsko i hrvatsko čakavsko narječje dio Presvetog Trojstva hrvatskoga jezika.
On je dobro znao što je to standardni jezik i da su postupci standardizacije nužni
da bi on mogao funkcionirati i zadovoljavati sve potrebe suvremene nacije, no kao
književnik i osoba koja je samo uz privremena izbivanja cijeli život proživjela u
svojem zavičaju osjećao je i izražajne mogućnosti koje ima svaki dijalekt i smatrao je
da je čovjek osakaćen ako ih zaboravi. Dijalekte je uspoređivao s nekom hirovitom
ponornicom koja živi u čovjeku i nikada se ne zna kada će iz čovjeka poteći kao
suza ili kletva.
...
http://hrcak.srce.hr/file/76598
